S Tuđmanom pisao razorne članke, a ovog Hrvata na kraju je uništila nakaradna optužnica

Bio je 10. travnja 1968. godine kada se na svim hrvatskim kioscima pojavio prvi broj mjesečnika koji se zvao Hrvatski književni list. Mjesečnik je bio izdanje Zajednice samostalnih pisaca Tin, a sačuvani izvori govore da je taj prvi broj bio tiskan u nakladi od 7000 primjeraka, što za hrvatske prilike još ne doseže kritični broj niti značajno nadilazi onih 3000 primjeraka o kojima je za svoju Danicu maštao Ljudevit Gaj.

Naravno, Hrvatska iz 1968. godine spremala se za svoje proljeće i malo je toga imala podijeliti s Gajevom! Datum kad se Hrvatski književni list pojavio svakako je bio provokativan jer je komunistička policija već godinama lovila one koji su navodno proslavljali taj datum sjećajući se osnivanja Nezavisne Države Hrvatske. Naravno, ovaj je put milicija bila iznenađena tolikom izravnošću pa su reakcije, zbog šoka, izostale.

Hrvatski književni list pojavio se na kioscima u vremenu u kojem časopisi Matice hrvatske počinju dominirati hrvatskom duhovnošću. Prije svih tu je Kolo, zatim vrlo cijenjena i intelektualna, posve nova, Kritika, dok izvan Zagreba izlaze vrlo kvalitetno uređivani časopisi Dubrovnik, zatim splitske Mogućnosti, Zadarska revija, a onaj najvažniji tjednik koji je Hrvatski književni list najavio bio je Hrvatski tjednik Matice hrvatske, koji se tada još nije pojavio. Uz to, izlazio je u to vrijeme i dosta se čitao humorističko-satirički list Paradox.

UDBA (Yugoslav secret police) soon began watching him

Bušić wrote for Hrvatski književni list (Croatian Literary Paper), Hrvatski tjednik (Croatian Weekly), & Nova Hrvatska (New Croatia) /3 pic.twitter.com/5joxXpAYR1

— Jeffrey Bačić (@jeffreybacic) October 16, 2020

Uspješna i dobro osmišljena publikacija

Hrvatski književni list potpisao je kao glavni urednik, a tako je ostalo do njegova posljednjeg 19. broja, književnik Zlatko Tomičić. Uz njega, broj su uređivali ili bili potpisani u impresumu još i Mihajlo Maruševski, koji je bio prvi tajnik i zamjenik glavnog urednika, zatim slikar Matija Pokrivka, pa književnik Ivan Baždar i Berislav Nikpalj… Da je bila riječ o vrlo uspješnoj i dobro osmišljenoj publikaciji, svakako svjedoči egzaktni podatak da je posljednji, ustvari policijskom akcijom u studenome 1969. godine uništeni 19. broj Hrvatskog književnog lista imao nakladu od 45.000 primjeraka, što je u Hrvatskoj i onda, kao i danas, bila relevantna i društveno utjecajna naklada.

U javnosti se još prije bilo pročulo da se sprema izlazak Hrvatskog književnog lista. O tome se govorilo na glavnoj skupštini Matice hrvatske, koja je održana posljednjeg dana ožujka 1968., dakle, samo deset dana prije pojave nove tiskovine. Tada je ugledni pjesnik Zlatko Tomičić obavijestio skupštinu o svojim izdavačkim nakanama te je obznanio sadržajno preklapanje svoga projekta s Matičinim programom.

U toj najavi Tomičić se otklonio od tadašnjeg Društva književnika Hrvatske i njegove uprave, ali je izjavio kako suradnju s Maticom hrvatskom smatra nužnom. U toj najavi spominjao je slogu Hrvata i Srba, što je u tom vremenu, nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, bilo gotovo opće mjesto. Na spomenutoj skupštini Matice hrvatske mnogi su govornici iskazivali nestrpljivost, tražili izravnije kulturno djelovanje te zagovarali brže društvene promjene. Jedan od najglasnijih kritičara bio je Igor Zidić, urednik matičina Kola, a onda i prvi glavni urednik njezina Hrvatskog tjednika.

After his arrest in 1972, Zlatko Tomičić Croatian poet and dissident was held in prison for several months before he was brought to trial on various charges. Tomičić was charged with “seeking forcibly to overthrow the Yugoslav system and government”. He is guilty of poetry pic.twitter.com/FeQSEO5rR8

— mirko (@mircosich1) June 29, 2021

Rijedak slučaj

Inače, Hrvatski književni list za vrijeme svoga kratkotrajnog izlaženja tiskao se čak u četiri tiskare, što svakako svjedoči o progonu koji je on doživljavao i nelagodi koju su represivna tijela tadašnjeg režima uvježbavala nad ovim časopisnim projektom. Ustvari, svima je bilo jasno da nakon pojave prvog broja Hrvatskog književnog lista u hrvatskoj kulturi više ništa neće biti isto. Spomenute četiri tiskare bile su najprije Epohino postrojenje u Zagrebu na Savskoj cesti, zatim su dva broja bila tiskana u Šibeniku, a onda nekoliko njih u tiskari Novoga lista u Rijeci i konačno završni brojevi u Ljubljani u tiskari Ljudske pravice.

Ondje je pred strojevima koji su ih upravo otisnuli spaljeno svih 45.000 primjeraka posljednjeg 19. broja. Nakon onda uobičajene procedure prema kojoj su radni ljudi tiskare odlučili uništiti svoj proizvod, u tiskaru je upala ljubljanska policija koja je revnosno zapalila 19. broj Hrvatskog književnog lista tako da od njega nije ostao sačuvan ni jedan slučajno sakriven primjerak. Slučaj je to više nego rijedak pa se tako ni u jednoj tiskari u Hrvatskoj ili drugdje u Europi nije dogodilo da nije sačuvan baš ni jedan primjerak neke uništene tiskovine. Do toga je došlo najvjerojatnije i zato što u Ljubljani, u trenutku uništavanja naklade, nije bilo nikoga iz redakcije, jer da je bilo, onda bi se moglo očekivati da bi ta osoba spasila barem nekoliko primjeraka.

Reći ću sada izravno i bez okolišanja: na stranicama Hrvatskog književnog lista zarođen je duhovni supstrat hrvatskog proljeća, na stranicama toga mjesečnika otvorene su sve one teme koje će kasnije, kada se bude pojavio Matičin Hrvatski tjednik, obilježiti ideološku potku svih događaja koji su podigli na noge demokratsku Hrvatsku, a što je onda u posljednjim danima vodilo do brutalnog uništenja toga pokreta i početka progona brojnih hrvatskih intelektualaca i domoljuba, a onda naravno i svih onih koji su stajali iza projekta Hrvatskog književnog lista.

Prosperov na plaži doznao za veliku havariju, ginuli Hrvati: ‘Mali Škot sve mi je ispričao’

I Bruno Bušić

Najčešći suradnici i redaktori te urednici tematskih blokova i intervjuisti u Hrvatskom književnom listu bili su Julije Derossi, rođen u Trogiru 1928., pisac brojnih rasprava o hrvatskoj književnosti, autor monografije o Dobriši Cesariću, priređivač Marulićevih i Kašićevih djela, zatim Joja Ricov, porijeklom s Kalija na Ugljanu, zatočenik koncentracijskih logora u II. svjetskom ratu, kasnije uznik u komunističkom kazamatu na otoku Sv. Grgur kraj Gologa, jedan od boljih poznavalaca suvremene talijanske književnosti, koji je zajedno s Tinom Ujevićem objavio zbirku “Jesenas i danas” 1954.

Bili su u tom krugu još i Hvaranin Veljko Vučetić, koji je kao dvanaestogodišnjak tiskao protutalijanski list 1942. godine u Splitu, a kasnije se bavio filmom i filozofijom te objavio desetak knjiga, zatim jedan od najdominantnijih autora koji se kasnije posve raskrilio u Hrvatskom tjedniku bio je ekonomski stručnjak, analitički novinar i zaposlenik u Tuđmanovu institutu, Imoćanin Bruno Bušić, kojega su u sedamdesetim godinama, dok je kao emigrant živio u Parizu, brutalno likvidirale jugoslavenske tajne službe. Suradnik je Tomičićeva časopisa bio i Enver Čolaković, rođen u Budimpešti 1913., autor kultnog romana “Legenda o Ali-paši”, koji je tiskan u Zagrebu 1944., a u poznoj dobi autor jedne izvrsne antologije mađarske poezije.

Suradnica je bila i Mirjana Matić Halle, rođena u Solinu, izvrsno glazbeno obrazovana, autorica niza dramskih djela i proznih modernističkih knjiga, zatim Jure Juras, jedno vrijeme neuropsihijatar u bolnici na Ugljanu, pisac znamenitog teksta s naslovom “Preporod hrvatskih sveučilištaraca” iz 1971. godine, Zvonimir Kulundžić, autor prve hrvatske inače monumentalne monografije “Knjiga o knjizi”, priređivač i tumač djela Slavka Kolara i Mihovila Pavleka Miškine, istraživač tiskare u Kosinju, polemičar s najuglednijim hrvatskim povjesničarima, zatim Juraj Lončarević, pisac velikog opusa najrazličitije tematike, uhićivan u komunizmu i zatvaran više puta, inače autor važnih knjiga o Hrvatima u Srijemu, Vojvodini i Mađarskoj.

Golema nepravda

Suradnik Hrvatskog književnog lista bio je Nikola Pulić, rođen 1926. u Skradinu, autor velikog opusa, između ostalog i knjige “Sinovi Orjune” u kojoj iznosi svjedočanstvo o zločinačkoj djelatnosti te organizacije nacionalističke jugoslavenske omladine, te Tin Kolumbić iz Svete Nedjelje na Hvaru, pisac niza knjiga za djecu, kolumnist i pjesnik. Zlatko Tomčić, vitalistički pjesnik, putopisac i buntovnik, bio je Slamnigov i Balogov pjesnički vršnjak, ali i bliznik. U Beogradu je pohađao Češku privatnu pučku školu. Gimnaziju je završio u Vinkovcima, a u Zagrebu je studirao komparativnu književnost koju je upisao 1959. godine u naraštaju njezinih prvih studenata.

Nakon višegodišnjeg prekida i kasnijeg odsluženja višegodišnje zatvorske kazne diplomirao je taj studij 1978. godine. Sjećam ga se kako je s mojom generacijom redovito slušao predavanja kod profesora Milivoja Solara 1969. i 1970. Bilo je to nakon što su zabranili njegov Hrvatski književni list i kad se znalo da će ga, čim bude prilika, uhititi i osuditi. Kao mladić, Tomičić je imao novinarskih iskustava jer je radio u raznim novinama, pa tako i u Vjesniku, Ilustriranom vjesniku i Kulturnom radniku. Bio je u tim ranim svojim godinama više godina i vanjski suradnik Instituta za narodnu umjetnost te je za njihove zbirke zapisivao i sakupljao usmenu narodnu poeziju. Iz toga perioda sačuvane su čak tri njegove zbirke sa zapisima hrvatskih narodnih umotvorina iz Imotske krajine, Hercegovine i Dalmacije.

Zlatko Tomičić, premda je napisao mnogo pjesničkih zbirki, nažalost, više je zapamćen po onome kako je živio i kako je javno djelovao nego po onome što je stvarao. Golema je to nepravda jer bio je on književnik velikog talenta. Rođen je u Zagrebu 1930., a kada se nakon školovanja u vinkovačkoj gimnaziji kao sedamnaestogodišnjak vratio u rodni Zagreb, počeo je ondje neobuzdanim i gotovo profetskim glasom izgovarati originalne stihove. Objavio je brojne pjesničke knjige, a u najboljoj od njih, u knjizi “Četvrtog ne razumijem”, koja je tiskana 1955., prepjevava biblijski govor Pjesme nad pjesmama i njezino žensko pismo, ali s radikalno muškog gledišta.

Prosperov iskopao podatak koji će naživcirati Pupovca i Puhovskog: ‘Širi se lažna slika’

Zla sudbina

Tomičićeve nabujale rečenice nastajale su u blizini iskonskog i gotovo mitskog osjećaja svijeta. U pjesmama je preslikavao nagone pa je u isti čas materiju svojih pjesama nalazio u srodnim prethodnicima, ali i u slabo kontroliranim poticajima stvarnosti. Bio je pjesnik minijatura, ali i pjesnik epskih struktura u kojima ima mnogo citata iz biblijske i antičke tradicije. Pisao je vezanim stihom, ali je stvorio i vrlo dobrih pjesama u prozi te je s Dragutinom Tadijanovićem 1958. sastavio vrlo kvalitetnu Antologiju hrvatskih pjesama u prozi. Težio je duljem stihu, opkoračenjima koja bi utišala njegove jake nagone i onemogućila njihovu nabujalost i neorganiziranost.

U kasnijim svojim zbirkama mijenjao je Tomičić teme te je sve češće pjevao o domovini, o njezinoj povijesnoj tradiciji, o onome što je više nego poezija odredilo život toga pjesnika. Napisao je opsežan pikarski roman u dva sveska “Tajanstvena ruža”, koji je objavio 2004. godine. Bilo je to četiri godine prije smrti. Samo nekoliko godina poslije, u nekoj ranojutarnjoj kavgi, ubijen je njegov voljeni sin Tvrtko, poliglot, koji je uz oca mučenika živio tvrdi život zagrebačke ulice.

Zla sudbina htjela je da taj vitalistički pjesnik postane politički mučenik komunizma, da bude proganjan i zatvaran, javno vrijeđan i onemogućavan. Iz vlastitih Tomičićevih iskaza proizlazi da ga je policija onemogućavala tako što mu je za vrijeme brojnih pretresa oduzimala rukopise, knjige i pisma, da su mu zabranjivali i inkriminirali članke koje je objavljivao i da su ga nakon svega, nepravičnom i na svoj način stupidnom presudom, osudili na pet godina zatvora. Nakaradna optužba odnosila se na piščeve tekstove, ne na Hrvatski književni list koji je uređivao i kojemu su zapalili njegov posljednji, devetnaesti broj.

Optužbe

Optužen je Tomičić bio zbog “Pjesme hrvatskog prognanika” koja je u obliku letka bila otisnuta u Kanadi, a onda su je još i dva emigrantska časopisa prenijela. Dok je pokretao Hrvatski književni list, Tomičić je, da bi se pred progonima pravno zaštitio, osnovao Zajednicu samostalnih pisaca TIN, ali je i ona, kao posljedica progona, bila zabranjena, tako da je Zlatko Tomičić odmah nakon utrnuća hrvatskoga proljeća, već na početku 1972. Godine, bio uhićen i osuđen najprije na tri godine, a onda mu je, nakon žalbe državnog tužitelja, kazna povećana na pet godina najstrožeg zatvora.

Tomičić je još jedan mučenik zbog hrvatske književnosti u kojoj je ostavio mnogo više želje da piše pjesme od pjesama samih. Nisu mu dopustili da bude pjesnik, ali je on imao život pjesnika nad kojim se iživljavao režim koji je kasnije, kako i priliči, progutala vlastita laž. Uvodnik u prvom broju Hrvatskog književnog lista ima naslov “Sloboda istine” i to je bio programski članak u kojem se negativnim oznakama opisuje stanje kulture i kulturne politike u Hrvatskoj. Na stranicama tek osnovanog časopisa najznačajnijim piscem ubrzo je postao Bruno Bušić. Tu suradnju otvorio je članak o žrtvama rata premda je vjerojatno najveću pozornost pobudila njegova analiza Mimarine donacije hrvatskome narodu i njezina sramotna sudbina.

Naime, Većeslav Holjevac prepustio je Bušiću do tada strogo skrivani materijal iz kojeg se vidjelo kako je želja Ante Topića Mimare iskazana 1948. bila da se njegova golema umjetnička zbirka prenese u hrvatske institucije, točnije u Strossmayerovu galeriju. Tu želju donatorovu komunistički su silnici pogazili! Mimara je inače izjavio kako on svoje vrijedne umjetnine nije poklonio nikakvoj službenoj ili privatnoj osobi, nego “mom viteškom i plemenitom narodu hrvackom”. Upravo tako!

Jokićev potez uznemirio Prosperova: ‘Zašto Tomić i Dežulović mogu, a ova tri Hrvate ne’

U beogradskim stanovima komunističkih moćnika

Dva desetljeća poslije njegova donacija bila je razbacana u srbijanskim muzejima, nalazila se u beogradskim stanovima komunističkih moćnika. Tako je na primjer skulptura Marije Burgundske iz XV. stoljeća krasila stan tada posrnulog srbijanskog satrapa Aleksandra Rankovića. Sve to i mnoge druge činjenice o sudbini Mimarine donacije prvi su put obznanjene upravo na stranicama Hrvatskog književnog lista. Osim spomenutih suradnika, na stranicama časopisa prilozima su se još javljali Ivan Mužić, splitski odvjetnik i pisac korektnih studija o masoneriji u Hrvatskoj, zatim povjesničar Vladimir Koščak, marginalizirani stručnjak za dubrovačku povijest, Josip Bratulić, tada mladi istraživač hrvatskoga glagoljizma, Dubravko Jelčić, suradnik Akademijina Instituta za književnost, Aleksandar Stipčević, pisac svjetske uspješnice o Ilirima, bibliograf i sociolog knjižarstva…

Već iz ovoga pridodanog popisa suradnika vidi se da se taj krug širio i da je bilo sve više ljudi koji su profesionalno bili uključeni u središnje hrvatske znanstvene i kulturne ustanove, a da pritom nisu izbjegavali pisati za Tomičićev mjesečnik u kojem je glavni urednik često ponavljao tezu kako “mi nismo književnici, nego književni radnici” te kako njihova književnost bježi pred politikom kao mačka pred psom. Govorio je i ovo: “Želimo biti pošteni svjedoci vremena i želimo biti s narodom.”

Naravno, vrlo su brzo počeli politički orkestrirani napadi i objede Hrvatskog književnog lista. Ti napadi bili su najglasniji i najuporniji na stranicama Vjesnika. Ondje je odmah ustanovljeno kako se na stranicama Hrvatskog književnog lista tretiraju teme političkog sadržaja, iznosila se teza kako se list upušta u političke rasprave i kritiku cijele zajednice. Uz to se uredništvo upozoravalo da im književni i novinarski rad prekoračuje program njihove udruge i da sve što rade ima štetan i nedopušten politički karakter. Na stranicama Hrvatskog književnog lista mogli su ti kritičari čitati, a to je njima bilo nepodnošljivo, kako u Hrvatskoj ne postoje dvije kulture, hrvatska i srpska, nego samo jedna koja je zajednička i Hrvatima i Srbima. Tvrdili su u Hrvatskom književnom listu da su Matica hrvatska i Prosvjeta jednako hrvatske koliko i srpske, dakle sve ono što Milorad Pupovac i njegovi sljedbenici već desetljećima negiraju.

Napadi Mandića i Vukova Colića

Otvaranje ovoga pitanja odmah je vodilo u splet problema koji su na stranicama časopisa bili često raspravljani, a to je prije svih bila tema o neravnopravnom položaju Hrvata u cjelokupnoj jugoslavenskoj zajednici. U tom okviru često se pisalo o položaju Hrvata u Vojvodini, što je izazvalo da je ondje 6. broj časopisa bio zabranjen. Juraj Lončarević objavio je tako seriju članaka o višedimenzionalnoj Vojvodini, Miroslav Vaupotić, inače nastavnik na Filozofskom fakultetu, pisao je o Hrvatima u Srijemu i spominjao oko 200.000 ondje naseljenih Hrvata.

Vlast je protiv Hrvatskog književnog lista postupno počela reagirati zabranama, tako da je u listopadu 1968. bio zabranjen jedan broj časopisa, a kritike su se iz Vjesnika ubrzo prelile na tada vrlo utjecajni Vjesnik u srijedu koji uredništvo Hrvatskog književnog lista izravno optužuje za šovinizam. Kritičarima je posebno zasmetao tekst Bruna Bušića o izbjegavanju izbora hrvatskih predstavnika u pokrajinskoj skupštini Vojvodine, gdje se u objavljenim dokumentima bezočno izbjegava spomenuti Hrvate koji ondje nisu uopće bili predstavljeni, ali se spominju Rumunji kao oni koji su nepravom izostali. Inače, u toj skupštini bili su predstavljeni i Srbi i Mađari te po jedan Slovak i Crnogorac, ali ni jedan Hrvat. Na tu su se očiglednost pisci u Hrvatskom književnom listu čak usudili tvrditi da su Hrvati u Vojvodini građani drugoga reda.

U napadima na Hrvatski književni list sudjelovali su najizravnije Igor Mandić i Dražen Vukov Colić kao pisci, a onda i partijski radnik Mirko Bošnjak, koji je organizirao jednu izmišljenu studentsku anketu pokušavajući manipulirati onim dijelom hrvatske populacije koji će samo godinu poslije preuzeti vodeću ulogu u hrvatskome proljeću. Inače, spomenutim Vjesnikovim kritičarima naročito je zasmetao ovaj citat Krležina stiha: “Sada, u hrvatskoj krčmi, crveni maršal visi u novoj rami.” Postao je taj stih, inače izvorno posvećen Petru Karađorđeviću, izravna aluzija na J. B. T.-a. Uredništvo je Miroslava Krležu pitalo za odobrenje da koristi taj njegov stih, ali on im se nije javio pa su oni to smatrali odobrenjem.

Prosperov završio u bolnici, tamo došao do iznenađujućeg otkrića: ‘Ostao sam u šoku’

Bestidni članak

U sklopu tih napada krenule su prozivke na osobnoj razini pa je tako Igor Mandić zamjenika urednika Maruševskog optužio na osnovi nekih policijskih dokumenata da je kao mladić u II. svjetskom ratu bio suradnik časopisa Spremnost. U napadu se kao razotkrio i tadašnji pseudonim Maruševskog, a to je bio Micehel de My, ali ni jedan njegov tekst u tom časopisu nije imao ništa što bi bilo otvoreno nekom sudskom progonu. Ni takve podlosti i jadni napadi nisu priječili suradnike da obrađuju na stranicama Hrvatskog književnog lista teme koje su izravno najavljivale hrvatsko proljeće.

Tako Bruno Bušić otvara problematiku hrvatskog iseljeništva, pri čemu dokazuje da je broj iseljenih Hrvata u Jugoslaviji veći nego bilo koje druge nacije. Tada se još jednom javlja Dražen Vukov Colić, i to bestidnim člankom koji ima naslov “Umilno hrvatsko blejanje”, tvrdeći da Bušićevi dokazi mirišu po naftalinu te pisca naziva lukavim udvaračem hrvatskoga naroda, a njegove izvode gnjecavima. Manje od deset godina poslije Bušić je na pariškim ulicama ubijen poput psa od onih kojima su ruku svakako vodile i Vukov-Colićeve rečenice. Još su veću konsternaciju kod partijskih dušobrižnika izazvali Bušićevi članci o žrtvama rata. Bili su to tekstovi koje je mladi istraživač, a tada pisac u nepotpisanoj suradnji s Franjom Tuđmanom, hrabro iznosio. U njima je donio posve nove podatke o žrtvama u Jasenovcu, kritizirao je Vojnu enciklopediju i njezine predrasude te je dokazivao kako su upravo Hrvati najveće žrtve II. svjetskoga rata i kako su njihovi gubici daleko najveći.

Uz te teme pisao je Bruno Bušić, koristeći istraživanja profesora Đodana, i o gospodarskoj problematici, prokazujući nehumanost jugoslavenske ekonomije i njezin latentni unitarizam. U okviru ove problematike otvarale su se, kao posebno zapaljive, teme jadranske politike, a ustvari pljačke sredstava koja su se počela zarađivati od turizma. Sve to vodilo je na stranicama Hrvatskog književnog lista k zagovoru potrebe samostalnog hrvatskog gospodarenja vlastitim financijskim sredstvima. Bušićevi su članci bili razorni za strahovladu tadašnjih komunista, a rast tiraže Hrvatskog književnog lista sve ih je više zabrinjavao. Posebno kada je Bušić u pretposljednjem broju pokazao kako su investicije u Beograd veće za 3,5 puta od onih koje su upućuju u Zagreb!

Kaznu odležao u Staroj Gradiški

U svakom broju Hrvatskog književnog lista jezična je problematika imala zasebnu rubriku. Bilo je to vrijeme pokušaja da se stvori, kako je Tomislav Ladan govorio, centaurski rječnik obiju matica, one hrvatske i one srpske. Tomičićevi suradnici na tu su temu pisali vrlo izravne članke, pokazujući zasebnost hrvatskog jezika. Iz okvira ove problematike krenuo je i obračun Hrvatskog književnog lista s notorno unitarističkim člancima Miloša Žanka koji su objavljivani na stranicama Borbe.

Nije slučajno da je upravo jezična problematika presudila i definitivnoj zabrani Hrvatskog književnog lista. Naime, urednici su počeli objavljivati tekstove slovenskog generala Jake Avšića o komandnom jeziku u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, zalažući se za decentralizaciju toga jezika s tezom kako komandni jezik može biti samo materinski. Drugi generalov članak bio je izravni povod zabrane 19. broja u studenome 1969. godine te paljenja cijele naklade usred ljubljanske tiskare. Kad je Hrvatski književni list bio zabranjen, u javnosti su se čuli protestni glasovi. Uostalom, hrvatsko proljeće koje je bilo najavljeno na stranicama zabranjenog i zapaljenog časopisa upravo je započinjalo pa je u javnosti prevladalo mišljenje da je Hrvatski književni list umro bez zabrane, kako je izjavila tadašnja političarka Savka Dabčević Kučar, ili još preciznije, da list nije bio zabranjen, ali mu je onemogućeno izlaženje.

Suđenje Zlatku Tomičiću, kako je već spomenuto, počelo je tri godine poslije, upravo nakon sloma hrvatskoga proljeća. Sudilo mu se po točkama optužnice koje su naglašavale da je uspostavio suradnju s hrvatskom emigracijom te da je od njih dobivao financijsku pomoć koja mu je omogućila da se bori protiv samoupravljanja! Ta nakaradna optužnica nažalost je prošla. Ona je potpuno uništila zdravlje ovoga nevinoga čovjeka. Optuživalo ga se da je kontaktirao s Matom Meštrovićem, s Bogdanom Radicom i Antom Kadićem, sve odreda najučenijim tadašnjim Hrvatima u Americi. Tomičić je bio suđen po zloglasnom 100. i 109. članku Krivičnoga zakona. Kaznu je odležao u Staroj Gradiški, a od suradnika Hrvatskog književnog lista još su bili na sudovima optuženi Juraj Lončarević, Mirko Vidović, Miroslav Vaupotić i Bruno Bušić. Tako je završila priča o mjesečniku koji je Hrvatima najavio hrvatsko proljeće, a onda i nastanak demokratske i nezavisne države 1991. godine. Nažalost, Zlatku Tomičiću za taj doprinos nikada nismo zahvalili.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.