Svijet je na rubu nuklearnog rata: Amerika je već naciljala jednu zemlju i to nije Rusija

Američki predsjednik Donald Trump prije godinu dana pobijedio je na predsjedničkim izborima. Godinu dana poslije, svijet više ne izgleda isto. Trump ga je u samo deset mjeseci službene vladavine potpuno demontirao, iako se hvali da je “završio osam ratova”, mrveći međunarodni poredak kao nitko i nikada prije njega u suvremenoj povijesti, tj. od završetka Drugog svjetskog rata.

Kad je riječ o ratovima koje je “uspješno” završio, određeni uspjeh može mu se pripisati jedino za onaj u pojasu Gaze, gdje je američka diplomacija uistinu dugo i ozbiljno radila, i činila sve što je u njezinoj moći da dođe do konačnog sporazuma po Trumpovu planu. Ali pritom treba naglasiti kako je Trumpova administracija bila itekako duboko involvirana u sukob na strani Izraela i da oni bez potpore i odobrenja Washingtona sigurno ne bi išli tako daleko u razaranju Gaze i masakriranju palestinskog stanovništva pod egidom borbe protiv terorista iz Hamasa.

Da se Washington kojim slučajem čvrsto, odlučno, rezolutno usprotivio Benjaminu Netanyahuu i načinu na koji je vodio taj rat, ili mu zaprijetio da će obustaviti isporuke američkog oružja o kojem Izrael potpuno ovisi, rat bi završio puno prije. Također treba pričekati da vidimo djeluje li uopće Trumpov mirovni sporazum na terenu i oko njega u srednjoročnoj, a kamoli dugoročnoj perspektivi, ili je to bio samo svojevrsni ad hoc sporazum, nužan Trumpu da popravi svoj imidž kod kuće i u svijetu, tj. da mu olakša posao u preostalom dijelu njegova, prema sadašnjim odredbama američkog ustava, posljednjeg mandata.

Glavna borba

Unatoč pričama o “zaustavljanju ratova” i formuli “do mira uz pomoć sile” ako treba, koju proklamiraju Bijela kuća i Pentagon, Trumpova glavna borba na globalnom geopolitičkom terenu zapravo je usmjerena protiv međunarodnih formata koje on smatra neprijateljskima i opasnima za američke strateške, prije svega gospodarske interese – BRICS-a i Šangajske organizacije za suradnju (SCO). Od njih SAD-u dolazi najveća prijetnja u obliku ubrzane dinamike globalne dedolarizacije.

Ti formati, naime, uključuju i velik broj demografski, gospodarski i vojno potentnih država koje su izvan kontrole SAD-a, a međusobnu robnu razmjenu već pretežito, a neke i u potpunosti, plaćaju nacionalnim valutama, zaobilazeći dolar. Dva su ključna razloga što se one uključuju u te formate: negativna višedesetljetna iskustava u vrijeme potpune dominacije ključnih zapadnih sila koje su i kreirale postojeće mehanizme globalnog upravljanja svijetom – poput MMF-a, Svjetske banke i WTO-a – te strah od dolara, kojeg sada žele zaobići jer se boje nametanja američkih jednostranih sankcija koje Washington pokreće protiv pojedinih zemalja koje smatra nepoćudnima, bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Paradoksalno, time Sjedinjene Države same ubrzavaju taj proces koji upravo njima nanosi veliku štetu.

Trump u tom smislu čini sve što smatra mogućim da takav, za SAD razoran scenarij s obzirom na golemi unutarnji dug zemlje, po svaku cijenu spriječi. U tom kontekstu i s tim ciljem pokrenuo je i trgovinske odnosno carinske ratove čim je zasjeo u Bijelu kuću, kako bi postigao za SAD pogodne bilateralne trgovinske sporazume s brojnim zemljama svijeta.

Rezervna valuta

Najupadljivije je da je u tom smislu najuspješniji kada je riječ o američkim saveznicima i strateškim partnerima, dok mu puno teže ide s pojedinim saveznicima i partnerima koji u predstojećem multipolarnom svijetu sebe vide kao jedan od mogućih polova, a najteže s velikim i snažnim državama koje inzistiraju na svom suverenitetu kao temelju državne opstojnosti. Trump potpuno otvoreno govori kako postojeći međunarodni mehanizmi globalnog upravljanja, poput UN-a, WTO itd., već dugo samo koče američki razvoj i širenje američkog globalnog utjecaja, omogućujući sve veći utjecaj konkurentnim državama, prije svega Kini.

Trump smatra da neupitna vojna moć SAD-u daje pravo da kreira svijet po američkim, a ne više nekim “međunarodnim pravilima” ponašanja. I to u praksi demonstrira projekcijom američke vojne moći u mnogim svjetskim regijama, zbog kojih one manje i slabije zemlje počinju kalkulirati i diversificirati svoju orijentaciju primarno s Kine opet u smjeru SAD-a, prihvaćajući bilateralne trgovinske sporazume s Washingtonom. Kad je riječ o dedolarizaciji kao fenomenu kojeg se sada boji Trump, ona nije ništa novo. Odvija se već godinama, ali vrlo sporo, dajući vremena Washingtonu za nužne prilagodbe, no on ih nije iskoristio. Sada je ta dinamika alarmantna, iako je dolar još dominantna rezervna valuta u međusobnim novčanim transakcijama i to će sigurno ostati još dulje vrijeme. Ali trendovi, tj. negativna dinamika koja je zapravo već prerasla u proces, opravdano zabrinjavaju američke stratege, iako su na to trebali misliti odavno.

Trebali su modificirati američku vanjsku i trgovinsku politiku u smjeru većeg razumijevanja za nacionalne interese drugih zemalja, a ne isključivo njihova podređivanja američkim interesima po svaku cijenu. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog spoznaje cikličke nužnosti promjene političke slike svijeta – što je dinamičan i nezaustavljiv proces jer se i geopolitika i međunarodni odnosi ponašaju kao živi organizam. Razvijaju se, rastu, prilagođavaju, obolijevaju, ozdravljuju, često i dramatično i neupravljivo, kada u pravilu izbijaju i veliki i krvavi ratovi. Ali posljedica je uvijek ista: svijet i odnosi u njemu bivaju promijenjeni.

Otišlo predaleko

Da je američka politika bila mudrija, počevši od završetka hladnog rata, promjena svijeta mogla je biti puno bezbolniji proces, i za sve povoljniji, uključujući i SAD. Ali to je sada prošlost na koju se ne treba vraćati. Prilika je propuštena i više se ništa ne može učiniti. Bolni procesi preobrazbe svijeta počeli su i nemoguće ih je zaustaviti. Velike sile počet će koristiti sva raspoloživa sredstva u borbi za svoje ciljeve. Jedne će ih koristiti za novo ovladavanje drugima, a druge u obrani svojih interesa kao suverenih polova – nakon čega bi “ostatku svijeta” mogle nametnuti svoja pravila igre.

Ove druge bi nedvojbeno više vodile računa da u tom nametanju ne idu predaleko, poučene upravo negativnim iskustvom SAD-a, koji je uvijek prema drugima išao primarno metodom pritiska, tj. kombinacijom meke i tvrde sile. Tko će u toj borbi titana koja se tek pokrenula na kraju pobijediti, nitko ne zna. Tu enigmu ne može riješiti ni sve prisutnija umjetna inteligencija. Ono što se zna jest to je da je Trump, paralelno s projekcijom meke moći, pokrenuo i projekciju vojne moći. Njome želi skinuti nepoćudne režime i u njihovim zemljama provesti “demokratizaciju” američkog tipa – sa svim posljedicama koje ona donosi. Najbolji je primjer za to, koji se upravo potvrđuje pred našim očima, Venezuela.

U prvih deset mjeseci svoje vladavine Trumo nije uspio završiti ukrajinski rat po vlastitoj formuli mira, jer ruski predsjednik Vladimir Putin za nju “ne želi ni čuti” s obzirom na to da ne uvažava temeljne ruske interese zbog kojih je on i pokrenuo invaziju na tu zemlju 24. veljače 2022. Time Trump nije uspio ni vratiti Rusiju iz čvrstog zagrljaja s Kinom. No već se pomirio s time da od tog njegova pokušaja neće biti ništa te je prepustio Rusiju i Ukrajinu nastavku rata, jer, kako je i sam nedavno rekao, ponekad treba pustiti te zemlje da međusobno ratuju. Pritom je lukavo Ameriku formalno udaljio od samog sukoba kako ne bi upao u opasnu zonu neposrednog uvlačenja SAD-a u rat s Rusijom. To nipošto neće dopustiti, zbog toga je, uostalom, i kritizirao svog prethodnika Joea Bidena koji je uistinu plesao na rubu vojnog sukoba s nuklearnom velesilom Rusijom.

Razorne posljedice

Biden se pritom oslanjao na zajedničku izjavu Ronalda Reagana i Mihaila Gorbačova kako je nuklearni rat nemoguć jer ga ni jedna država nikada neće željeti pokrenuti shvaćajući njegove razorne posljedice za obje zemlje. Ili bi pak štetne posljedice bile neprihvatljivo veće od koristi u slučaju pobjede jedne od njih. Međutim, Trump je očito svjestan ruske nuklearne moći i provedene modernizacije njezine nuklearne trijade u proteklom desetljeću. Ona američka pravo nije ni počela pa se njezine ključno nuklearno odvraćanje još temelji na hladnoratovskim interkontinentalnim raketama koje su razvijene sedamdesetih, te devedesetih i prvih godina novog milenija djelomično modernizirane. Štoviše, Trump sada govori kako Kina, koja jako zaostaje za SAD-om i Rusijom u strateškom nuklearnom oružju, može stići Sjedinjene Države u idućih pet godina. To mu je glavni argument za pokretanje programa novog američkog testiranja nuklearnog oružja.

Ako nuklearni pokusi opet počnu, bilo nadzemni bilo podzemni, svijet će vrlo brzo ući u taj vrtlog i utrku u nuklearnom naoružanju, a posve sigurno i u širenje nuklearnog oružja i na druge velike zemlje koje već sada shvaćaju kako je puna zaštita njihova suvereniteta danas zajamčena jedino posjedovanjem nuklearnog oružja. Kako mi se čini, Trump sada Putinu nevoljko daje vremena za ostvarenje maksimalno reduciranih vojnih ciljeva koji se temelje na punom teritorijalnom zaokruživanju početkom listopada 2022. anketiranih četiriju ukrajinskih regija. Nakon toga će eventualno moći početi mučni pregovori koji se odnose na stratešku sigurnost između Rusije i Zapada odnosno NATO saveza, kao i pitanja budućnosti same Ukrajine. To je vidljivo i iz toga što Trump oklijeva s uvođenjem novih sankcija protiv Moskve. Državni tajnik Marco Rubio na marginama sastanka G7 u Kanadi otvoreno je rekao kako SAD više nema ozbiljnih sankcija koje bi mogao uvesti protiv Rusije, a da je i nedavno sankcioniranje dviju najvećih ruskih naftnih tvrtki neučinkovito jer će sankcije djelovati tek dugoročno i stoga nemaju nikakav utjecaj na ukrajinski rat. Zanimljivo je kako je istom prigodom implicirao i kako SAD ne namjerava slijediti Europsku uniju na putu otuđenja ruskih državnih aktiva u europskim odnosno američkim trezorima za financiranje Ukrajine.

Osim toga, to je vidljivo i iz Trumpova, barem zasad, odustajanja od isporuka američkih krstarećih raketa dalekog dometa Tomahawk Kijevu koje bi de facto značilo, možda ne odmah, američko-ruski rat, a sasvim sigurno neuspjeh Trumpova pozicioniranja kao “neutralnog” posrednika i onoga koji ovaj rat jedino može završiti. Ta mu uloga sada omogućuje i potpuni nadzor nad Europskom unijom, čiju skupu militarizaciju i konfrontaciju prema Rusiji potiče prijetnjom američkog vojnog povlačenja iz Europe, što bi značilo da je ostavlja “jedan na jedan” s vojno moćnom Rusijom. Kako god bilo, Trump je s Venezuelom pokrenuo vrlo osjetljivu i opasnu geopolitičku igru. Ako vojno intervenira na bilo koji način, i to dovede do svrgavanja predsjednika Nicolasa Madura i njegova režima, pokazat će svojim ključnim protivnicima – Rusiji i Kini – da svoje geopolitičke ciljeve Amerika ubuduće namjerava ostvarivati svim mogućim sredstvima, koja uključuju i primjenu sile, ne pitajući nikoga za dopuštenje. Opravdanje će se, naravno, uvijek naći. U hladnom ratu to je bila borba protiv komunizma, potom, početkom novog milenija protiv terorizma, a sada – protiv krijumčarenja droge i migranata.

Osigurana potpora

Ključna je razlika u odnosu na prve dvije ta da je u onima Washington velikim dijelom uspijevao osigurati potporu Vijeća sigurnosti, a sada je ne namjerava ni tražiti. Washington ju je prethodno tražio i dobio npr. za uključivanje u Korejski rat, za napade na Irak Sadama Huseina i talibanski Afganistan, Gadafijevu Libiju. Bilo je tu i soliranja, poput invazije na Panamu diktatora Manuela Noriege ili napada na Miloševićevu SR Jugoslaviju 1999. godine. Međutim, upravo je ova posljednja bila kap koja je prelila strpljenje Jeljcinove postsovjetske Rusije i dovela do promjene ukupne paradigme ruske vanjske politike koja se počela ostvarivati dolaskom na vlast Vladimira Putina već iduće, 2000. godine.

Kod Venezuele je specifično i to što je Rusija početkom listopada ratificirala, a Putin 27. listopada ove godine službeno potpisao, sveobuhvatni sporazum o strateškom partnerstvu Rusije i Venezuele koji obuhvaća i vojnotehničku suradnju, tj. isporuke ruskog oružja toj zemlji. Međutim, kao i u slučaju Irana s kojim je Rusija sličan sporazum sklopila 17. siječnja ove godine, ni ovaj ne sadrži obvezu vojne pomoći jedne zemlje drugoj u slučaju vanjske agresije, kao što to npr. imaju Rusija i Bjelorusija ili odnedavno Rusija i Sjeverna Koreja.

Osim toga, Bjelorusija i Sjeverna Koreja Rusiji su susjedne zemlje, a Venezuela je na drugom kraju svijeta pa bi bilo kakvo rusko aktivno vojno miješanje u eventualni američko-venezuelanski rat sigurno bilo isključeno. Jednako kao i ono američko u slučaju Ukrajine. Ali Rusija bi, u slučaju da se otpor Venezuele pokaže snažnim i odlučnim, mogla činiti upravo ono što SAD čini u Ukrajini. U skladu sa spomenutim sporazumom, mogla bi joj isporučivati suvremene sustave protuzračne i protubrodske obrane, kao i nove zrakoplove. Međutim, još je važnije to što bi Rusija mogla intenzivirati svoj rat u Ukrajini, prkoseći svim američkim nastojanjima da se taj rat završi, i voditi ga do punog ostvarenja svojih ciljeva po svaku cijenu.

Osuđeni potezi

Zanimljiva je i izjava ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova, kada je, osuđujući američke poteze oko Venezuele, rekao da bi se SAD u borbi protiv droge, umjesto na tu zemlju, trebao fokusirati na Belgiju. Trumpova intervencija u Venezueli, osim Rusije, mogla bi potaknuti i Kinu da vojnim načinom sredi stanje “u svom dvorištu”, ponajprije na Tajvanu. Tim više što je i Kina, poput Rusije, snažno involvirana kao gospodarski partner Venezuele, kao, uostalom, i cijele Latinske Amerike.

Ništa manji rizik za Trumpa nije ni reakcija ostalih latinskoameričkih zemalja, većina bi se posve sigurno čvrsto solidarizirala s Venezuelom i osudila invaziju. To bi moglo izazvati tektonski poremećaj u Trumpovoj strategiji ponovnog političkog ovladavanja zapadnom hemisferom jer se “latinosi” ionako tradicionalno suprotstavljaju stoljetnom miješanju velikog sjevernog “brata” u njihove unutarnje poslove. Kako god bilo, Trump je onaj koji će na kraju morati odlučiti što i kako učiniti. Zasad se, kako su prošlog tjedna pisali vodeći američki mediji poput New York Timesa i Wall Street Journala, još koleba, navodno proučavajući prijedloge koji su mu na stolu, a odnose se na način izvršenja vojne operacije.

Istodobno su lukavi Englezi objavili kako prekidaju obavještajnu suradnju sa SAD-om navodno zbog vojnog uništavanja civilnih brodova bez bilo kakve prethodne provjere i mogućnosti sudskog dokazivanja krivnje odnosno nevinosti eventualnih prekršitelja zakona o zabrani trgovine narkoticima. Zašto kažem lukavi? Zato što Englezima sigurno nije žao Madura. London se najprije boji za svoje interese u zemljama Latinske Amerike, kao i posljedica za svoje teritorijalne posjede poput Britanskih Djevičanskih otoka ili Kajmanskih otoka, koji se također nalaze u sada uzavrelom Karipskom moru.

Pogoršani odnosi

Ako ste mislili da se Bliski istok smirio nakon spomenutog Trumpova mirovnog sporazuma za Gazu kojim se toliko ponosi i da se svijet sada fokusira isključivo na ukrajinski i mogući američki rat u Venezueli, jako ste se prevarili. Dramatično se pogoršavaju odnosi između Izraela i Irana. Tinjajući žar zapravo nije ni bio ugašen prestankom dvanaestodnevnog rata između dviju država nakon kratkotrajnog, ali intenzivnog i preciznog američkog zračnog napada na iranska nuklearna postrojenja.

Kao što sam i tada pisao u svojim analizama, Izrael tim ratom nije dobio ono što mu je bilo ključno – svrgavanje teokratskog režima bilo vojnim porazom bilo novom revolucijom nezadovoljnog iranskog stanovništva zbog ponižavajućih izraelskih napada na Teheran i ubojstava niza visokih vojnih dužnosnika i ključnih znanstvenika iz sfere nuklearne fizike noću, doslovno u njihovim stanovima. Paralelno, Teheran je tvrdio da Izrael ni približno nije uništio ključne iranske vojne snage, te da američki napadi nisu u potpunosti uništili iranska nuklearna postrojenja.

Osim toga, umjesto raskola i masovnih prosvjeda iranskih građana, došlo je do nacionalne hegemonije kao rijetko kad još od doba Islamske revolucije iz 1978. pod vodstvom ajatolaha Homeinija.
Sve su to, dakle, pretpostavke da se navedeni tinjajući žar ponovno rasplamsa u pakleni ratni oganj – ovoga puta još dulji i krvaviji. Suvišno je i govoriti kako Iran, koji je i najveći podupiratelj palestinskog prava na svoju državu, a time i Hamasa, nije sudjelovao ni u izradi, a kamoli u potpisivanju Trumpova mirovnog plana za Gazu, što ga čini ranjivim u dugoročnom smislu, ako uopće i zaživi.

Lažni plan

Dakle, Trump u svom drugom mandatu – sada je to posve vidljivo – ne rješava vojne sukobe, već ih isključivo zamrzava, tj. odgađa trajno rješenje bilo za neka bolja vremena ili, puno prije, za nove ratove, pri čemu će neke od njih možda i sam pokrenuti.

Osim toga, Trump ima i sve većih problema kod kuće, gdje mu i njegovi tradicionalni birači, tzv. MAGA Amerikanci, sve češće okreću leđa. Umjesto u predizbornoj kampanji obećanog izvlačenja SAD-a iz ratova, on državu u njih sve više uvlači, umjesto brzog pokretanja američke proizvodnje kroz carinske ratove, dobivaju samo veću inflaciju i spori rast BDP-a i zaposlenosti. Zato nije čudno što je Trump prije dva tjedna od demokrata izgubio sve lokalne izbore koji su se održali, uključujući i one za gradonačelnika New Yorka.
Sve se to događa u vrijeme priprema za važne predizbore za Kongres koji se održavaju već za godinu dana.

Trump i njegov tim, iako nastupaju samouvjereno, itekako imaju o čemu razmišljati. Pogrešan korak u Venezueli, tj. poraz ili preveliki gubici u eventualnom ratu, mogli bi rezultirati Trumpovom političkom smrću. Eventualna brza pobjeda, pak, vratila bi ga na staze trijumfa, ali i pomogla u nastojanjima da američke unutarnje dubioze, poput ilegalne migracije i visoke stope kriminaliteta u pojedinim državama, riješi slanjem dodatnih postrojbi Nacionalne garde, što izaziva negodovanje demokrata.