Josip Mišić zaslužuje odmor, plebiscitarno su se složili Dinamovi navijači dok su gledali kako im se momčad protiv Lillea utapala u nemoći. Pored svih onih “munjevitih jurića” u crvenim dresovima, koji su travnjakom stadiona Pierre-Mauroy jurili kao pistom, kapetan “plavih” djelovao je kao stari, karambolirani “šlep”. Bez benzina i bez rješenja. Nije tragedija, može se dogoditi, ali zabrinjavajuće jest jer Mišiću se događa sve češće, a on u rukama drži ključeve današnjeg Dinama.
Kada se ljetos upustio u totalni remont momčadi, Zvonimir Boban krenuo je od tzv. pušačke sobe. Ispratio je, dakle, iz Maksimira skupinu zaslužnih senatora (Bruno Petović, Arijan Ademi, Stefan Ristovski), koji su zagazili sjeverno od tridesete, ali je zadržao Mišića, s idejom da kao starosjedilac i lider poveže cijeli vagon novih igrača koji se iskrcao ispod južne tribine. Šest mjeseci poslije jasno je da taj plan ne funkcionira najbolje.
Od maksimirskih insajdera možete čuti da je Boban ispravno rezonirao, jer je Mišić “najkarakterniji igrač u svlačionici”. Dok je igrao u Grčkoj, novinari bliski PAOK-u prozvali su ga “Mr Vertical” zbog načina na koji je isporučivao asistencije, kirurški preciznim dubinskim dodavanjima, ali tijekom pet i pol godina u Dinamu, veznjak je ovu priču nadogradio s još malo simboličkog kapitala, postavši i nekom vrstom moralne vertikale momčadi. Mišiću suigrači vjeruju. Kada nemaš rješenja, on je uvijek tu, ne boji se lopte, slaže igru kao da igra Tetris, iza njegovih se leđa najlakše sakriti, ali za ovaj tranzicijski Dinamo to ipak nije dovoljno. Ova momčad sklona je apatiji, njezin je nogomet prečesto jedan dosadni zijev, ako ne tuga i melankolija. Treba joj neki prgavi vođa, vuk na čelu kolone. Treba joj Boban ili Zajec iz igračkih dana.
Budući da su ta dvojica svoje najbolje utakmice davno odigrala, Dinamu bi dobro došao i manje razvikan vođa čopora poput, recimo, Hakona Haraldssona, za kojeg prosječni hrvatski nogometni fan do jučer nije čuo, a onda mu se izvrnula ladica pri prvom susretu s tom rijetkom vještinom, ambicijom i energijom. I to nas dovodi do poante ovog malog ogleda: zašto “plavi” u rosteru nemaju sličnu “desetku”, nego su iza Mišića nagomilali još galeriju radnih “šestica” ili “osmica”, poput Gonzala Villara, Mihe Zajca i Dejana Ljubičića? Čak i kada su prošle sezone zavirili u vlastiti inkubator, iz njega su povukli Branka Pavića kao školovanu “šesticu”…
Na ispraćaju Martina Baturine iz kluba, generalno je uvjerenje bilo da na ovom polju nema prostora za dramu, jer će u ulogu lako uskočiti Luka Stojković. Na svoje bolje dane on je nogometaš koji radi razliku na terenu, jer drukčije percipira igru i nudi neka originalna rješenja. Oko Stojkovića su, međutim, posijani upitnici onog dana kada je u javnost isplivala Bobanova ocjena da je “divlji igrač”. Ne znamo koliko se ta neslužbena kritika odrazila na Stojkovićevo samopouzdanje, ali činjenica jest da je 22-godišnjak u međuvremenu skliznuo u hijerarhiji, i više ne može računati na mjesto startera. Nesuđeni frontman postao je rotacijski igrač, koji neovisno o rezultatu utakmice, može računati na svojih tridesetak minuta u igri (protiv Varaždina ušao u 64. minuti, a protiv Lillea u 62. minuti). Tu minutažu koristio je bolje ili slabije, ali niti jednom da bi impresionirao i igrom razoružao kritičare i publiku. Danas je Stojković nepoznanica: jesmo li svi zajedno precijenili njegov talent, ili su ga treneri ubili u pojam, onako kako je Gennaro Gattuso prošle godine pretvorio Rokasa Pukštasa u samo još jednog od igrača…
U Velikoj Gorici (ponedjeljak, 18 sati) “plavi” će iz nokdauna ustati ako se na terenu ukaže neka nova energija i kvaliteta. Možda će to biti Stojković umjesto Mišića, možda Bennacer (koji objektivno od dolaska nije ništa odigrao) umjesto Ljubičića. U svakom slučaju, ako je vjerovao da je protiv Varaždina pronašao najbolju momčad, zbog čega je istih jedanaest istrčalo i u Lilleu, Dinamov trener u međuvremenu je primoran mijenjati i tražiti nešto novo. Jednom je ove sezone tako napipao zlatnu žilu, na Poljudu je oslobodio talent Arbera Hoxhe i tako igrača iz drugog ili trećeg reda rostera preselio u grupu najvećih uzdanica. Hoxha je riješio derbije s Hajdukom i Rijekom, njegovi golovi zadržali su momčad u aktivnoj borbi za titulu. Ostatak ove turbulentne polusezone – preostalih pet utakmica – mogao bi stati pod radni naslov “Hoxha traži partnera”…
