Nastavlja se diplomatska gužva nastala oko pokušaja da se završi rat u Ukrajini. Iako svakako treba pozdraviti svaki napor da se ovaj krvavi rat napokon zaustavi, pa tako i dijalog između glavnih aktera (Rusija, Ukrajina, SAD) koji se, ruku na srce, trebao dogoditi puno ranije, još nema rješenja na vidiku. Sumnjičava ukrajinska delegacija otputovala je u Sjedinjene Američke Države gdje će se Steve Witkoff, posebni izaslanik Donalda Trumpa, u Miamiju sastati s čelnikom Vijeća nacionalne sigurnosti Ukrajine, Rustemom Umerovom.
Ukrajinci su pozvani u SAD nakon što je Witkoff u utorak gotovo pet sati sjedio u Moskvi s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Jedno je sigurno, zanimaju ih svi detalji američko-ruskih razgovora. S obzirom na dosadašnji tijek događaja, otkako je na vlast došla Trumpova administracija, opravdano strahuju od potencijalnih dogovora sklopljenih iza njihovih leđa. Ono što javnost zasad zna jest da pregovori u Kremlju, kojima je uz Witkoffa prisustvovao i Trumpov zet Jared Kushner, nisu doveli do “nikakvog kompromisa”, iako su bili “prilično dobri”.
Sam Trump je kratko rekao da je od svojih pregovarača dobio dojam da Rusija želi prekid rata, no da je još prerano za prognozu ishoda jer „za tango treba dvoje“. Što sve to u prijevodu znači? Nažalost, zasad jedno veliko ništa. Dvije suprotstavljene strane, Rusija i Ukrajina, ne pokazuju nikakve znakove za odstupanjem od svojih zahtjeva koji su, u svojoj biti, duboko nepomirljivi.
Rusija i Ukrajina ne odstupaju od zahtjeva
S jedne strane, Putin želi da se Ukrajinci povuku iz čitave regije Donbas, dakle i iz onih dijelova koje ruska vojska još nije okupirala. Prijeti, ako neće milom, Rusija će ih uzeti silom. Nadalje, Rusija se protivi ulasku Ukrajine u NATO savez i traži ograničenje broja ukrajinskih vojnih snaga. Što želi Ukrajina? Najjednostavnije rečeno, sve suprotno. Ne žele predati ni milimetar svog teritorija, traže da ih se primi u NATO i inzistiraju na sigurnosnim garancijama u slučaju prekida vatre i mirovnog sporazuma, kako Rusiji više nikad ne bi palo na pamet napasti.
Tu je još i Europa, glasna, ali relativno mlitava i nemoćna. Stječe se dojam, često i šokirana što se najvažniji događaji na globalnoj pozornici, koji će oblikovati budućnost svijeta, odvijaju potpuno mimo nje. Podsjetimo, Trumpova administracija nedavno je predstavila mirovni plan od 28 točaka za koji se pojavila zabrinutost da je previše naklonjen ruskim zahtjevima. “Kao da je pisan u Kremlju”, česta je ocjena američkog prijedloga. Europa načelno i dalje snažno stoji iza Ukrajine, iako tu potporu i zajedništvo postaje sve teže održati. Države članice EU postigle su dogovor s članovima Europskog parlamenta da Europa postane potpuno neovisna o ruskom plinu prije kraja 2027., uz snažno protivljenje Mađarske.
Nadalje, Europska komisija također predlaže prikupljanje 90 milijardi eura za Ukrajinu kako bi se financirale njezine vojne i osnovne potrebe dok traje ruski rat, što bi pokrilo dvije trećine ukrajinskih financijskih potreba za sljedeće dvije godine. No, i tu se naziru pukotine jer bi takav plan zahtijevao od Belgije da pristane na „reparacijsku posudbu“ koristeći zamrznutu rusku imovinu u financijskoj instituciji u Bruxellesu, ili bi novac bio prikupljen međunarodnim zaduživanjem.
Avdagić: ‘Ukrajina nema zamah, Putin nema pobjedu’
Belgija se protivila planu korištenja zamrznute ruske imovine na svom teritoriju zbog pravnih posljedica iz Moskve. Europska središnja banka (ECB) također se protivila ideji, rekavši da neće djelovati kao jamac za reparacijsku posudbu. Predložena posudba manja je od planiranih 140 milijardi eura koje su inicijalno predviđali. Dok rusko-američki odnosi djeluju sve prijateljskije, jaz između Moskve i Europe sve više raste.
I dok se čeka što će prevrtljivi Trump danas preko Witkoffa poručiti Ukrajincima, pitali smo vanjskopolitičkog analitičara Denisa Avdagića kako ocjenjuje dosadašnji tijek pregovora i tko je u boljoj situaciji – Rusija koja ima vojni zamah na terenu ili Ukrajina koja pruža zapanjujući otpor i uživa podršku europskih saveznika.
“Nitko nije u dobroj poziciji da budemo sasvim jasni. Nije jasno kako će ovo završiti, Trump iskazuje neke trgovačke namjere i u tom smislu ne nailazi na odobravanje u Europi. Ukrajina nema zamah na bojnom polju, ali se drže. Tu je Rusija s Putinom koji ne zna što bi dalje. Vjerujem da ovaj rat ruskim građanima više nije nešto zbog čega su sretni. Vjerojatno bi htjeli da se ovo što prije završi, no Putin nema pobjedu”, ocjenjuje.
‘Postoji li vrijeme nakon Putina?’
Naime, teško je uopće reći što bi za Rusiju predstavljalo pobjedu koju bi svojem stanovništvu mogla ‘prodati’ kao opravdanje za velike žrtve. Jedan od ciljeva zbog kojih su i pokrenuli rat, odnosno ‘specijalnu vojnu operaciju’ je demilitarizacija Ukrajine kao i sprječavanje širenja NATO saveza na njezin teritorij.
“Pitanje je želi li se Rusija odreći interesne zone Ukrajine kao sebi podređene zemlje, satelita kao Bjelorusija, i prvih ciljeva, pitanje je što će biti nakon Putina, postoji li vrijeme nakon Putina… Europa ovdje ispašta financijski, stvaralo se puno straha pa smo nakon dugo vremena primorani na jačanje obrane, ali i na upitnike pod koje je došla budućnost transatlanstkih odnosa”, kaže nam Avdagić.
Dodaje, u ovom trenutku je još previše nepoznanica da bi se moglo ocijeniti kada će eventualno doći do prekida vatre ili mira. “Mira će biti ili neće. Tu nema previše opcija. Teško je da možete primorati Ukrajinu na de facto kapitulaciju, bez obzira na sve. Ako će Rusija i dalje inzistirati na uvjetima za koje znaju da Ukrajina ne može prihvatiti jer ni predsjednik nema mandat davati ukrajinske teritorije, onda dogovora neće biti. Pitanje je kako će postupiti SAD. Hoće li nastaviti sa sankcijama ili se skroz povući? Pitanje je hoće li onda Europa uskočiti. Ne dvojim da SAD želi bilo kakav dogovor pred Božić, da se to pripiše Trumpu. Oni u tom paketu žele svašta, mir u svijetu, trgovinske sporazume, trgovinu s Rusijom. Teško je kada su apetiti preveliki, a zalogaji premali”, zaključio je Avdagić.
