Krajem kolovoza 2006. godine Poljica su se probudila u nevjerici. Tijekom ranog jutra ukraden je brončani spomenik Antuna Mihanovića, autora hrvatske himne Lijepa naša, postavljen 2004. godine uz cestu Split – Gata – Šestanovac na predjelu Gradac u Gatima. Kip u prirodnoj veličini, težak više od 1,2 tone, djelo akademika Kuzme Kovačića, nestao je bez traga – a za sobom ostavio samo duboko razočaranje i osjećaj da je počinjena teška povreda ne samo kulturne baštine, nego i nacionalnog ponosa.
Građanin koji je prvi primijetio da je spomenik iščeznuo odmah je pozvao policiju, no službe nisu reagirale istoga trenutka. Prošlo je nekoliko sati dok je potvrđeno da dojava nije lažna. Na mjestu na kojem se kip uzdizao dvije godine ostali su samo tragovi kamionskih guma. S obzirom na masu spomenika, jasno je da je riječ o unaprijed pripremljenoj akciji: brončani Mihanović mogao je biti podignut samo dizalicom, a sumnja se da je operacija izvedena u vremenu između 6 i 13 sati.
Iste noći u neposrednoj blizini vandaliziran je i kameni križ župnog ureda Gata. Nepoznati počinitelji odvalili su ga s postolja, odnijeli do kapelice sv. Jure i ubacili unutra, pri čemu se križ raspao. Policija je tada istraživala povezanost dvaju slučajeva, no konkretan epilog nikada nije stigao.
“Krađa hrvatske duše”
U mjesecima nakon krađe događaj je izazvao snažne reakcije. Članovi Društva Poljičana u Zagrebu, lokalno stanovništvo i brojni istaknuti kulturni djelatnici upozoravali su da se ne radi o „običnom vandalizmu“, već o simboličkom napadu na autora nacionalne svetinje – hrvatske himne. Mnogi su tada govorili o „krađi hrvatske duše“, podsjećajući na politički motivirane uklanjanja spomenika u ranijim vremenima, uključujući i slučaj bana Jelačića u Zagrebu.
Bronca od koje je kip izrađen tada je mogla postići tek nekoliko tisuća kuna na crnom tržištu, što je samo potvrđivalo da motiv nije bio financijske prirode. Organizirana grupa od najmanje pet ili šest ljudi, uz opremu i logistiku, teško da bi se izložila tolikom riziku radi skromne zarade. U Poljicima se dugo špekuliralo da je kip završio u moru, u obližnjoj uvali Vrulja, no ta teorija nikada nije potvrđena.
Dok je policijska istraga ubrzo utihnula, javnost je i dalje očekivala odgovore. Brojni kulturni autoriteti, među njima Igor Zidić iz Matice hrvatske, kipar Kuzma Kovačić, ljevači Ujević i slikar Josip Botteri, upozoravali su da je spomenik bio više od umjetničkog djela – bio je simbol zajedništva hrvatskog juga i sjevera, i važan podsjetnik na čovjeka koji je napisao riječi koje su obilježile hrvatski identitet.
190. obljetnica hrvatske himne
U isto vrijeme Poljičani i kulturne udruge diljem Hrvatske ove su godine obilježili dvije velike obljetnice: 190 godina “Lijepe naše” i 90 godina prvog spomenika hrvatskoj himni u Zelenjaku, podignutog 1935. godine. Upravo je to ponovno aktualiziralo pitanje koje već godinama stoji neodgovoreno. Za vrijeme NDH “Lijepa naša” bila je službena državna himna. U vrijeme Titove Jugoslavije državnom je himnom proglašena 1972.
Devetnaest godina nakon tajanstvene krađe, kip Antuna Mihanovića i dalje je izgubljen, a slučaj nikada nije riješen. No s obzirom na to da se u Hrvatskoj danas s ponosom obilježavaju obljetnice povezane s Mihanovićem i njegovim djelom, nameće se i logično pitanje:
Je li konačno došlo vrijeme da se u Poljicima obnovi, vrati ili ponovno podigne spomenik hrvatskom velikanu – i da mjesto na kojem je nestao ponovno postane simbol hrvatskog dostojanstva, a ne neodgovorene nepravde?
Moja reakcija na članak je…
