Dragovoljac Domovinskog rata Zlatko Panković vukovarski je ratnih čije se svjedočanstvo ovih dana uoči još jedne vukovarske Kolone sjećanja proširilo društvenim mrežama.
Slijedom toga kontaktirali smo Pankovića uz čije odobrenje prenosimo njegovu ispovijest o zatočeništvu koje je kako sam kaže trajalo devet mjeseci. U tom je periodu priznaje Zlatko bezbroj puta poželio da ga ubiju i da mu skrate muke, bol i patnju.
”Nisam strahovao od metka, ali od noža i mučenja jesam jer bio sam klinac od 18.5 godina. Započelo je još u zgradi remenjare u krugu Borovo Comerca. Ujutro oko 7h postrojili su nas ispred remenjare i dolazi Arkan s pratnjom. Ide redom i traži nas podatke iz kojoj postrojbe smo (ZNG ili MUP), na kojem položaju smo bili…
Bio je klinac
Od oficira tzv. JNA traži da nas predaju njemu, srećom vojnika tzv. JNA je biloviše i nakon kratke svađe s oficirom Arkan je odustao i otišao uz ljutito dobacivanje da će se vratiti. Nakon toga brzo nas tovare u kamion i voze u pravcu sela Trpinja, preko Vere za Dalj”, kaže Zlatko prisjećajući se da je u Dalju nedaleko od željezničke stanice uslijedilo prvo ispitivanje koje ponovno prekida dolazak Arkana koji nije znao da su oni ona ista grupa.
”Ponovno svađa i prepirka njega i oficira i Arkan konačno odlazi sa svojim hijenama. Opet nas brzo tovare u kamion i prevoze u Bogojevo. Tamo doček uz batine i nastavak ispitivanja. Preskočit ću dio jer bilo je još nekoliko “postaja” . Nastavak je slijedio s mučenjem u zgradi MUP-a Srbije u Novom Sadu. Mučio me mlađi inspektor oko 35 godina. Tukao me cijeli dan, a kad bih pao u nesvijest polio bi me vodom, sačekao malo i onda nastavio ponovno.
Kad se umorio ili kad je uzeo pauzu za ručak ili kavu onda bi me prepustio svojim pomoćnicima – batinašima koji su bili u hodniku i čekali. Tražio je da potpišem priznanje da sam ubio 40 srpske djece za koje je TV Beograd objavila da su pronađena u dječjem vrtiću u Borovu Naselju. Bez obzira što je tv Beograd nakon dva dana demantirala tu vijest za mnoge od nas je bilo prekasno”, nastavlja svoje sjećanje hrabri vukovarski branitelj.
Suborci su prolazili istu golgotu
Iz drugih soba odjekivali su kako nadalje svjedoči urlici i zapomaganja njegovih suboraca koji su prolazili istu golgotu. ”Oko 16h započelo je mučenje strujom. Na zapešću su mi remenom bile privezane mokre spuže, a na nogama metalne narukvice. Svaki puta kad je pustio struju mislio sam da je to kraj. Bol koju ničim ne mogu opisati ili usporediti prožimala se od nožnog prsta do tjemena. Prvi dan me mučio od 9 do 21h, a drugi dan od 9 do 18 h.
Lice mi je bilo potpuno izobličeno i krvavo, a odjeća natopljena krvlju, kosa ulijepljena, gladan i potpuno iscrpljen. Drugi dan, oko 18h došao je tehničar u bijelom mantilu i na stol stavio 4 šprice s bijelom tekućinom u njima. Ne znam što je to bilo niti su mi na moje pitanje htjeli odgovoriti. Zavrnuo mi je rukav, dok me drugi držao.
Svezao mi je gumu na lijevu nadlakticu. Sjećam se kad mi je dao prvu, drugu i treću, ali četvrte injekcije se ne sjećam. Probudio sam se u 3h ujutro u podrumskoj ćeliji gdje su bila dvojica izmrcvarenih dečki koje nisam poznavao”, navodi Zlatko dodajući da se ničeg ne sjeća od zadnje injekcije do buđenja već zna tek da su mu dečki rekli kako su ga bez svijesti donijeli u deki i bacili u ćeliju.
Jedini pisani trag
”Tu počinje moja golgota duga 9. mjeseci kroz mnoge srpske logore: Bubanj potok, vojarna maršal Tito u Novom Sadu, Odžaci, Staićevo, VIZ Beograd, Begejci i na posljetku Sremska Mitrovica od kud sam razmijenjen 14.8.1992. Uzništvo puno muke, patnje, straha, neizvjesnosti, boli, gladi…
Vjerujem da su mnogi prošli i puno gore od mene, a ne želim ni pomisliti što su prošli na Ovčari i drugim stratištima. Bog je odlučio da moj put bude ovakav, a samo on zna zašto i nije moje da ga propitujem!
U 34.godine nitko me nikada nije pozvao da dam neku izjavu, iskaz, svjedočenje o ovome, tako da je ovo jedini pisani trag, koji će se s vremenom vjerojatno izgubiti u bespućima interneta kao i mnoge sudbine nas logoraša srpskih logora”, zaključuje svoju potresnu priču Zlatko.
