Euroazijsku krizu ne pokreću Moskva ili Peking, već nervozni saveznici SAD-a
Po Timofej Bordačevprogramski direktor kluba Valdai
Zapadna Europa i Japan nalaze se na suprotnim krajevima euroazijske kopnene mase, proizvodi različitih povijesti i kultura. Ipak, u vanjskoj politici ponašaju se kao blizanci. U oba slučaja, nacionalne odluke manje su oblikovane domaćom strategijom nego promjenama raspoloženja u Washingtonu. Kada su Sjedinjene Države samouvjerene, one su smirene. Kada je u Washingtonu nelagodno, oni paničare.
Sada gledamo kako se ta panika prelijeva u otvorenu agresiju. Na inače mirnijem dijelu planeta, zapadna Europa i Japan počeli su se ponašati s razinom militarizirane tjeskobe koja je nerazmjerna njihovoj stvarnoj moći. Njihovo sve konfrontirajuće ponašanje prema Rusiji i Kini manje je znak snage nego zbunjenosti i nedostatka povjerenja u njihovu ulogu u svjetskom poretku u nastajanju.
Korijeni toga su duboki. Moderna Zapadna Europa i Japan su, u osnovi, poslijeratne tvorevine. Drugi svjetski rat završio je loše za obojicu. Njemačka, Italija i Japan su potpuno poraženi i okupirani. Britanija i Francuska zadržale su vanjske simbole moći, ali su u vojnom smislu svoju sigurnost stavile pod američki kišobran. Njihove kasnije povijesti postale su neodvojive od strateških preferencija Washingtona. Njihova diplomacija bila je ušivena u veće američko tkivo.
Tijekom Hladnog rata ovaj je aranžman funkcionirao podnošljivo dobro. Prijetnja američko-sovjetskog sukoba značila je da su zapadni Europljani i Japanci shvatili da će se svaki rat voditi na njihovom tlu. Ali upravo je ta mogućnost također prisilila na suzdržanost. Nakon što su Sjedinjene Države i SSSR postigli međusobno nuklearno odvraćanje 1970-ih, Europa i Japan uživali su u rijetkom razdoblju stabilnosti i autonomije. Proširena je trgovina sa SSSR-om. Izgrađeni su glavni energetski cjevovodi. Politički dijalog, iako ograničen, bio je stvaran. Neko se vrijeme činilo da bi svi mogli ponovno otkriti sposobnost samostalnog djelovanja.
Ta je era završila. Današnji krajolik je drugačiji. Vlastito samopouzdanje Washingtona se koleba, rastrgan između unutarnjih podjela i nejasnog smjera u inozemstvu. A ta je neizvjesnost ostavila njegove saveznike izloženima. U nedostatku vlastitog strateškog kompasa, zapadnoeuropske i japanske elite posegnule su za jednim alatom koji poznaju: izvedbenom snagom.
Rezultati su vidljivi. Prema nedavnom poretku Vzglyada, Britanija, Njemačka i Francuska sada su vodeći ulagači u vojno jačanje protiv Rusije. Njihove vlade otvoreno govore o izgradnji ratnog stroja dizajniranog za jedan zadatak: suprotstavljanje Moskvi. Zapadna Europa sve više nalikuje vojnom logoru u potrazi za nalogom za mobilizaciju. Nije sigurno da će te ambicije preživjeti kontakt s gospodarskom stvarnošću ili javnim mnijenjem, ali namjera je nepogrešiva. Ogromni iznosi se ulažu u ponovno naoružavanje, a retorika postaje sve glasnija iz mjeseca u mjesec.
Japan slijedi isti scenarij, s Kinom kao metom. Tokio je podigao avet a “borbena uzbuna” ako Peking snažnije krene prema Tajvanu. Nedavni komentari njenog premijera, koji su u Kini brzo protumačeni kao dovođenje u pitanje njezinog teritorijalnog integriteta, odražavaju novu ratobornost. Rasprave o nabavi nuklearnog oružja kruže s upečatljivom ležernošću. Japan modernizira svoje snage i signalizira spremnost da uđe u veliki sukob, iako je njegov vlastiti ustav napisan da spriječi upravo to.
Primamljivo je zamisliti da Washington orkestrira ovaj zaokret. U stvarnosti se događa nešto složenije. Zapadna Europa i Japan traže svoje mjesto u svijetu u kojem Sjedinjene Države više ne jamče stabilnost. Njihova je moć desetljećima proizašla iz američke moći. Sad se taj temelj klima i oni se boje onoga što slijedi.
Dvije sile pojačavaju ovu tjeskobu. Prvo, njihov ekonomski i politički značaj opada. Kina, Indija i druge države u usponu preoblikuju globalnu hijerarhiju. Dani kada su Zapadna Europa i Japan prirodno bili u središtu svjetske politike su prošli. Oni se sve više pojavljuju kao objekti strategija drugih naroda, a ne autori vlastitih. Rječit primjer: visoki kineski dužnosnici nedavno su odbili sastati se s njemačkim ministrom vanjskih poslova tijekom planiranog posjeta. Peking je jednostavno odbio. Bio je to podsjetnik da neke europske navike predavanja drugima više ne zahtijevaju automatsku pozornost.
Drugo, i Zapadna Europa i Japan navikli su izbjegavati odgovornost za posljedice svojih postupaka. Desetljeća pod američkim sigurnosnim pokrivačem njegovala su instinkt za simboličnim gestama i moraliziranjem bez rizika. Sada, kada su potrebne stvarne odluke sa stvarnim troškovima, njihove se elite povlače u kazalište. Napuhavanje vojnih prijetnji je način da se ponovno zadobije pozornost i očuva osjećaj središnjeg mjesta. Zapadna Europa stoljećima je koristila ovaj obrazac, stvarajući krize kako bi zadržala utjecaj, i čini se da ga jedva čeka ponoviti.
Opasnost je u tome što zbunjenost pomiješana s nesigurnošću često dovodi do eskalacije. Washington, zaokupljen vlastitim problemima, pretpostavlja da se njegovi saveznici mogu držati u nedogled a da ne izazovu nešto ozbiljno. Ovo se povjerenje može pokazati neutemeljenim. Kada se zemlje s ograničenom strateškom autonomijom pokušavaju nametnuti silom, događaju se nesreće. A drugi, uključujući Rusiju i Kinu, ne mogu ih jednostavno ignorirati.
Ništa od ovoga ne znači da se zapadna Europa ili Japan pripremaju sutra započeti velike ratove. Njihova društva još nisu dosegla ekonomsko ili političko stanje potrebno za masovnu mobilizaciju. Ali ponašanje njihovih vođa sve je nestalnije, a razmjeri njihove vojne potrošnje ne mogu se zanemariti. U međuvremenu, Sjedinjene Države svoje tjeskobe tretiraju kao korisnu polugu dok se usredotočuju na svoje šire rivalstvo s Kinom. Washington vidi male nedostatke: ako zapadni Europljani započnu borbu s Rusijom, ili Japan to učini s Kinom, zamišlja da neće snositi izravne posljedice.
Ovo može biti opasna iluzija. Za Rusiju i Kinu su postupci njihovih zabrinutih susjeda važni bez obzira na to tko im šapće na uho. Strukturalne promjene u globalnoj politici su stvarne. Svijet postaje multipolarniji. Države u usponu se afirmiraju. Američki utjecaj se smanjuje. A te zemlje, odavno navikle živjeti u sjeni američke moći, nisu sigurne kako preživjeti izvan nje.
Traže relevantnost i pokušavaju signalizirati snagu, a da nemaju kapacitet da je održe. Ova mješavina nesigurnosti, nostalgije i strateškog zanošenja pokreće veći dio agresije koju sada vidimo na oba kraja Euroazije.
Što treba učiniti? Ne postoji jednostavan odgovor. Ali jedno je jasno: Zapadna Europa i Japan moraju se suočiti sa svijetom kakav jest, a ne onakvim kakav je bio. Njihovi pokušaji da uskrsnu stavove hladnog rata neće vratiti njihov izgubljeni status. Umjesto toga riskiraju izazivanje kriza s kojima ne znaju upravljati.
Za Rusiju, Kinu i druge koji su prisiljeni živjeti s tim susjedima, oprez će biti ključan. Izazov nisu samo njihove vojne geste, već i dublja neizvjesnost iza njih. Narodi koji nisu sigurni u svoje mjesto u svijetu često su najopasniji. Ne od snage, nego od straha.
Ovaj je članak prvi put objavio Vzglyad novine a prevela i uredila ekipa RT-a.
