Kolona sjećanja prolazi Vukovarom, tužno je, ali i živo; rekordan broj ljudi, kažu, pohodio je grad heroj, mnogi su osjetili potrebu doći, prisjetiti se i pokloniti se žrtvama. Ne smeta što je studeno; Vukovar pamti granate i zbjeg, krv i suze, hladnoća ga neće okameniti. Njegove su rane već dobile plemenitu patinu, vidljive su posvuda, a mnogi pamte kako ih je zadobio – kao da je bilo jučer…
Među njima tradicionalno je, kao i svake godine, tu i Zlatko Mustapić (59) iz Opuzena, inače direktor najstarijeg zabavnog festivala prave dalmatinske pisme u neovisnoj Hrvatskoj, Melodije hrvatskog juga – Opuzen.
– Po meni bi svaki Hrvat trebao barem jednom u životu doći u Vukovar. Što je muslimanima hadž, to bi našim ljudima trebao biti mimohod sjećanja, sveta stvar – kaže Mustapić, koji i sam ima braniteljsko iskustvo.
Bio je, naime, u sastavu policije, postao je dragovoljac prije negoli je uopće formirana garda, hrvatska vojska, te je u takvom sastavu proveo tri ratne godine. Nije ništa tražio od države; nakon završetka rata nastavio je raditi, trenutno u poduzeću “Rad” u Opuzenu u svojstvu voditelja održavanja sportskih objekata, te kao direktor rečenog festivala.
– Drago mi je što na festivalu njegujemo domoljubni glazbeni izraz. Više o tome, dakako, zna naš umjetnički ravnatelj, profesor Želimir Škarpona, imali smo na pozornici na opuzenskom trgu autore hrvatske generale… Nadam se da će tako biti i ubuduće! Dalmacija je snažan bastion obrane identiteta naše zemlje, u ratu kao i sada u miru – drži Mustapić.
Iako su puno mlađe od njega, dvije 21-godišnjakinje iz Osijeka također su snažno domoljubno nadahnute; imaju dobar razlog za to. Lorena Faktor i imenjakinja joj prezimenom Geršić nisu se “ni blizu” rodile kad je Vukovar krvario, ali njihovi su bliski preci svjedočili herojskim danima grada na Dunavu. Zato su obje došle u mimohod, ogrnute zastavama, suznih očiju; Geršić čak nakon noćne smjene u osječkoj bolnici, gdje kao medicinska sestra obavlja naporan smjenski rad.
– Niš mi nije teško kad vidim Memorijalnu bolnicu u Vukovaru, kad znam kako su oni u ratu funkcionirali; barem iz druge ruke znam, jel. Kolegica iz ratne kirurgije Vukovara još radi, sa mnom je u bolnici u Osijeku – veli mlada Lorena Geršić.
Njezin je djed Zvonko u Domovinskom ratu naučio izrađivati bombe od priručnih materijala; tako je situacija nalagala, valjalo se braniti…
– Roditelji su mi u doba Domovinskog rata bili tinejdžeri, djed i baka bili su aktivni sudionici, pogotovo djed – napominje.
Lorena Faktor je, pak, trofejna atletičarka i studentica kineziologije u Osijeku, a njezin je otac Vlado Faktor bio zapovjednik 201. brigade protuzračne obrane.
Nitko u Slavoniji, čini se, nije bio pošteđen ratnog iskustva, svaka obitelj ima neki svoj zapis…
Toliko ljudi i sudbina, sve se to slilo u Vukovar, među kolonade ulice koja danas nosi naziv Franje Tuđmana. Svi kroče polako u koloni rutom dugom 15 kilometara, nitko se ne žali, nikoga ne bole noge. Mladi znaju o slavnoj i tragičnoj povijesti grada iz priča svojih bližnjih, iz medija, a stariji su tu proživjeli dio mladosti kakav nitko ne bi poželio svojim potomcima.
Jedan od njih je i branitelj rodom iz Županje Mato Ilišević (67), danas nastanjen u Karinu. Bio je natporučnik županjske brigade, veli.
– Četiri i pol godine života proveo sam na slavonskom i ratištu u Brodskoj Posavini, selo Oštra Luka. Što da vam kažem: ne ponovilo se! Svake godine dolazim naizmjenično u Vukovar i Škabrnju, da nikoga ne zakinem. Nekoć sam, davno prije, bio prvak Jugoslavije u trčanju, srednjoprugaš na 1500 metara. Da nije buknuo rat, možda bih bio sportaš, moja rana mladost bila je u znaku Brucea Leeja… Al‘ dobro je, živ sam, imam i 20 godina mlađu ženu, i to je jak sport – vedro će Ilišević.
Mile Mardešić (49) iz Komiže ima zanimljiv ratni put, nadasve dirljiv. Čim je postao punoljetan, prijavio se kao dragovoljac u hrvatsku gardu, te je poslan u – Križevce. Zbog svoje mlade dobi, stigao je uloviti dio rata: bio je aktivni sudionik “Bljeska” i “Oluje”!
– Bija san topnik, iako san po profesiji vozač, dio Protuoklopne topničko-ratničke brigade; tako me dopalo. Nisam bija tih devedesetih svjestan zapravo čega san dio. U to vrime kad si mlad, kad te obuzme taj vihor života, daješ najbolje od sebe bez ikakve računice, srčano i bez razmišljanja – pomalo potreseno će Mardešić, danas djelatnik na otkupu ribe i pripadnik DVD-a Komiža.
– Tako to ide: kad prođe neko vrijeme, godine i desetljeća, i kad stvari pogledaš kroz retrovizor života s distance, izoštri se slika. Tada shvatiš sve.
Jesam, beskrajno sam ponosan na sve proživljeno u Domovinskom ratu, i uvik ću dolazit u Vukovar. Nisam od države tražija ništa, ali ovo šta imamo, puno je – zbori Komižanin Mile Mardešić, hrvatski dragovoljac.
