Zagrepčani se s tugom prisjećaju Vjesnika: ‘Zagreb neće biti isti bez njega’

U ponedjeljak navečer, nešto iza 23 sata izbio je požar na zgradi Vjesnika. Jedan od simbola Zagreba vatra je gutala cijelu noć, a gašenje se nastavlja i dalje. Iako pod nadzorom, još uvijek postoji opasnost od nekog novog izbijanja vatre jer zbog narušene statike vatrogasci više ne smiju gasiti iznutra.

Dok su se pred očima Zagrepčana odvijale strašne scene požara, mnogi građani su mogli samo promatrati kako kultna građevina, zajedno s njihovim uspomenama, odlazi u povijest.

Gotovo da nema osobe koja nema neku uspomenu koja ga veže za ovaj neboder, a bio je i svojevrsni orijentir kada bi netko od posjetitelja pitao za smjer. “Tamo kod Vjesnika, kod Vjesnika desno…”, moglo se puno puta čuti od Zagrepčana koji bi davali upute.

‘To je naša sramota’

Jedan je Zagrepčanin vrlo jezgrovito opisao kako je doživio požar nebodera.”Jutro poslije. Vjesnikov neboder ako gledamo ‘prije i poslije’, ako gledamo na kaj ‘jutro poslije’ liči onda nam zorno pokazuje na kaj danas Hrvatska liči.

Vjesnikov neboder bi trebao biti opomena svima nama, svim Hrvatima i to na današnji dan kada se prisjećamo žrtvi Domovinskog rata kao i žrtve Vukovara i Škabrnje da se možemo samo sramiti. Da, sramiti jer oni koji su položili živote i ostavili nam samostalnost i mir, oni koji su nam ispunili san da imamo svoju državu, svoju zemlju, nakon 30 godina mi im vraćamo, kako?

Da smo svih tih 30 godina dopustili domaćim izdajicama, najvećem neprijatelju ovog naroda i ove zemlje da opljačkaju, opustoše i kaj najgore i dalje vladaju ovom krvavo natopljenom zemljom. Dopustili smo i dopuštamo i dalje onima koji sebe nazivaju najvećim ‘domoljubima’ sa 100 lica da se na račun onih kojih se danas prisjećamo, bogate na razno razne načine, a sve na štetu kako ‘svoje’ domovine tako i svog naroda. Naroda koji 30 godina šuti, spušta glavu kao noj u pijesak i ne poduzima apsolutno ništa”, napisao je čitatelj u komentaru i dobio puno potpore za komentar.

‘Tu sam upoznala supruga’

Jedna se sugrađanka prisjetila zlatnog doba Vjesnika. “Stvarao novine, koje sam svakodnevno kupovala i čitala. Bilo je sjajnih novinarskih pera, čije sam tekstove čitala sam s užitkom. Tamo su stasali mnogi, izrasli u sjajne novinare, a nema ih više kao ni ovoga simbola. Jako tužna stvarnost. Svjetleći logo na vrh nebodera uvijek mi je pokazivao put ka domu. Svega toga nema više, kao što nema ni mene na mojoj Trešnjevci, niti u Zagrebu”.

Javila nam se i čitateljica koja je ondje radila. “Moja mladost i sveukupni radni staž provedeni u Vjesniku, mnoštvo uspomena, divnih, kulturnih i profesionalnih novinara, više od 6000 zaposlenih, kad se s veseljem odlazilo na posao, kad je trebalo ostati i ostajalo se, kad je pod normalno bilo da radiš i subotu i nedjelju jer su novine izlazile dnevno (Redakcija Vjesnik)…i kad si nekome tko te pitao gdje radiš rekao ‘u Vjesniku…’ dušu ti je preplavio ponos. Tu je i moja majka odradila svoj radni staž pa mi se nekako čini, možda i posesivno, da je bio i jest moj dio Obitelji”.

“To je moj kvart, Cvjetno naselje nikad nebu bilo isto bez Vjesnika”, “Slobodu, simbol jednog grada, mladost. A sada kraj jedne epohe i razdoblja koje je nepovratno nestalo”, “Za mene lijepa sjećanja. Moje prvo radno mjesto. Tamo sam upoznala supruga i evo proslavili 40 godina braka”, nizali su se komentari.

‘Identitet Zagreba’

Zagrepčanka se prisjetila nebodera dok je bio još u fazi izgradnje. “Meni je ovaj neboder značio puno. Kad smo bili klinci, tata nas je vodio u Savsku da vidimo kako napreduju radovi na neboderu. Kasnije, kad sam odrasla, igrom slučaja sam počela raditi u Vjesniku. Provela sam tamo pola života. Neboder je bio simbol Zagreba, svjetlo na ulazu u grad. Kad bih se vračala s putovanja i ugledala njegova svjetla, znala sam da sam doma. Puno uspomena, lijepih druženja i prijateljstava koja još traju, vezana su uz tu zgradu. Žao mi je da ima takav kraj”.

“Odrasla sam preko puta, jučer gledala kako ga guta vatra. Zagreb neće biti isti bez njega. Ali Zagreb već od davno nije isti. Umjesto da vidim napredak kad dođem, vidim samo ono što propada. A propalo je puno toga. Propast će još više. Ne čuvamo prošlost, a ne brinemo o budućnosti. Živimo kako bude bit će. Vjesnik je postao simbol toga. Trebalo bi ga ostaviti kao podsjetnik da se zamislimo kaj dopuštamo.

Zapostavljen kao sve drugo. Ne možemo se maknuti od politike. Ne gledam ga kroz te oči. Gledam ga kao građevinu koja je bila simbol Zagreba i koja je bila svjedok jednog vremena koje je trebalo sačuvati. Arhitektura. Dolac, uspinjača, grički top, Zagrepčanka. Identitet Zagreba. Zagreb ga gubi”, tužno je opisala čitateljica.

‘Mi nekako stagniramo’

U komentarima se javio i mali dio Zagrepčana koji su opisali kako im Vjesnik ne znači puno. “Zgrada bez uporabne vrijednosti i da je nekome nešto značila, ne bi bila tolike godine bez upotrebne vrijednosti”, “Baš nikakvo. Ružna zgrada” “Pričate o derutnoj zgradi kao da je katedrala”, pisali su čitatelji.

“Za mene nikakav, da budem iskren. Da, simbol i odrastao sam s pogledom na njega, ali nije da mi neboderi znače puno, nekako mi više znače ljudi. Pogledajte malo neke svjetske gradove kako su se u zadnjih 100 godina promijenili, do neprepoznatljivosti. Mi nekako stagniramo i nisam siguran da li je to dobro ili loše. Vjerojatno niti jedno niti drugo”, smatra Zagrepčanin.