Oluja je nastala na Titovoj kninskoj operaciji, a ključan je bio tajni dokument zvan Direktiva

U ponedjeljak 8. srpnja 2024. sastao sam se, na terasi restorana Zagrebačka pivovara u Ilici, s admiralom Davorom Domazetom Lošom (rođ. 1948. u Sinju), načelnikom Obavještajne uprave Glavnog stožera Oružanih snaga RH uoči, za vrijeme i nakon vojno-redarstvene Operacije Oluja. U tom razgovoru, koji se razvukao na gotovo dva sata, Domazet mi je, u osnovnim crtama, ispričao historijat nastanka plana Oluje, strateške napadne vojno-redarstvene operacije kojom su u kolovozu 1995. bila oslobođena okupirana područja u RH. Po njegovim riječima, sve je počelo u listopadu 1993…

“U tome mjesecu Vojnoobavještajna uprava RH dolazi do sadržaja sastanka političkih predstavnika Velike Britanije s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i načelnikom Generalštaba Vojske Jugoslavije, generalom Momčilom Perišićem. Britanci su tom prigodom rekli Srbima da će Velika Britanija voditi takvu politiku kojom će prisiliti hrvatskog predsjednika Tuđmana da ide u oslobađanje okupiranih područja RH, odnosno, kako je tada rečeno, Republike Srpske Krajine. U tom slučaju, rečeno je, zadaća srpskih snaga i srpske politike bit će da učine tako da Hrvati u operaciji oslobađanja okupiranih krajeva pobiju 40-50 tisuća Srba. To bi, po mišljenju Britanaca, bilo okarakterizirano kao genocid jer bi bila riječ o oko 25 posto ukupnog broja žitelja na okupiranom području zahvaćenom budućom, pretpostavljenom Olujom. I to bi onda značilo da su Hrvati genocidan narod te da samim time nemaju pravo na svoju državu. To je poznata britanska teza – da smo mi, Hrvati, genocidni…”

Kako mi je D. Domazet Lošo ispričao, on je s tom informacijom upoznao hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika HV-a Franju Tuđmana, kao i ratnog ministra obrane RH Gojka Šuška, a nešto kasnije, s time je bio upoznat i načelnik Glavnog stožera HV-a, general Janko Bobetko.

Prototip plana

Na sastanku predsjednika Tuđmana i Domazeta Loše razgovaralo se o tome što sve treba učiniti da se ono o čemu su Britanci govorili Srbima ne dogodi te je tom prigodom konstatirano da svaka strategija ima protustrategiju. Tuđman je istupio s prijedlogom: “Hajde, neka se napravi zamisao za takvu operaciju oslobađanja okupiranih krajeva u kojoj se onaj britanski scenarij ispričan srpskim čelnicima neće dogoditi!”

Po Domazetovoj interpretaciji, Franjo Tuđman je ubrzo nakon toga naredio načelniku Glavnog stožera HV-a, generalu Janku Bobetku, da izda zapovijed njemu, Domazetu Loši, da u Vojnoobavještajnoj upravi HV-a razradi jedan integralan i sveobuhvatan koncept (ili, možda bolje rečeno, “prakoncept”) plana za oslobađanje okupiranih područja RH, u kojem ni približno neće biti onoliko srpskih žrtava koliko su to, u svom razgovoru sa srpskim čelnicima, predviđali britanski političari i stratezi. Za samo deset dana Domazet Lošo je, na 14 i pol kucanih stranica, sastavio dokument koji je nosio radni naslov Zamisao za oslobađanje okupiranih područja RH pod nadzorom UNPROFOR-a. Bio je to, po njegovim riječima, prototip plana ili koncepta buduće vojno-redarstvene operacije Oluja – koja će, kao što je poznato, biti pokrenuta početkom kolovoza 1995., i to tri mjeseca nakon svoje podjednako slavne prethodnice, operacije Bljesak, kojom je bila oslobođena zapadna Slavonija. Glavna se misao zamišljene strateške napadne operacije za oslobađanje okupiranih područja u RH (koja će 26. lipnja 1995. u Glavnom stožeru HV-a dobiti kodno ime Oluja) sastojala u tome da se u njoj ni u kojoj varijanti ne dogodi masovno stradanje Srba što su ga bili anticipirali politički predstavnici Velike Britanije u razgovoru s Miloševićem i generalom Perišićem u jesen 1993.

Otprilike u to isto vrijeme, u jesen ili oko jeseni 1993., lokalne srpske vlasti u Kninu izvodile su vježbu evakuacije srpskog stanovništva iz Knina i Republike Srpske Krajine, za slučaj hrvatskog napada na glavni grad RSK. Bila je to taktička ili operativno-strateška vježba bliska doktrini JNA – u ono se vrijeme to zvalo ONO i DSZ – koju je vojska RSK izvela s ciljem zaštite civilnog stanovništva Krajine, tj. njegova izvlačenja iz područja u kojem se izvode borbena djelovanja, za slučaj da Knin i RSK napadnu Hrvatska vojska i policija.

Stožerna točka

Prema objašnjenju Davora Domazeta Loše, vojnoobavještajna služba HV-a snimila je tu evakuacijsku vježbu u Kninu, što je značilo da će takva odluka biti donesena i u vrijeme Oluje.
S operativnom razradom Zamisli za oslobađanje okupiranih područja RH pod nadzorom UNPROFOR-a krenulo se, već od jeseni 1993., u ratnoj sali Glavnog stožera HV-a, na Trgu kralja Petra Krešimira IV. (gdje se nalazilo i Ministarstvo obrane RH na čelu s ministrom Gojkom Šuškom). Temeljna postavka zamišljene strateške napadne operacije, koja će u lipnju 1995. dobiti kodno ime Oluja, bila je da na području Banije/Banovine, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije i zapadne Slavonije bude napad, a na području istočne Slavonije, tj. Podunavlja, obrana.

Pritom je grad Knin, kao glavni grad RSK, zamišljen kao tzv. gravitacijska stožerna točka. Taj mi je pojam jedan od mojih sugovornika, hrvatski časnik koji je tijekom Oluje imao istaknuto mjesto i ulogu u zoni odgovornosti Zbornog područja Split, objasnio ovim riječima: “To je značilo da je grad Knin središnji objekt napada u cijeloj operaciji Oluja. Jer Knin je generirao sve ono negativno što se potkraj 80-ih i u prvoj polovici 90-ih u Hrvatskoj dogodilo: tzv. događanje naroda, tzv. balvan-revoluciju, stvaranje paradržave Republike Srpske Krajine, Vladu RSK i njezine ministre, Milana Martića…”

Istodobno se, u operativnoj razradi izvođenja buduće operacije Oluja, na temelju Zamisli iz 1993., u Glavnom stožeru HV-a razmatralo kako, kada ta vojna operacija krene, Knin i Republiku Srpsku Krajinu najbrže i najlakše osloboditi, odnosno kako postići željeni tzv. domino-učinak. “Domino-učinak je značio”, objasnio mi je moj sugovornik, “da se iz svih okupiranih područja RH neprijateljska vojska i civilno stanovništvo izvlače bez borbe i bez otpora, i, naravno, bez mnogo žrtava…”

Detaljna analiza

Po interpretaciji D. Domazeta Loše, u zamišljenoj strateškoj napadnoj operaciji oslobađanja okupiranih područja u RH, koja će u lipnju 1995. u Glavnom stožeru HV-a dobiti kodno ime Oluja, naglasak je bio na tri ključna elementa. Bili su to: napad na Knin s teritorija Bosne i Hercegovine, odnosno “s one strane Dinare”, sasvim precizno s područja Livanjskog polja koje je tada, u vojnoorganizacijskom pogledu, bilo sastavni dio Zbornog područja Split (1); fizičko-mentalitetni spoj južne i sjeverne Hrvatske u oslobađanju Knina i RSK (2); te organiziranje evakuacije srpskog stanovništva iz Knina i Krajine kroz četiri unaprijed predviđena koridora ili četvera vrata, kako bi Oluja protekla sa što manje žrtava (3).

Najprije nekoliko riječi o smjeru glavnog napada na Knin, kao središnjeg i najvažnijeg dijela operacije Oluja u kolovozu 1995. – onako kako je to, prema riječima Domazeta Loše, bilo predviđeno još u “prakonceptu” Oluje, Zamisli za oslobađanje okupiranih područja RH pod nadzorom UNPROFOR-a, iz jeseni 1993.

Prema njegovim riječima, tijekom višemjesečne operativne razrade Zamisli za oslobađanje okupiranih područja RH, tj. buduće operacije Oluja, pribavljene su, u Obavještajnoj upravi Glavnog stožera HV-a, dvije vojnohistoriografske knjige iz Beograda u kojima je detaljno analizirana tzv. Kninska operacija, iz jeseni 1944., kao završna i najuspješnija faza ofenzive Osmoga dalmatinskog korpusa NOVJ za oslobođenje Dalmacije od njemačke okupacije tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji. Partizani iz Osmoga dalmatinskog korpusa oslobađali su tada Knin od njemačkih, četničkih i ustaških jedinica. Partizansko oslobađanje Knina trajalo je mjesec dana (Knin je bio oslobođen 3. prosinca 1944. u 11 prijepodne), a u njemu je poginulo nešto manje od 2000 partizana te oko 12.000 pripadnika fašističkih snaga (Nijemaca, četnika i ustaša). Zbog ogromnih gubitaka na obje strane Kninska se operacija smatra najvećom bitkom u povijesti Dalmacije, a njezin se značaj sastojao i u tome što je oslobađanjem Knina ostvarena odluka ZAVNOH-a o pripojenju Dalmacije matici Hrvatskoj.

Strateško iznenađenje

Koncept Oluje (strateške napadne operacije Hrvatske vojske koja će biti pokrenuta u kolovozu 1995.) bio je od samoga početka zamišljen kao svojevrsna inverzija Kninske operacije iz 1944. I to prije svega kada je riječ o smjeru iz kojeg će Knin biti napadnut u Oluji, u ljeto 1995. O tome mi je admiral Davor Domazet Lošo rekao:

“U Kninskoj operaciji iz 1944. težište obrane Knina bilo je na jugoistoku i jugozapadu, ali ne i na Dinari, koja je u odnosu na Knin smjer sjeveroistok. Dinara je u Drugome svjetskom ratu bila zaobiđena. Stoga je, u vrijeme priprema za Oluju, načelnik GS HV-a, general Janko Bobetko, ta dva vojnohistoriografska udžbenika iz Beograda, o Kninskoj operaciji, dao dvojici hrvatskih generala koji su bili među glavnim zapovjednicima Oluje, Anti Gotovini i Mladenu Markaču, da dobro prouče sadržaj i tijek Kninske operacije te da budu maksimalno upućeni u sve detalje strateškog iznenađenja koje će se prirediti krajiškim Srbima. Jer, temeljna je logika u Oluji bila ta da se Knin napadne iz onoga smjera koji se u tim knjigama uopće nije analizirao, pa čak ni spominjao. Te su dvije vojnohistoriografske knjige bile predane generalima Gotovini i Markaču zato što je već tijekom operativne razrade Zamisli za oslobađanje okupiranih područja RH bilo predviđeno da će, u budućoj operaciji oslobađanja Knina, snage generala Gotovine napadati preko Dinare, a snage generala Markača (specijalne postrojbe MUP-a RH) preko Velebita.”

Načelnik topništva hrvatskih snaga (tj. postrojbi HV-a i HVO-a) tijekom Oluje u zoni odgovornosti Zbornog područja Split, danas brigadni general u mirovini Marko Rajčić (rođ. 1948. u Dubravicama kraj Skradina), rekao mi je o tome, u našem razgovoru u Šibeniku 24. srpnja 2024. (mala napomena: s Rajčićem me tijekom mojega istraživačkog rada na ovome serijalu posve neplanirano povezao načelnik Policijske uprave Šibenik za vrijeme Domovinskoga rata 1990. – 1994. Nikola Vukošić).

Ključne komponente

“Slažem se s analizom, odnosno opservacijom prostora izvođenja Kninske operacije koju je 1944. izvodio Osmi dalmatinski korpus NOVJ, a koju vam je objasnio Domazet Lošo. U pripremi Oluje mi smo, u zoni odgovornosti Zbornog područja Split, doista radili stožerne trenaže i zapovjedna izviđanja kako bismo upravo iz toga sjeveroistočnog smjera krenuli u napadnu operaciju preko Dinare. Na Knin smo krenuli iz Livanjskog polja, a to je bilo još onda kad je bio na snazi Plan Z-4 o nenapadanju, tj. kada se jedino i moglo tako vojno djelovati – ne preko Hrvatske nego preko Dinare. Po međunarodnom pravu, mogli smo ući i na teritorij susjedne države, tj. Bosne i Hercegovine, do kilometar ili kilometar i pol, ako to zahtijeva opravdanost izvođenja borbenih djelovanja. To smo mogli i prije Splitske deklaracije iz 22. srpnja 1995., kojom je u potpunosti legalizirana vojna suradnja HV-a i Armije BiH…”

Druga ključna komponenta plana ili koncepta Zamisli iz listopada (kao i u kasnijim fazama) 1993., odnosno buduće Oluje iz lipnja/srpnja 1995., bila je spoj južne i sjeverne Hrvatske na način da u napadu na Knin kao “gravitacijsku stožernu točku” napadne operacije o kojoj je riječ zajedno sudjeluju Četvrta gardijska brigada, sastavljena od domaćih ljudi, Dalmatinaca, i Sedma gardijska brigada, u kojoj su bili branitelji iz Hrvatskog zagorja i Međimurja.

Hrvatski operativci prodali Srbima unikatnu varku, onda se javio Tuđman: ‘Ujutro počinje koncert’

Po zapovijedi načelnika Glavnog stožera HV-a, generala Bobetka, Sedma se gardijska brigada, na čelu koje je bio general Ivan Korade, relativno rano, još u fazi operativne razrade Zamisli za oslobađanje okupiranih područja RH pod nadzorom UNPROFOR-a, prebacila na područje odgovornosti Zbornog područja Split, pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine. Taj je manevar učinjen radi toga da u oslobađanju Knina ne sudjeluju samo južnjaci (faktor toplog ili vrućeg dalmatinskog mentaliteta – netko će ovdje reći “torcidaši”) iz Četvrte gardijske brigade, kojom je zapovijedao general Damir Krstičević, nego i sjevernjaci, iz Sedme gardijske brigade (hladniji ili, recimo to tako, proračunatiji sjevernjački mentalitet). Štoviše, odlučeno je – već tada, u prvim razradama “prakoncepta” Oluje – da će u sam Knin prva ući 7. gardijska brigada.

“To je, dakle, bilo kontra onoga što su još u listopadu 1993. predviđali ili očekivali Britanci”, upozorio me jedan od mojih sugovornika, istaknuti hrvatski vojni obavještajac, “koji su čak spominjali i 40-50 tisuća mogućih žrtava buduće Oluje.”

Zaustavio napad

Brigadni general u mirovini Marko Rajčić mi je opet, sa svoje strane, u našem razgovoru u Šibeniku 24. srpnja 2024., komentirajući odluku Glavnog stožera HV-a da u napadu na Knin i RSK zajedno sudjeluju domaća, Četvrta, i zagorsko-međimurska, Sedma gardijska brigada, rekao: “Kao jedan od zapovjednika u zoni odgovornosti Zbornog područja Split, pouzdano znam da je Sedma gardijska brigada bila na tome području najkasnije u lipnju 1993. – a vjerojatno i ranije. Kasnije, kad su počele pripreme za napadnu operaciju Zima-94, Sedma je gardijska brigada prebačena na područje Dinare…”

A da se – a tu je sada riječ o trećem ključnom elementu operacije Oluja – baš ni u kojoj varijanti ne bi dogodio onaj zloguki britanski scenarij iz listopada 1993., u operativnoj razradi Zamisli za oslobađanje okupiranih područja RH kao “prakoncepta” Oluje ostavljena su, i na temelju spoznaje o uvježbavanju evakuacije srpskog stanovništva iz Knina i RSK 1993., četiri koridora ili četvera vrata kroz koja će, tijekom planiranog napada Hrvatske vojske i specijalnih postrojbi MUP-a RH na Knin i RSK, proći srpsko stanovništvo, kako srpska vojska tako i civili.

“Za Zborno područje Split”, rekao mi je Marko Rajčić, “ostavljen je koridor za izvlačenje neprijateljske vojske i civila u smjeru Knin – Srb – Martinbrod (na rijeci Uni, istočno od Donjeg Lapca). A u funkciji je također bio i koridor Benkovac – Srb – Martinbrod. Sve se uglavnom svodilo na Srb i Martinbrod, a odande na prelazak u Bosnu. Tako je, primjerice, general Miljenko Filipović, koji je zapovijedao zdrugom iz smjera Muškovci – Ervenik – Otrić, dolaskom u područje Otrića zaustavio napad svojih snaga i dopustio da izađu iz tog prostora i srpska vojska i srpski civili, sve što je bilo u pokretu. A mogao je prekinuti to izvlačenje – i onda bi bio kaos. A ja sam pak drugoga dana Oluje, 5. kolovoza 1995. poslijepodne, dobio zadatak od generala Gotovine da odem u područje Skradina i da sve postrojbe koje su nadirale prema Benkovcu izvučem u područje Pađena. Sa mnom je bio i tadašnji brigadir, a danas general, Ivan Beneta. I te su postrojbe 6. kolovoza 1995., zaobilazeći naseljena mjesta, došle u područje Pađene – Stara Straža.”

M. Rajčić je tome još dodao: “Petog kolovoza 1995. u poslijepodnevnim satima prva bojna Četvrte gardijske brigade zaobišla je grad Knin sjeverno od njega i izbila na područje Pađene – Oćestovo. To se dogodilo – toga, 5. kolovoza 1995. – u 16.25 sati. U to je vrijeme Sedma gardijska brigada, krećući se južno od Knina preko Šarenih jezera, došla u područje Vrbnik – Ljubač i tu zastala jer ju je zaustavila rijeka Krka kao prirodna prepreka. Nije mogla dalje… I tu se staje, da se izvuče što se može izvući, da nema žrtava…”

Kodno ime

Tijekom dugotrajne operativne razrade Zamisli za oslobađanje okupiranih područja RH iz listopada 1993., kao svojevrsnoga prototipa vojno-redarstvene operacije Oluja, kao i nakon izdvojene napadne operacije Bljesak s početka svibnja 1995., kojom je za vrlo kratko vrijeme oslobođena zapadna Slavonija, osmišljen je 26. lipnja 1995. konačan plan strateške napadne operacije Oluja – onakav kakav mi danas poznajemo. I taj je plan, kao i ona prvobitna Zamisao iz listopada 1993., osmišljen u Glavnom stožeru HV-a u Zagrebu, još dok je načelnik Glavnog stožera bio general Janko Bobetko (dana 17. srpnja 1995. naslijedit će ga na toj dužnosti general zbora Zvonimir Červenko).

Ključni dokument o pokretanju Oluje bila je Direktiva Glavnog stožera HV-a od 26. lipnja 1995., koju je potpisao načelnik GS-a, stožerni general Janko Bobetko. Iz Glavnog je stožera u Zagrebu ta direktiva poslana (ili predana u ruke njihovim operativcima) svim zbornim područjima u RH, njima šestorima. Operativac u Zbornom području Split, satnik Marjo Milinović, otišao je 2. srpnja 1995. u Zagreb, gdje mu je načelnik Operativne uprave GSHV-a, general-bojnik Vinko Vrbanac, tu direktivu osobno predao u ruke.

Naziv “Oluja” ušao je u uporabu kao kodno ime ili tajni naziv strateške napadne operacije o kojoj je riječ već u temeljnom dokumentu o pokretanju Oluje, Direktivi Glavnog stožera HV-a od 26. lipnja 1995. U Izvodu iz Direktive što ga je Glavni stožer HV-a odaslao Zapovjedništvu Zbornog područja Split (tj. generalu Anti Gotovini) 27. lipnja 1995. piše, uz ostalo: “Direktiva ‘OLUJA-4’ (brojka 4 odnosi se na ZP Split – op. aut.) dio je RATNOG PLANA RH te istu čuvati po svim kriterijima o zaštiti tajnih podataka glede uporabe OS RH. (…) Tajni naziv operacije je ‘OLUJA-4’ pod kojim će ZP Split izraditi i voditi svu dokumentaciju u svezi iste.” Oluja je trajala od 4. kolovoza 1995. u 5 sati do 13. kolovoza 1995. u 5 sati – u tom je trenutku prešla u obranu. A od trenutka započinjanja Oluje do zauzimanja/oslobođenja Knina proteklo je 28 sati; zadnja granata na Knin ispaljena je 5. kolovoza 1995. u 7.20 sati.

Radne bilješke

Kao jedan od najistaknutijih zapovjednika unutar Zbornog područja Split, Marko Rajčić je bio i na tzv. Brijunskom sastanku 31. srpnja 1995., na kojem je obavljena vojna priprema za Oluju. Tijekom sastanka vodio je, prilično pedantno, svoje radne bilješke, koje mi je ustupio za potrebe ovoga mojega serijala o Oluji. Mislim da je važno i dragocjeno njegovo svjedočenje da je predsjednik RH Franjo Tuđman u početku računao da će operacija Oluja potrajati nekih osam dana, ali je, pod utjecajem vrlo optimistički i borbeno raspoloženih nazočnih zapovjednika HV-a, tu svoju prvobitnu procjenu na licu mjesta, tj. na sastanku na Brijunima, promijenio u samo 3-4 dana.

Marko Rajčić o tome mi je ispričao, služeći se pritom svojim radnim bilješkama s toga sastanka: “Na početku Brijunskoga sastanka Tuđman nam je rekao: ‘Dobili smo suglasnost međunarodne zajednice da vojnim načinom oslobodimo okupirana područja u Hrvatskoj!’ Onda je tražio od svakog zapovjednika svakog zbornog područja da se izjasni jesu li spremni za napad, a od Davora Domazeta Loše tražio je posebnu vojnoobavještajnu prosudbu. A od generala Vladimira Zagorca, opet, tražio je da se izjasni imamo li dovoljno svih resursa za provođenje vojne operacije. I kada smo svi mi zapovjednici pojedinih zbornih područja izvještavali o našoj vojnoj spremnosti za napad, general Gotovina me pozvao da ustanem i da na zid iza Franje Tuđmana izvjesim, s njime, zemljovid Zbornog područja Split. I tada je on, Gotovina, počeo obrazlagati temeljnu zamisao o borbenim djelovanjima u zoni odgovornosti našega, splitskoga Zbornog područja… I kad je Gotovina završio, Franjo Tuđman je upitao sve nas koji smo bili na tom sastanku: ‘Gospodo, je li vam dosta osam dana za cijelu operaciju?’ A ja sam mu na to, bez mnogo razmišljanja, odgovorio: ‘Nama su dosta, gospodine predsjedniče, četiri dana!’”

Crvena zemlja

Na moje pitanje zašto je on odmah bio siguran da bi operacija Oluja mogla biti, barem kada je riječ o njezinu glavnom i središnjem dijelu – oslobađanju Knina, Benkovca, Drniša, Obrovca i ostalih većih gradova na okupiranom području RH – završena i provedena za tako kratko vrijeme, Rajčić mi je odgovorio: “Meni je tu prosudbu generiralo poznavanje naših pozicija na Dinari nakon naše vrlo uspješne napadne operacije Ljeto-94. (koja je trajala od 25. do 30. srpnja 1995. – op. aut.), gdje je Sedma gardijska brigada imala na dlanu cijeli grad Knin, preko vojnog poligona Crvena zemlja!”

Tome je Rajčić još dodao: “Ali da vam nešto kažem… To što smo grad Knin i RSK napali s one suprotne strane Dinare, tj. s Livanjskog polja, odnosno s teritorija BiH, to i nije, u vrijeme Oluje, bilo neko posebno iznenađenje za Srbe. Po mom mišljenju, nije bilo nikakvog iznenađenja, samo glupani govore o iznenađenju! Pa mi smo se ondje tukli mjesecima. Na Dinari su hrvatske snage bile još od studenoga 1994. Tada je počela naša napadna operacija Zima-94, koja je bila uvod u Ljeto-95, koje će se dogoditi potkraj srpnja 1995. Od svih naših napadnih operacija, Zima-94 je najduže trajala, od 29. studenoga pa sve do 24. prosinca 1994. Mi smo, dakle, planski, već u to vrijeme, spremili svoje borbeno spremne postrojbe, posebno Četvrtu i Sedmu gardijsku brigadu. I Srbi su, kad smo pripremali Oluju, morali znati da ćemo Knin napasti s Dinare jer smo na njoj ili na njezinoj suprotnoj strani bili već mjesecima. I Srbi su se protiv nas borili dok god su mogli, ali nisu se mogli boriti do kraja, nisu nam mogli parirati. Bili smo puno jači od njih. Glavni im je protivnik bila naša domicilna, Četvrta gardijska brigada, kojom je zapovijedao general Damir Krstičević…”
Upitao sam, danas brigadnoga generala u mirovini, Marka Rajčića kad je točno počela evakuacija Srba iz Knina.

Odgovorio mi je:”Srbi su pokrenuli evakuaciju po naredbi Milana Martića, predsjednika RSK, u petak 4. kolovoza 1995. oko 17 sati, 12 sati nakon početka operacije Oluja. A Glavni štab Vojske RSK počeo je evakuaciju iz Knina na rezervno zapovjedno mjesto na Otriću u noći između 4. na 5. kolovoza 1995. Dakle, nakon civila. I, naravno, kad je Glavni štab krenuo, krenula je i sva vojska za njim…”

Prislušni dokument

Na potpitanje zašto se krajiški Srbi nisu jače i energičnije borili protiv odlično motiviranih i iznimno borbenih i srčanih pripadnika Hrvatske vojske i specijalnih postrojbi MUP-a RH, te zašto Srbima u Hrvatskoj nisu pritekle u pomoć srpske snage iz Republike Srbije (tj. predsjednik Republike Srbije Slobodan Milošević i Vojska SRJ, na čelu s generalom Momčilom Perišićem), Rajčić mi je dao ovakav odgovor: “Martić je znao da se nema čime boriti. On je tražio od Miloševića pomoć, međutim, Milošević mu je odgovorio neka se bori, a ako ne može izdržati, neka se ubije! Taj je razgovor između njih dvojice snimila naša, dalmatinska središnjica za elektroničko djelovanje unutar Vojnoobavještajne službe HV-a. Ona je prisluškivala Martića kako u Kninu razgovara s Miloševićem. Zapovjednik te, dalmatinske središnjice bio je pukovnik Mile Budiša. Ovo o čemu vam govorim prislušni je dokument naše Vojnoobavještajne službe… Mislim da se taj razgovor između Martića i Miloševića vodio 4. kolovoza 1995. u poslijepodnevnim satima, sasvim sigurno prije Martićeve naredbe za evakuaciju koja je bila toga dana u 17 sati. Martić je Miloševića najvjerojatnije nazvao u onome trenutku kad je počela pucati srpska crta obrane na Dinari…”

Od vojno-redarstvene operacije Oluja do danas proteklo je punih 29 godina; u Hrvatskoj će se iduće, 2025. godine obilježavati 30. obljetnica te velike vojno-redarstvene akcije kojom su bila oslobođena sva okupirana područja u RH (osim istočne Slavonije, odnosno Podunavlja, koji će u sastav RH biti vraćeni, potkraj 90-ih, mirnim putem). Mnoga pitanja o Oluji, međutim, do danas su ostala nerazjašnjena.

Postoji nekoliko razloga za to. U proteklih 29 godina izredao se velik broj protagonista Oluje, i onih jako važnih i onih manje važnih, koji su o Oluji, kao i o svom doprinosu Oluji, napisali i objavili raznorazne memoarsko-publicističke knjige, što je svakako u redu i od toga uvijek i kreće svaka ozbiljnija i vjerodostojnija rekonstrukcija određenog povijesnog razdoblja, kao i povijesnih događaja koji su se odvijali u njemu – no problem je što se interpretacije u tim vojno-političko-životnim memoarima nerijetko drastično razlikuju te se katkada može steći dojam da autori tih publicističkih djela uopće nisu sudjelovali u istim događajima. Očito je da tu faktor taštine i slavodobitnosti čini svoje (što je opet, s druge strane, ljudski posve razumljivo). Osim toga – na ovo me posebno upozorio moj šibenski sugovornik Marko Rajčić – ima dosta ljudi koji su u Domovinski rat stupili, te su samim time odigrali određenu ulogu i u Oluji, ponajprije iz materijalnih motiva i interesa, pa se onda po logici stvari ta njihova interesna motivacija prenosi i na njihove današnje interpretacije kako Oluje tako i Domovinskog rata u cjelini.

Snažne podjele

Kada je o Oluji konkretno riječ, postoji nekoliko osobito kontroverznih tema u kojima postoje dijametralno oprečna mišljenja i tumačenja među kojima će, čini se, vrlo teško biti pronaći nekakav kompromis (ili, recimo, sintezu). Nabrojit ću ih, za ovu prigodu, samo nekoliko. Prvo je pitanje kontinuiteta ili diskontinuiteta – kada je o historijatu Oluje riječ. To jest, je li taj historijat tekao koliko-toliko glatko i ravnomjerno ili je u njemu bilo puno diskontinuiteta, s naglaskom na oštrije i radikalnije podjele i antagonizme osobito u vojnom (ali isto tako i u političkom) vrhu RH, iz čega su se onda, po logici stvari, razvile i sasvim različite, pa i međusobno suprotstavljene koncepcije i tumačenja vojno-redarstvene operacije Oluja. Ovdje je ključno i najosjetljivije pitanje je li u najvišim vojnim krugovima i strukturama RH doista postojala podjela ili čak polarizacija na dvije sasvim različite i međusobno nepomirljive linije – s jedne strane na Glavni stožer Oružanih snaga RH, na čelu s generalom Jankom Bobetkom, kojega je 17. srpnja 1995. naslijedio general Zvonimir Červenko, a s druge strane na MORH, na čelu s ministrom obrane Gojkom Šuškom (a kojemu je u mnogočemu bio blizak general Ante Gotovina) – ili bi takvo tumačenje bilo pretjerano, a samim time i pogrešno?

Jedan od najvećih zagovaratelja teze o snažnim i nepomirljivim podjelama i antagonizmima na relaciji Glavni stožer OS RH – MORH za vrijeme Oluje danas je umirovljeni general HV-a Rahim Ademi, koji je u operaciji Oluja bio načelnik stožera Zbornog područja Split te je u toj ulozi bio jedan od najbližih suradnika zapovjednika ZP-a Split, generala Ante Gotovine. Takvo je svoje viđenje Oluje Ademi iznio i u svojoj memoarskoj knjizi “Samo istina”, ratnom dnevniku objavljenom, u izdanju zagrebačkoga Večernjeg lista, 2021. – i to čak u tolikoj mjeri da sasvim otvoreno piše i o, praktički, dvjema paralelnim linijama zapovijedanja u Hrvatskoj vojsci, u tom smislu da je formalno zapovijedanje išlo preko načelnika Glavnog stožera OS-a RH (najprije generala Bobetka, a kasnije, u vrijeme Oluje, generala Červenka), dok je u stvarnosti, posebice kada je riječ o Zbornom području Split, zapovijedanje išlo linijom Šušak – Gotovina (naravno, uz prethodno “amenovanje” predsjednika Tuđmana).

Nerazjašnjena pitanja

Također je vidljivo da Rahim Ademi u svojoj memoarskoj knjizi favorizira jedno posebno kodno ime za operaciju Oluja, koje glasi Kozjak-95, a koje je uoči i za vrijeme Oluje doista bilo u uporabi u zoni odgovornosti Zbornog područja Split. Iz Ademijeve se knjige čak može izvući zaključak da je on osobno izmislio taj kodni naziv, o čemu su mi, uostalom, posvjedočili i neki njegovi nekadašnji suborci iz Zbornog područja Split.

Da kodno ime Kozjak-95, kao sinonim za operaciju Oluja, ima svoju realnu specifičnu težinu, pokazuje nam i izvještaj o uporabi topništva u Oluji koji je brigadni general u mirovini Marko Rajčić napisao za hrvatsku vladu 29. siječnja 2009. (za vrijeme suđenja hrvatskim generalima u Haagu). Naziv toga dokumenta (što mi ga je on, u obliku faksimila, ustupio za potrebe ovoga serijala) glasi: Rekonstrukcija djelovanja topništva ZP Split – Hrvatskih snaga u napadnoj operaciji “OLUJA” (“Kozjak 95”). Od ostalih spornih i nerazjašnjenih pitanja o Oluji izdvojio bih još sljedeća.

Oluja Ivića Pašalića: Granić i Žužul zagovarali su osnivanje srpske države u Hrvatskoj

Prvo, u čemu je pravi smisao termina “diplomatska Oluja” u odnosu na stvarnu operaciju Oluja, kakvu mi poznajemo, sintagme koju je 2022. promovirao ministar vanjskih poslova RH u vrijeme Oluje Mate Granić u svojoj istoimenoj knjizi i TV serijalu? Drugo, jesu li Amerikanci – i ako jesu, u kojoj točno mjeri – dali državno-političkom vrhu RH i predsjedniku Franji Tuđmanu zeleno svjetlo za Oluju? Ili bi takva tvrdnja ipak bila pretjerana?

I treće, kako to da su se, ako već ne u samoj Oluji, a ono neposredno nakon te operacije, ipak dogodili teški zločini nad Srbima u Hrvatskoj, a u planu Oluje sve je bilo postavljeno i zamišljeno tako – o čemu mi je posebno svjedočio admiral Davor Domazet Lošo – da se oni ne dogode? (Doduše, broj stradalih Srba u Oluji nije bio ni izdaleka onoliki koliki je bio, u jesen 1993., u britanskim projekcijama o kojima mi je Domazet Lošo svjedočio.)

Oprečna tumačenja

O nekima od tih i danas vrlo aktualnih pitanja porazgovarao sam, u danima završnog prikupljanja i sistematiziranja građe za ovaj serijal, 28. i 29. lipnja 2024., s bivšim ministrom vanjskih poslova i veleposlanikom RH Miomirom Žužulom, koji je uoči i za vrijeme Oluje, uz to što je bio hrvatski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima u Ženevi, bio i posebni izaslanik predsjednika Tuđmana tijekom pregovora s Kontaktnom grupom (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i SAD), kao i drugim predstavnicima međunarodne zajednice te je održavao vrlo važne kontakte s Washingtonom, posebice u danima koji su neposredno prethodili Oluji.

“Imao sam”, rekao mi je M. Žužul, “ured u Zagrebu s četvero zaposlenih i referirao sam izravno predsjedniku Tuđmanu. U tom svojstvu sam u vremenu prije Oluje putovao nekoliko puta po Tuđmanovu nalogu u Washington. 2. i 3. kolovoza 1995. imao sam sastanke u State Departmentu, Ministarstvu obrane SAD-a i u Bijeloj kući!” Žužula sam na početku naše komunikacije upoznao s činjenicom da se, pa i u razgovorima sa mnom vezanima uz ovaj serijal, neki od ključnih (u političkom smislu riječi) protagonista Oluje bitno razilaze u interpretacijama onoga što se uoči i za vrijeme Oluje stvarno dogodilo. Kao ilustraciju, naveo sam mu sasvim oprečna tumačenja geneze hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi 3. kolovoza 1995. Vesne Škare Ožbolt i Mate Granića – a ta je, ženevska epizoda, bila u samome središtu zapleta ove naše dugometražne priče, koju smo ispričali u prvim nastavcima ovoga serijala.
Žužul mi je na to moje uvodno pitanje ovako odgovorio:

“Svu kontrolu zbivanja i određivanja, i vojnog i diplomatskog, u tom trenutku vodio je predsjednik Tuđman. U vojnom smislu, on se oslanjao na ministra Šuška i operativno na generala Gotovinu. Ostale (Z. Červenka, P. Stipetića, D. Domazeta Lošu i još par njih) uključivao je u mjeri u kojoj je on odredio i nitko nije bio potpuno informiran. Generali J. Bobetko i A. Tus bili su već umirovljeni i u tom trenutku više nisu bili aktivno uključeni. A što se diplomatskog dijela tiče, i njega je vodio izravno predsjednik. Ministarstvo vanjskih poslova bilo je marginalno uključeno, a Mate Granić, opet, u mjeri u kojoj je to odredio predsjednik.”

Konačna odluka

Miomir Žužul još je dodao da je – citiram ga – “vrijeme prije Oluje M. G. bio na nekom putovanju”. To me, moram priznati, pomalo zbunilo, nije mi u prvi mah bilo jasno o kakvom je to putovanju mogla biti riječ. No onda sam u Granićevoj knjizi “Diplomatska Oluja” (Zagreb, 2022.), na str. 100 i 101, pročitao da je on “taj vikend proveo (…) s obitelji u Baškoj Vodi”. Sintagma “taj vikend” odnosila se – lako se to može procijeniti po smislu rečenice – na zadnji vikend uoči Oluje, tj. na 29. srpnja 1995. (subota) i 30. srpnja 1995. (nedjelja). S time da Granić u svojoj knjizi piše da je u Baškoj Vodi bio i u prvoj polovici ponedjeljka 31. srpnja 1995., tj. na dan održavanja Brijunskoga sastanka, kada ga je, upravo u stanci sastanka na Brijunima, nazvao predsjednik Tuđman, u namjeri da se s njim, kao ministrom vanjskih poslova, posavjetuje o nekim aktualnim pitanjima vezanima uz Oluju (ponajprije o tome kakve bi mogle biti reakcije međunarodne zajednice ako se Hrvatska doista odluči za tu vojnu operaciju).

Na moje sljedeće pitanje: “Kad je predsjednik RH Franjo Tuđman donio odluku o Oluji i kakva su bila njegova predviđanja o uspjehu te vojne akcije?”, Miomir Žužul mi je odgovorio:
“Vrlo je teško reći kada je Tuđman donio definitivnu odluku o Oluji. Ta je odluka sazrijevala još od druge polovice 1994., otkako je postalo jasno da preko različitih misija Ujedinjenih naroda (Žužul je ovdje mislio na UNPROFOR i UNCRO – op. aut.) nećemo moći vratiti okupirane teritorije. Tuđman je u pravilu imao običaj – suprotno sada dominantnoj percepciji! – razgovarati o većini važnih pitanja s većim brojem osoba iz različitih područja i saslušati njihova mišljenja. Odluke je nakon takvih razgovora u pravilu donosio sam, a moj je dojam da je u vezi s Olujom, kao što rekoh, razgovarao s mnogima, no u pravom smislu riječi konzultirao se samo s ministrom Šuškom.”

O Tuđmanovim predviđanjima uoči Oluje M. Žužul mi je rekao: “Tuđman je bio uvjeren da ćemo Oluju obaviti brzo i efikasno, ali mu je bilo bitno ne ugroziti odnose sa SAD-om, i to iz tri razloga. Prvo, općenito je vjerovao da su za budućnost RH važni odnosi s međunarodnom zajednicom, a to znači ponajprije sa SAD-om. Drugo, mi smo u tom trenutku imali dobre odnose s administracijom američkoga predsjednika Billa Clintona i potpredsjednika SAD-a Ala Gorea te smo čak imali i prešutnu, a ponekad i eksplicitnu, podršku u operacijama prije Oluje. Tu bih prije svega spomenuo dolazak MPRI-a u Hrvatsku uz odobrenje administracije SAD-a, kao i sastanak u Londonu prije Splitskog sporazuma od 22. srpnja 1995.” (Mala napomena: MPRI je američka tvrtka koju su osnovali američki ratni veterani, a koja je u vojnoj bazi za obuku u Šepurinama kod Zadra, osnovanoj 17. travnja 1994., obučavala dočasnike HV-a s odobrenjem američkoga State Departmenta – op. aut.)

Diplomatski izvršitelj

A kao treći – kako je istaknuo: najvažniji – razlog zbog kojeg Tuđman nije htio dovesti u pitanje dobre odnose RH sa SAD-om, M. Žužul je naveo: “Tuđman je bio uvjeren u oslobađanje Knina, ali je bio krajnje oprezan glede vojnog rješenja istočne Slavonije – a mi smo se na sastanku u Kopenhagenu s Alom Goreom načelno bili dogovorili o modelu mirne reintegracije Podunavlja, tj. istočne Slavonije, koji je i proveden prema tom dogovoru. I Tuđman to jednostavno nije htio dovesti u pitanje. U vezi s time, svrha mojega putovanja u Sjedinjene Američke Države neposredno prije Oluje (2. i 3. kolovoza 1995. – op. aut.) bila je obavijestiti ih da krećemo u Oluju i, po mogućnosti, dobiti podršku – što smo i uspjeli!”

Žužul mi je ovdje posebno napomenuo: “Dokaz za ovo što govorim jest da se sjednica VONS-a od 3. kolovoza 1995. (u 18 sati – op. aut.), na kojoj je formalizirana odluka o Oluji, održala čim sam se ja vratio iz SAD-a i izvijestio predsjednika o razgovorima u Washingtonu. Uostalom, na VONS-u sam najprije govorio ja. Ovo je sve lako provjerljivo i vidljivo iz već objavljenih transkripata, a ja to ne iznosim radi isticanja vlastite uloge, bio sam samo diplomatski izvršitelj po predsjednikovim nalozima.”

To se Žužulovo tumačenje, moram ovdje istaknuti, potpuno slaže s interpretacijom Mate Granića koji mi je, u našem razgovoru 4. lipnja 2024., rekao da su na sjednici VONS-a od 3. kolovoza 1995. istupila trojica glavnih diskutanata – Miomir Žužul kao prvi, on, Mate Granić kao drugi, i predsjednik Vlade RH Nikica Valentić kao treći – te da su sva trojica jednodušno podržala Tuđmanov prijedlog o pokretanju operacije Oluja. Osobno, ne mogu ovdje ne primijetiti da predsjednik RH Franjo Tuđman nije zakazao, tj. otvorio tu kapitalno značajnu sjednicu VONS-a, toga odlučujućeg četvrtka 3. kolovoza 1995. u 18 sati, 11 sati prije početka Oluje, sve dok nije bio sto posto siguran u dvije krucijalne stvari.

Prvo, dok mu šef hrvatskog izaslanstva na hrvatsko-srpskim pregovorima u Ženevi Ivić Pašalić nije javio, telefonom iz hrvatskog veleposlanstva u Ženevi, da su krajiški Srbi na hrvatski ultimatum odlučno odgovorili s “ne”. I drugo, dok se iz Washingtona nije vratio njegov posebni izaslanik Miomir Žužul, koji mu je prenio da je službeni Washington na hrvatsku najavu Oluje odgovorio s barem suzdržanim “da” (ili, barem, da nije rekao “ne”). Taj mi je Žužulov američki info Mate Granić, u razgovoru u njegovoj kući u Remetama 24. lipnja 2024., interpretirao ovim riječima: “Amerikanci nam nisu dali jasno ni zeleno ni crveno, nego su prihvatili to kao činjenicu – da ćemo mi tako, tj. vojno djelovati. Mi smo iz razgovora s njima zaključili da apsolutno možemo!”

Kupovao vrijeme

Budući da sam u ovome serijalu imao prilično mnogo sučeljavanja među glavnim, najistaknutijim protagonistima Oluje (mislim ovdje, naravno, i na politički dio priprema za Oluju), završit ću ovaj, treći i posljednji nastavak serijala, još jednim takvim sučeljavanjem, ovaj put na relaciji Ivić Pašalić – Miomir Žužul. Na moje pitanje kako su, po njegovim spoznajama, Amerikanci, tj. administracija američkoga predsjednika Billa Clintona, reagirali na hrvatsku najavu Oluje, Pašalić mi je, u našem razgovoru 20. listopada 2023. u njegovoj obiteljskoj kući u zagrebačkim Remetama, odgovorio:”Kad sam u srijedu 2. kolovoza 1995. išao s Brijuna u Ženevu, preko Zagreba, mimoišao sam se na brijunskome helidromu s američkim veleposlanikom u Zagrebu Peterom Galbraithom. On je na Brijune došao drugim helikopterom. Mimoišli smo se i pozdravili. Ja ulazim u helikopter koji me vozi za Zagreb, da idem u Ženevu, a on došao Franji Tuđmani na razgovor! Što je bilo na tom razgovoru, ne znam jer nisam bio ondje, nisam bio sudionik tih događaja. Ali znam što je na Brijunima bilo rečeno. Službeni je američki stav o Oluji izrekao Tuđmanu Peter Galbraith i ta je, službena američka pozicija, glasila otprilike: ‘Mi mislimo da nećete uspjeti, i ako idete… Ali eto, mi smo vama rekli da mislimo da nećete uspjeti… Ali to je vaša stvar!’ To je 99 posto onoga što je Galbraith rekao Tuđmanu. Tada je, u tome razgovoru Galbraitha i Tuđmana, 2. kolovoza 1995., izrečen taj službeni američki stav…”

O samoj operaciji Oluja, kao i o njezinu stvarnom i jedinom pravom demiurgu, hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, Ivić Pašalić mi je rekao: “Ono što su svi oni, i Srbi iz Krajine i međunarodna zajednica, podcijenili jest to da nisu znali kakav je Tuđman čovjek. Oni nisu razumjeli način na koji on funkcionira. Oni su na njega računali: on je kao neki stariji čovjek, znaš ono, bio je u Drugom svjetskom ratu partizan… Dakle, oni nisu mogli ući u njegov stvarni cilj. I nisu znali, ili nisu mogli razumjeti, da će on po svaku cijenu stvoriti državu. I zato je on kupovao vrijeme. Ti kupuješ vrijeme, spremaš vojsku, kupuješ vrijeme, spremaš državu, kupuješ vrijeme… E onda: sad je dosta! I umijeće je donijeti odluku u pravom trenutku. Dobra odluka u lošem trenutku ništa ne znači, kao i obrnuto…”

Dvije Krajine

Pašalić je malo zastao pa nastavio: “Tuđman se pokazao kao genijalac upravo u tom kupovanju vremena. Europu i svijet su obilazili naši, hrvatski pregovarači, ali Tuđmanov je jedini strateški cilj bio – treba vojno poraziti velikosrpsku politiku! I ovdje treba demantirati sve te lažne mategranićevske priče. Hrvatsku su državu stvorili Hrvatska vojska, Tuđman i Šušak. Nikakva j… diplomacija! Po diplomaciji mi nikad ne bismo postojali! Ti su naši diplomati bili samo nositelji poruka, uz napomenu da su svojim partnerima, pregovaračima iz MZ-a, znali govoriti: ‘Joj, taj Tuđman!’ To je bila Granićeva omiljena rečenica: ‘Znate, znate, nije s Tuđmanom lako, on je… Ali eto, ja to… Znate, na mene se možete osloniti…’ To je bila ta njegova, mategranićevska priča. To ne možete povjerovati. Onda vam je jasno što su svi ti bajni diplomati govorili i radili po svijetu, glavno je bilo da ogovaraju Tuđmana!”

Na moje završno pitanje: “Što bi zapravo bilo s Hrvatskom da nije bilo Oluje?”, Ivić Pašalić je odgovorio: “Ništa. Hrvatska, ovakvu kakvu danas poznajemo, ne bi nikad postojala! Bila bi raskomadana, na različite načine. Jer u slučaju neuspjeha Oluje, da budemo realni – što bi bilo od istočne Hrvatske? Da smo ‘popušili’ u ovoj borbi (u Oluji – op. aut.), automatski bi istočni dio bio odsječen. Gotovo. Tada bi Srbi išli brutalno, tko zna što bi se dogodilo. Danas se to uzima sve kao nešto najnormalnije. Tada je sve bilo na kocki. Sve je bilo na kocki. Da smo to izgubili, Hrvatska ne bi postojala. Jer jedino što bi bilo logično, u slučaju neuspjeha Oluje, jest to da Srbi otvore ofenzivu na istočnom frontu. Mi smo dolje ‘popušili’ i onda se ide na liniju Virovitica – Karlovac – Karlobag. To je jedini logičan potez, Srbi bi to učinili. Uz aplauz međunarodne zajednice. Jer mi smo prekršili sve neke planove međunarodne zajednice o mirnom rješenju… I da nije bilo Oluje, ili da u Oluji nismo uspjeli, bile bi na kraju dvije Krajine, dvije srpske države u Hrvatskoj: jedna bi bila na istoku, a jedna na jugu!”
Pašalić je još na kraju primijetio:

“Znam da je Srbima teško prihvatiti da su ih porazile Hrvatska vojska i policija. Jer, realno, to je ozbiljan, strateški poraz Srbije. Nakon toga se moglo sve drugo događati, i pitanje Bosne rješavati… I tu je Tuđman bio apsolutno u pravu: bez tog vojnog poraza Srbije, tko zna koliko bi dugo sve to još trajalo. U tome je taj Tuđmanov genij: on je sjajno procijenio kada. Kada napasti. Dakle, potpuno iznenađenje, za Srbe u Hrvatskoj, za srpsku politiku, za Miloševića, potpuno iznenađenje za sve… Jer oni su mislili: e, neće se Hrvati usuditi, boje se međunarodne zajednice. A kako je međunarodna zajednica bila mnogo više na srpskoj strani nego na našoj, oni su bili sigurni da se to neće dogoditi. Ali Tuđman je genijalno procijenio da je to taj trenutak. I onda da se to sve učini u 72 sata, to je bilo ključno, dok se nitko nije mogao snaći, prekratko je bilo vrijeme… Jedina Oluja je ova Oluja! Sve drugo je naknadno konstruiranje nekakve prošlosti koja je potpuno neistinita i lažna. Jedina je istina da je Hrvatska oslobođena vojnom akcijom koja se zove Oluja, koja je minuciozno više godina pripremana. A Tuđman je bio taj strateg koji je procijenio kada se ona treba dogoditi. Točka.”

Tri dana u Oluji

Kuriozitet je da je zapovjednik Zbornog područja Split, general Ante Gotovina, čak tri dana bio na bračnom putovanju za vrijeme Oluje – bilo je to od 9. do 11. kolovoza 1995. Tijekom ta tri dana hrvatskim je snagama u zoni odgovornosti ZP-a Split operativno zapovijedao zapovjednik topništva u ZP-u Split, stožerni brigadir Marko Rajčić, i to na izdvojenom zapovjednom mjestu (IZM) u selu Sajkovići pokraj Bosanskog Grahova.

Priča na Brijunima, međutim – onako kako ju je u svoj notes pribilježio i kako mi ju je, u našem razgovoru u Šibeniku 24. srpnja 2024., prepričao Marko Rajčić – imala je i svoj nastavak, odnosno epilog. Evo Rajčićeve interpretacije:

“Nakon što je službeni dio sastanka na Brijunima završio, ministar Šušak je rekao: ‘Moram natrag u Zagreb jer je već kasno, svi će u MORH-u otići doma ako se ja ne vratim na vrijeme!’ Međutim, predsjednik Tuđman je na to odgovorio: ‘Moram počastiti ručkom ljude koji su došli s fronta!’ Mislio je na nas, zapovjednike iz pojedinih zbornih područja. To je bilo oko 13 sati. Ručak je bio na terasi uz more. Za vrijeme ispijanja aperitiva, Tuđman i Šušak su se zadržali u nekom međuprostoru, a svi mi ostali uzeli smo aperitiv, uz samu obalu, i tu je Gotovina uhvatio mene za ruku i rekao mi: ‘Slušaj, stari, što si ti ono rekao nakon što nas je Tuđman upitao je li nam dovoljno osam dana za Oluju?’ Mislio je na onu moju ad hoc izgovorenu rečenicu: ‘Gospodine predsjedniče, nama su dovoljna četiri dana za cijelu operaciju!’ I nije prošlo ni 15 minuta, a predsjednik Tuđman je, dok se nama zapovjednicima svih zbornih područja ponovno obraćao, promijenio svoj prvobitni stav ili mišljenje te je istaknuo, definirajući vremenski okvir u kojem trebamo izvršiti svoj ratni zadatak: ‘Zadaća oslobađanja Like i Dalmacije (tj. operacija Oluja – op. aut.) treba biti izvedena za tri-četiri dana!’”

Tuđmanu su se svi morali eksplicitno izjasniti

Zamolio sam Miomira Žužula da mi objasni, odnosno komparira, odluku o Oluji donesenoj na Brijunskom sastanku 31. srpnja 1995. s odlukom VONS-a od 3. kolovoza 1995. Rekao mi je:
“Bitna je razlika u tome što se na Brijunima razgovaralo samo o vojnim aspektima akcije, a na VONS-u o svima. Na VONS-u su sudjelovali i članovi Vlade RH i svi bitni politički akteri u državi. Svi su se po Tuđmanovu prijedlogu morali eksplicitno izjasniti. Inače, na Brijunima su se održala dva vojno-pripremna sastanka, od kojih je važniji onaj od 31. srpnja 1995. Haško tužiteljstvo pokušalo je dokazati da je tada, na Brijunima, i formalno donesena odluka, no to doista nije točno i taj je dio optužbe odbačen. Formalna je odluka o Oluji, u skladu s tadašnjim ustrojstvom RH, donesena na VONS-u 3. kolovoza 1995.”

Mate Granić bio je sigurnosni problem

Pašalićevu ocjenu tadašnjega (uoči i za vrijeme Oluje) ministra vanjskih poslova RH Mate Granića provjerio sam i kod Vesne Škare Ožbolt, koja mi je, u našem razgovoru 26. lipnja 2024., rekla:
“Vidite, Granić je bio sigurnosni problem za RH, Franjo Tuđman nije u njega bio dovoljno siguran… I to je jedan od razloga što ga Tuđman nije uključio u Oluju, kao ni u mnoge druge stvari. Granić je, kao ministar vanjskih poslova, ‘hendlao’ druge stvari, ali on nije vodio pregovore s pobunjenim Srbima. S UN-om smo isključivo radili mi. Sva se politika vodila u Uredu predsjednika, odnosno iz predsjedničkog ureda. To se zna.”

Nije bilo nikakve Oluje izvan Oluje

Svoju misao i stav o Mati Graniću Pašalić mi je, u našem razgovoru 20. listopada 2023., dovršio riječima: “I ne čitajući što je Mate Granić napisao u svojoj knjizi ‘Diplomatska Oluja’, mogu vrlo jasno ustvrditi da nije postojala nikakva Oluja izvan Oluje. Jednostavno je iz marketinških razloga upotrijebljen taj pojam “diplomatska Oluja”, i ružno je i nedopustivo Olujom zvati bilo što drugo osim vojne operacije. Nedopustivo! Po onome što sam čuo od drugih, ispada zapravo da je diplomacija bila ključna u oslobađanju Hrvatske, odnosno da je diplomacija ta koja je zapravo zaslužna za oslobađanje Hrvatske. No ljudi koji su vrlo bliski Mati Graniću rekli su mi: ‘To je hrpa neistina i laži.’ Radi povijesne istine treba reći: bez vojske, bez predsjednika Tuđmana i bez Gojka Šuška kao ministra obrane, Hrvatska ne bi bila slobodna! Diplomacija uvijek služi samo jednome: da se uspostave kontakti s bitnim faktorima, da se pokuša objasniti naša pozicija, da se to nešto omekša i da oni prenesu što ti ljudi (međunarodni čimbenici – op. aut.) govore, da to prenesu predsjedniku Franji Tuđmanu. Ja osobno nemam dobra iskustva s našom diplomacijom, a osobito ne s onim dijelom kojim je upravljao Mate Granić!”

KRAJ SERIJALA.