Bože moj, Cetina…, napisao je Josip Pupačić osupnut njezinom ljepotom i kako ta kraška ljepotica izvire iz svake te kamene pukotine, oblikujući krajolik kojim je prolazila desecima tisuća godina, strmoglavljujući se niz dva slapa – Veliku i Malu Gubavicu kod Zadvarja, nastavlja „režući“ planine i probijajući se put svog ušća u Omišu.
Tako je i danas. Možda ista ona slika koju je doživio i naš proslavljeni pjesnik izazvala je oduševljenje brojnih posjetitelja koji su se danas našli u Zadvarju. I ne bez razloga.
Privučeni hukom rijeke koji se čuje kilometrima uokolo, dodatno „podebljane“ višednevnim kišama, „rasula“ se u punom svom sjaju niz Gubavicu. Na desetke ljubitelja ove nestvarne slike koja se ne viđa baš tako često mogli su uživati u snazi prirode.
Pa ćemo završiti onako kao što smo i počeli. „Nije to nikakvo čudo, ali pogledajte je… nije zato što Cetinu volim, ali ovakvog grada još nisam vidio. Bože moj – Cetina!
