Objava karte na društvenim mrežama izazvala je proteklih dana lavinu reakcija. Karta prikazuje odgovor na pitanje “Biste li se borili za svoju zemlju”, a postotci predstavljaju udio građana koji bi, barem prema anketnom istraživanju, bili spremni sudjelovati u obrani vlastite države. I dok je cijela Europa u njoj raspoređena u različite nijanse od tamnoplave do tamnocrvene, hrvatski postotak posebno je privukao pozornost javnosti.
Prema karti, Hrvatska bilježi OKO 50% građana koji bi se, u hipotetskoj situaciji, bili spremni boriti za svoju zemlju. Taj podatak smješta Hrvatsku u sredinu europske ljestvice — iznad nekih zapadnoeuropskih zemalja, ali ispod brojnih istočnih i sjeveroistočnih, gdje postoci dosežu i preko 70%.
U javnosti se postavlja pitanje: je li taj broj previsok, prenizak ili sasvim realan? Jer Hrvatska je specifična — ona je jedna od rijetkih zemalja na karti koja ima svježe povijesno iskustvo stvarne borbe za opstanak i suverenitet. Upravo zato mnogi su očekivali da bi rezultati trebali biti viši, dok drugi smatraju da je gotovo polovica stanovništva spremna na oružani angažman zapravo iznenađujuće velik udio jer nemaju namjeru ratovati za Andreja Plenkovića ili europske vladare poput Ursule von der Leyen.
Zanimljivo u regiji
Usporedimo li Hrvatsku sa susjedima, slika postaje još zanimljivija. Slovenija, na primjer, prema karti bilježi 23%, više nego dvostruko manje od Hrvatske. Bosna i Hercegovina stoji na 55%, Srbija na 38%, dok Mađarska ima gotovo isto – 48%. Širi europski kontekst dodatno pojačava raspravu. Zemlje poput Finske (74%) i Poljske (73%) nalaze se pri vrhu ljestvice. Nije teško pretpostaviti zašto: obje zemlje imaju snažnu percepciju sigurnosnih prijetnji i dugotrajan osjećaj geopolitičke ranjivosti. U tom društvu Hrvatska djeluje kao zemlja s umjerenim, ali ne zanemarivim osjećajem odgovornosti prema domovini.
S druge strane, zemlje zapadne Europe bilježe dramatično niže postotke. Njemačka ima tek 18%, Italija 20%, Belgija 15%, Nizozemska 26%. Ovi brojevi često se tumače kao posljedica dugog razdoblja mira, snažnih institucija, visokog životnog standarda i uvjerenja da se sigurnost uvelike oslanja na NATO i međunarodne sporazume.
No, što nam zapravo govori hrvatskih 50%? Prije svega, ne govori da bi gotovo polovica građana doista uzela oružje u ruke. Ovako postavljeno pitanje više mjeri percepciju, stav, osjećaj odgovornosti ili čak emocionalnu reakciju, nego stvarnu spremnost na djelovanje. U tom smislu, brojka odražava određeni balans između domoljublja, kritičnosti prema institucijama i osobnog osjećaja sigurnosti.
Još jedan element vrijedi istaknuti: demografska slika Hrvatske. Velik dio mladih ljudi posljednjih godina iselio je u druge zemlje EU, a upravo mladi najčešće izražavaju nižu spremnost na vojnu mobilizaciju, dok smo uvezli stotine tisuća migranata koji sigurno nemaju namjeru ratovati za Hrvatsku. To može utjecati na ukupni rezultat, ali i na interpretaciju — starije generacije često imaju potpuno drugačiji odnos prema pojmu obrane države.
Bez obzira na interpretaciju, karta je još jednom pokazala da teme identiteta, patriotizma i sigurnosti itekako žive u hrvatskom društvu. A činjenica da gotovo polovica građana izjavljuje da bi se borila za Hrvatsku — barem u anketnom scenariju — govori o tome da ideja domovine ovdje i dalje ima težinu, premda se doživljava drugačije nego prije trideset godina. Na kraju, ovakve karte ne treba shvaćati kao apsolutnu istinu, ali mogu poslužiti kao ogledalo društva. U njima vidimo kako se Hrvatska, unatoč problemima, i dalje nalazi na sredini puta između tradicionalnog patriotizma i modernih europskih trendova u kojima je mir nešto što se ne uzima zdravo za gotovo.
