U jednoj osnovnoj školi u bečkom Favoritenu, gdje više od polovice djece u svakodnevnom životu ne govori njemački, situacija je postala posebno izazovna. Prema podacima Austrijskog integracijskog fonda (ÖIF), u školskoj godini 2022./2023. čak 51,6 posto bečkih osnovnoškolaca kod kuće ne koristi njemački jezik, dok je 35,1 posto učenika stranog državljanstva.
Iako je dogradonačelnica za obrazovanje Bettina Emmerling (NEOS) objavila da je ukupan broj tzv. izvanrednih učenika – onih koji zbog nedovoljnog poznavanja jezika ne mogu pratiti nastavu – pao za 3,3 posto u odnosu na prošlu godinu, u osnovnim školama broj je ostao gotovo isti. Trenutačno je u toj kategoriji 15.650 djece.
Takvu svakodnevicu potvrđuje i Christiane M. (ime promijenjeno), učiteljica zadužena za jezičnu potporu u jednoj školi u Favoritenu. Ona radi s četiri razreda od prvog do četvrtog i ima ukupno oko stotinu učenika. „Imam samo jedno dijete čiji je materinski jezik njemački. Dominiraju arapski i turski, ponegdje i srpski ili bosanski. Ponekad moram zamoliti djecu koja bolje govore njemački da prevedu drugima“, ispričala je za “Wien Heute”.
‘Treća generacija u Austriji, a djeca govore turski’
U nastavi se fokusira na opismenjavanje i razumijevanje pročitanog. „Većina savlada čitanje, ali razumijevanje je veliki problem. Kod kuće se često ne govori niti jedna riječ njemačkog. Tek u četvrtom razredu mogu se već normalnije sporazumijevati.“ Christiane smatra da bi se djeci trebalo sustavno pomagati mnogo ranije: „Deutschförderung mora početi već u vrtiću, od treće godine. Što ranije djeca krenu, lakše nauče.“
No upozorava da i roditelji moraju preuzeti veću odgovornost. „Roditelji koji znaju njemački trebali bi ga koristiti kod kuće. Kažem im: molim vas, sve na njemačkom, ali ne dopire do njih. Ima obitelji koje su već treća generacija u Austriji, a s djecom govore isključivo turski. Kod kuće se gleda samo arapska ili turska televizija. To je, po meni, odbijanje integracije.“
Posljedice vidljive u daljnjem obrazovanju
Slaba jezična podloga kasnije se jasno odražava na obrazovni put. „Oko 80 posto učenika iz osnovne škole odlazi u srednju školu (Mittelschule). Nekad je omjer bio oko pola-pola. U gimnazije najčešće odlaze samo djeca koja dobivaju podršku od kuće. Takvih je sve manje.“
Unatoč svim izazovima, Christiane M. naglašava da njezin entuzijazam za posao ne jenjava. „Uvijek sam voljela raditi s djecom, i još volim. Ali istovremeno sam razočarana i tužna zbog toga kako izgleda stanje u obrazovanju i koje mogućnosti uopće ostaju toj djeci. Što ih čeka kasnije? Muškarce najčešće socijalna pomoć ili rizik kriminaliteta, a djevojke – vrlo rano majčinstvo.“
