U četvrtak, 26. studenoga 1789., George Washington rano se probudio. Uz pomoć svojih porobljenih sobara – Williama “Billyja” Leeja i mladog Christophera Sheelsa – napudrao je kosu, obukao svoje omiljeno crno baršunasto odijelo, zavezao bijeli ovratnik i navukao žute rukavice.
Napokon spreman, krenuo je putovati kratku udaljenost od Predsjedničke kuće, na mjestu gdje je nekoć bila Cherry Street 3, New York, i kapele svetog Pavla, koja još uvijek stoji na adresi 209 Broadway.
Tog je dana imao važan cilj: proslaviti Dan zahvalnosti. Washington je pažljivo razmislio o ovom Danu zahvalnosti, prvom tijekom svog predsjedničkog mandata. Dana 3. listopada 1789., nakon preporuke zajedničkog odbora Senata i Zastupničkog doma, Washington je izdao proglas. Pozvao je građane Sjedinjenih Država da slave “dan javne zahvalnosti i molitve”.
Ali Washington je vjerovao da je upravo Dan zahvalnosti 1789. bio ključna prigoda. Iskoristit će ga da pozove ljude koje sada vodi da održe svoju novu zemlju na okupu pred silama za koje je znao da bi je mogle razdvojiti.
Nije to bio prvi Dan zahvalnosti koji su Amerikanci slavili. Prvi se dogodio u koloniji Plymouth u jesen 1621. – Hodočasnici su održali gozbu kako bi zahvalili Bogu za svoju prvu žetvu i pozvali članove susjednog plemena Wampanoag.
To čak nije bio ni prvi nacionalni Dan zahvalnosti – koji je održan 18. prosinca 1777. godine, po nalogu tadašnjeg generala Washingtona. Niti je Dan zahvalnosti bio savezni praznik koji se slavio svakog posljednjeg četvrtka u studenom – to je postao proglasom predsjednika Abrahama Lincolna 1863. godine.
26. studenoga 1789. bio je četvrtak, a vrijeme je bilo loše. Nekoliko Njujorčana pojavilo se u kapelici svetog Pavla kako bi vidjeli predsjednika: “Otišao sam u kapelu svetog Pavla”, zapisao je Washington u svom dnevniku, “iako je bilo vrlo loše i burno.” U Crkvi je bilo “malo ljudi”.
Predsjednica se pripremila za tu prigodu. Također je dao znatnu svotu vlastitog novca za kupnju piva i hrane za zatvorenike zatvorene zbog dugova u zatvoru u New Yorku. Donacija je ocijenjena kao velikodušna i dirljiva gesta, primjerena duhu blagdana. Tjedan dana kasnije, u oglasu u izdanju New York Journala od 3. prosinca, upravo su ti zatvorenici uzvratili svoju “zahvalnost” svom predsjedniku “za njegovu vrlo prihvatljivu donaciju u prošli četvrtak”.
Washingtonov prvi Dan zahvalnosti kao predsjednika možda nije bio iznimno uspješan, s obzirom na rijetko prisustvovanje crkvenoj službi.
Ipak, kao znanstvenik koji piše biografiju o Washingtonu, vjerujem da je to bio važan korak u njegovom mnogo većem političkom planu da dovede izvršnu vlast pred kućni prag građana.
Ono što je Washington želio bila je čestita vrsta populizma u novoj zemlji koju je vodio. Populizam Washingtona nije bio poticanje bijesne gomile; radilo se o sudjelovanju u njihovim ritualima, štovanju njihovog Boga, govorenju vlastitog jezika. I učinio je to u isključivom interesu američkog naroda.
Dan zahvalnosti 1789. za Washington je bio religiozan i više nego religiozan. Washingtonov proglas pozivao se na pobožni jezik, doslovno. Nadolazeću svetkovinu, prema njegovim riječima, mogli bi “ljudi ovih država posvetiti služenju tom velikom i slavnom Biću, koje je dobrotvorni Autor svega dobra što je bilo, što jest ili što će biti.”
Ali glavna briga Washingtona bila je politička. Nacija je tek nastala, a bojao se da bi se lako mogla urušiti. Njegove brojne unutarnje podjele i odvojeni interesi mogli bi biti smrtonosni. Slijedom toga, predsjednik je želio da ovaj praznik bude građansko slavlje u kojem se “tada možemo svi ujediniti”.
Kao prvi predsjednik, Washington je priznao da su Sjedinjene Države rođene iz ropstva, osvajanja i nasilja koliko i iz svetih načela. Građansko ujedinjenje zahtijevalo je priznavanje ovih nedostataka. Stoga je Washington u proglasu zamolio Boga “da oprosti naše nacionalne i druge prijestupe”.
Nevjerojatno samosvjestan čovjek, Washington je znao da je i sam osoba s dubokim manama.
O autoru
Maurizio Valsania je profesor američke povijesti na Università di Torino. Ovaj je članak ponovno objavljen iz The Conversation pod licencom Creative Commons. Pročitajte izvorni članak.
Bio je robovlasnik, nemilosrdni progonitelj afroameričkih bjegunaca i uništavač indijanskih sela. Također je bio ratnik koji je primijenio brutalnost protiv neprijatelja. Bio je zapovjednik koji je pribjegavao tjelesnom kažnjavanju vlastitih vojnika. Washington je vjerovao da on nije svetac kojeg treba bezumno oponašati. To ga je učinilo poniznim u njegovim dužnostima.
Što je još važnije, Washington je također shvatio moć svoje simboličke pozicije predsjednika. Nastojao je to iskoristiti za dobrobit nacije.
Kao predsjednik, Washington nije mogao učinkovito reklamirati svoje akcije putem Twittera i društvenih medija. Morao se stalno pojavljivati, bez obzira na vrijeme. Morao je mukotrpno posjećivati balove, predstave, večere, javne prijeme i, naravno, crkvu. Svaka prigoda, svaki Dan zahvalnosti se računa.
Kroz svoje izlete Washington se susretao s različitim ljudima, uključujući i one koji su bili građani drugog reda ili uopće nisu bili građani. Žene su, na primjer, pozdravljale Washingtona na gotovo svakoj stanici njegovih dugih predsjedničkih putovanja između 1789. i 1791. Tekstilni radnici u Novoj Engleskoj, židovski vođe u Newportu, mnoge porobljene osobe na Jugu i vjernici posvuda u crkvu činili su isto.
Te žene i muškarci, u ropstvu ili slobodni, vjernici ili skeptici, odigrali su ulogu u izumu novog političkog kazališta. Možda je to bila samo kazališna iluzija. Ali ti su pojedinci – baš kao i zatvorenici u zatvoru u New Yorku – zahvalili predsjedniku Washingtonu jer su osjećali da su glasovi šire političke kulture.
Washington se pobrinuo da njegova poruka za Dan zahvalnosti – ne samo poruka, već “proglas” – zvuči jasno i snažno: Neka Bog “našu nacionalnu vladu učini blagoslovom za sve ljude, tako što će neprestano biti Vlada mudrih, pravednih i ustavnih zakona, diskretno i vjerno izvršavanih i poštivanih.”
