Slučaj Šefke Hodžić jedan je od najstrašnijih i najzloglasnijih zločina u povijesti bivše Jugoslavije. Dogodio se krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u selima nedaleko od Zvornika, u Bosni i Hercegovini, a način na koji je zločin počinjen potresao je i sudske i liječničke stručnjake te izazvao medijsku lavinu kakva do tada nije bila zabilježena.
U sudskim spisima i zapisnicima s glavne rasprave naglašava se da se radi o zločinu koji “po brutalnosti i hladnokrvnosti nadilazi sve dotad poznate slučajeve u krivičnoj praksi”.
Prema arhivskim dokumentima i policijskoj obradi slučaja, žrtva je bila Alija Hasanović (26), trudna žena iz susjednog sela, koju je Šefka osobno poznavala. U zapisnicima iz istrage stoji da su dvije žene bile u dobrim odnosima, da su često posjećivale jedna drugu i da ništa nije upućivalo na to da bi među njima mogla postojati bilo kakva netrpeljivost.
Nestanak trudnice izazvao zabrinutost
Upravo zato je nestanak mlade trudnice ubrzo izazvao zabrinutost u njezinoj obitelji i susjedstvu. Kada se nije vratila kući, mještani su krenuli u potragu. U sudskom elaboratu navodi se da je tijelo pronađeno na području potoka Kamenjača, te da je već prvi pregled pokazao da se radi o ubojstvu počinjenom vatrenim oružjem.
Obdukcijski nalaz, koji je kasnije uvršten u dokazni materijal, potvrđuje da je Alija ubijena s tri hica iz pištolja, a potom joj je nožem otvorena utroba. Sudski vještak zapisao je da je riječ o “činjenju koje prelazi granice racionalnog i upućuje na motivaciju duboko poremećene naravi”.
Najstrašniji dio zločina bila je činjenica da je iz trbuha izvađeno dijete koje je tada bilo u poodmakloj fazi trudnoće. Liječnici koji su pozvani na očevid zapisali su kako “dijete nije imalo realnu mogućnost preživljavanja s obzirom na način vađenja i uvjete neposredno nakon čina”.
Istraga je vrlo brzo u fokus dovela Šefku Hodžić. U spisima se navodi da su istražitelji postali sumnjičavi nakon što je Šefka tvrdila da je upravo tih dana rodila, iako nije bilo nikakvog medicinskog traga da je doista bila trudna. Susjedi su kasnije potvrdili da je mjesecima nosila slojeve odjeće i jastučiće ispod haljine kako bi prikazala navodnu trudnoću.
U policijskom zapisniku stoji i da je prilikom pretresa kuće pronađena odjeća žrtve, kao i predmeti koji su bili izravno povezani s mjestom zločina. Time je istraga dobila čvrst smjer i Šefka je ubrzo uhićena.
Na suđenju koje je održano 1970. godine u tadašnjem Okružnom sudu sudnica je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Mediji su svakodnevno izvještavali o tijeku procesa, a u spisima se bilježi kako su novine taj slučaj pratile s neuobičajeno velikim prostorom. Šefka je na sudu priznala da je ubila Aliju, ali je pokušavala ublažiti odgovornost tvrdeći da je bila u stanju potpune emocionalne rastrojenosti zbog dugogodišnje neplodnosti.
Sudsko vijeće tu obranu nije prihvatilo. U presudi je navedeno da je motiv bio “sebičan i hladno proračunat” te da postupanje nakon ubojstva ukazuje na “jasnu svijest o počinjenju djela i na očuvanu sposobnost rasuđivanja”.
Prvotna presuda bila je smrtna kazna strijeljanjem. U obrazloženju presude navodi se da sud nije mogao pronaći nijednu olakotnu okolnost te da se radi o djelu “koje vrijeđa samu bit čovječnosti”.
Ipak, nakon žalbenog postupka kazna je preinačena na dvadeset godina zatvora. Razlog za ublažavanje kazne bila je procjena viših sudskih instanci da ipak postoji prostor za mogućnost resocijalizacije te da se kazneno pravo mora primjenjivati u skladu s tadašnjim načelima suzdržanosti prema najstrožim kaznama.
O Šefkinom životu u zatvoru malo je zabilježeno. U spisima se navodi tek da je tijekom izdržavanja kazne bila disciplinirana i povučena, te da nije stvarala sukobe s drugim zatvorenicama.
U pojedinim napomenama zatvorske uprave spominje se da je u kasnijim godinama odsluženja kazne bila uključena u radionice i radne terapije. Nakon odsluženja većeg dijela kazne, puštena je na slobodu 1983. godine.
Jednostavno je nestala
Nakon izlaska iz zatvora njezin trag nestaje. U javnim registrima više se ne pojavljuje, a lokalno stanovništvo godinama je pretpostavljalo da je preselila u neki od većih gradova ili da je promijenila identitet. Nijedna od tih pretpostavki nikada nije službeno potvrđena. Slučaj je tako dobio dodatnu dimenziju tajnovitosti, jer se o njezinom životu nakon 1983. godine praktički ništa ne zna.
Zločin Šefke Hodžić ostao je zapisan kao jedan od najbrutalnijih u povijesti kriminalističkih slučajeva na prostoru bivše države. Izazvao je rasprave među pravnicima, psihijatrima i sociolozima, ali i među običnim ljudima koji su se pitali kako je moguće da netko posegne za takvim činom.
Sudski spisi, obdukcijski nalazi i novinski napisi iz tog razdoblja i danas svjedoče o užasu koji je taj slučaj proizveo. Ujedno pokazuju i dubinu društvenog šoka, jer je riječ o zločinu koji je u tadašnjem sustavu kaznenog prava potpuno odudarao od svega što je do tada bilo zabilježeno.
Polovica stoljeća kasnije, slučaj Šefke Hodžić nastavlja živjeti kroz feljtone, televizijske emisije, dokumentarne zapise i javna podsjećanja na najmračnije stranice kriminalne povijesti. Unatoč protoku vremena, on i dalje ostaje primjer zločina koji je, kako je zapisano u sudskoj presudi, “zauvijek obilježio kolektivno pamćenje jednog društva”.
