Ozbiljne su krize obilježile dugogodišnju vladavinu premijera Andreja Plenkovića. On ih je uglavnom podnosio sam, izlažući se napadima iz oporbenih redova, napadima s Pantovčaka, pa i prozivkama medija koji su za gotovo svaku HDZ-ovu i ministarsku aferu odgovornost tražili od njega. Donekle je to i razumljivo jer se Plenković i u svojoj stranci i na domaćoj političkoj sceni postavio kao “alfa i omega”, iza čije sjene stoji mnoštvo uglavnom neprimjetnih, mladih i ne previše sposobnih kadrova koji su se, unatoč tomu, progurali i do ministarskih fotelja.
Često će Plenkoviću kritičari spočitnuti da se okružio mladim i nesposobnim kadrovima kako bi zaštitio svoju poziciju i opstao na političkoj sceni, na kojoj mu, objektivno govoreći, iz ministarskih redova malo tko može konkurirati. Da kojim slučajem pored prosječnog građanina na ulici prođe Marin Piletić ili Tonči Glavina, teško da bi on u njima prepoznao ministra rada odnosno turizma. Neprepoznatljivost većine Plenkovićevih ministara ukazuje na to da su njihove karijere uvelike oslonjene na njegov opstanak u političkoj areni, te da cijeli niz ministara djeluje u njegovoj sjeni.
Bez njegova odobrenja mnogi od njih ne mogu donositi odluke ni u svojim kompleksnim resorima. Tek rijetki politički lavovi imaju kakvu-takvu samostalnost, a među njima se ističu ministar graditeljstva Branko Bačić i prvi čovjek policije Davor Božinović koji s Plenkovićem surađuje od prvog dana njegova prvog premijerskog mandata.
Čvrst gard
Božinović je političar koji je imao hrabrosti politički graditi imidž unutar HDZ-a, u kojemu isprva nije bio omiljena politička figura. U Vladu je ušao uglavnom zahvaljujući Plenkovićevu povjerenju, dok su HDZ-ovci gunđali nazivajući ga ljevičarom koji je karijeru gradio i uz bivšeg, mnogima omraženog predsjednika Stjepana Mesića. Tu je stigmu Božinović ostavio iza sebe odmičući se od ideologije te se nametnuo kao politički profesionalac koji vrlo dobro zna gdje mu je mjesto i koja je njegova uloga u Vladi.
Bez previše velikih riječi, vrlo je korektno odradio borbu s epidemijom koronavirusa. Iz tog je perioda izašao kao najrelevantniji i najstabilniji član famoznog stožera. Podjednako vješto postavio se i u krizama s migrantima, posebice onda kada se hrvatska policija našla na udaru europskih aktivista koji su medijskim prostorom širili snimke navodnog nasilja naših policajaca nad strancima koji su ilegalno pokušavali prijeći granicu. Taj Božinovićev čvrsti gard osigurao je Hrvatskoj ulazak u Schengen, a on je nerijetko govorio ono što se Plenković nije usudio jer bi naštetilo njegovu europskom imidžu, naglašavajući važnost sigurnosti europskih granica.
Konce u svoje ruke Božinović je preuzeo i prije nekoliko mjeseci, kada je trebalo organizirati veliki zagrebački koncert Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu. Taj je povijesni događaj, zahvaljujući njegovu angažmanu i operativnim sposobnostima, prošao bez ijednog incidenta, baš kao što je bez incidenata prošao nedavno održani prosvjed navijača na splitskoj Rivi. Oni su zahtijevali da se na slobodu pusti šačica muškaraca koji su nasiljem iskazali svoj revolt prema gostima koji su doputovali iz Novog Sada kako bi sudjelovali na Danima srpske kulture.
Mreža na jugu
Znajući da je situacija ozbiljna i da bi udruživanje navijača i braniteljskih udruga moglo stvoriti nemale probleme, Božinović je otputovao u Split, hladne glave izašao pred novinare i objasnio da se prosvjed može održati i bez najave. Time je zaštitio i Plenkovića od većih napada nezadovoljnih građana i medija. Sve je to Plenkoviću pokazalo da Božinovića u svakom trenu mora imati uza se, iako njihovi odnosi variraju, pa s vremena na vrijeme i zahlade.
A zahlade, kažu upućeni, onda kada Božinović premijeru iznese kritike vezane uz neke važne teme kako u državi tako i u HDZ-u, unutar kojega je Božinović nedavno preuzeo vodstvo u Zagrebačkoj županiji, čime je osnažio svoju poziciju u vladajućoj stranci, u kojoj nikada prije toga nije imao vlastitu mrežu. Svoju mrežu na jugu zato je oduvijek imao ministar graditeljstva Branko Bačić, koji je u Vladu ušao kada se Plenković našao u gotovo bezizlaznoj situaciji.
Zbog kaskanja u procesu obnove potresom porušene Banovine premijer je bio prisiljen zahvaliti se na suradnji nestranačkom ministru Ivanu Paladini, od kojega se puno očekivalo, a nije se dobilo gotovo ništa. Suočen s odlaskom još jednog ministra, premijer je prije nešto više od dvije godine krenuo u potragu za nekim tko bi bio spreman preuzeti nezahvalni resor graditeljstva i uhvatiti se ukoštac s procesom obnove. Tada još nije ni slutio da mu pravo rješenje stoji pred nosom, ali je zato Bačić naslutio da je pravi trenutak da Plenkoviću ponudi svoje vještine, što je on objeručke prihvatio.
Preuzeo odgovornost
Čim je ušao u Vladu i napustio poziciju HDZ-ova predsjednika Kluba zastupnika, Bačić se uhvatio ukoštac s obnovom. Počeo je uređivati zakon i, što je još važnije, izašao je na teren među nezadovoljne stanovnike Banovine, stoički podnoseći sve kritike na račun Vlade. Time je Plenkovića oslobodio ove osjetljive teme pa se, otkako je on na čelu graditeljskog resora, obnova u javnom prostoru više i ne spominje kao problem.
Spominjali su se tijekom Bačićeva mandata razni drugi problemi koji su se odnosili na funkcioniranje Vlade, a on je u najvećim krizama izlazio pred novinare i šarmantnim, pomalo nerazumljivim otočnim rječnikom iznosio argumente u Plenkovićevu korist, pa nije čudno što je premijer s njime nastavio surađivati i nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Sve do prije desetak dana činilo se da je Bačić jedan od rijetkih Plenkovićevih ministara za kojim se ne vuče ništa što bi ga moglo ozbiljnije kompromitirati, a onda se dogodio Vjesnik. Nekolicina mladića ušetala je u zgradu koja je pod ingerencijom Bačićeva resora i izazvala požar zbog kojeg će se zgrada, koja je mnogima simbol Zagreba, morati srušiti.
Mediji su u tom trenutku zatražili Bačićevu odgovornost, propitivalo se održavanje ili, bolje rečeno, neodržavanje nebodera, osiguranje i brojne druge teme, a Bačić je već prvog dana, dok je Plenković šetao u vukovarskoj koloni sjećanja, bio ispred nebodera, ali i ispred novinara koji su zbog Vjesnikova nebodera bili vrlo emotivni. Bačić se možda nije odgovorno skrbio o toj velikoj zgradi, ali je samostalno preuzeo odgovornost za ono što se dogodilo u njegovu resoru, što nije praksa Plenkovićevih ministara. Dapače, upravo je suprotno, pa se Plenković često nađe u neugodnoj situaciji, suočen s novinarima zbog afera koje su se odvile u resorima njegovih mladih lavova.
Nema povjerenja
Bačić je drukčiji, kao iskusan političar u kojeg Plenković ima puno povjerenje posljednjih je dana neumorno odgovarao na sva novinarska pitanja, čak i kada su ga optuživali da ne govori istinu o protupožarnoj zaštiti u Vjesnikovu neboderu. Možda bi u kakvoj uređenoj državi preuzimanje odgovornosti značilo i nuđenje ostavke, kao nedavno u Sloveniji, međutim, Hrvatska još nema takve demokratske standarde pa se i ovaj Bačićev iskorak može smatrati velikim događajem.
Preuzeo je odgovornost za svoj sektor i time zaštitio Plenkovića, koji u medijima, nakon svega što je izrekao Bačić, nije morao previše govoriti o posljedicama požara zbog kojeg će se neboder morati rušiti. Nije stoga teško zaključiti da Plenković uza se ima dvojicu stabilnih ministara i operativaca na koje može računati i u najvećim krizama. Bačić i Božinović s razlogom spadaju u krug njegovih najbližih suradnika, čega je i on sam itekako svjestan.
U tom uskom krugu mogao bi biti još samo ministar branitelja Tomo Medved. Premda su se i Oleg Butković i Ivan Anušić profilirali kao ozbiljni političari, Plenković u njih nema toliko povjerenja, što zbog njihovih ambicija, što zbog činjenice da se često spominju kao njegovi rivali u HDZ-u. Bačić je, primjerice, i jedan od četvero potpredsjednika, što ga također svrstava u ljude iz Plenkovićeva najužeg tima. Koliko on daje Plenkoviću, toliko je i Plenković dao njemu jer se do njegova dolaska na čelo vladajuće stranke vjerovalo da je Bačić na korak do političke mirovine.
