Teheran bi mogao biti prisiljen evakuirati se zbog ozbiljne krize s vodom, a stručnjaci upozoravaju da bi sve slavine u gradu uskoro mogle presušiti.
Dužnosnici kažu da se iranski glavni grad suočava s trenutkom ‘Nultog dana’ u bliskoj budućnosti – trenutkom kada će sve zalihe vode ponestati.
Iran se već šest godina suočava s ozbiljnom sušom, s količinom oborina u Teheranu u prva dva mjeseca tekuće vodne godine – koja počinje 1. listopada – blizu nule, ostavljajući zalihe u rezervoarima na opasno niskim razinama.
Dužnosnici u Teheranu poduzeli su niz mjera uključujući smanjenje pritiska vode, raspravu o racioniranju, nametanje rezova. Također su predložili radikalnija rješenja poput evakuacije ili premještanja glavnog grada ako se kiša ne vrati.
“Govorimo o nekoliko dana ili čak tjedana vode koja je ostala za Teheran”, rekao je Kaveh Madani, direktor UN-ovog Sveučilišnog instituta za vodu, okoliš i zdravlje, za kanadski CBC.
“Nulti dan, kako ga zovemo u sektoru vode, je blizu. To je dan kada će slavine presušiti.”
Početkom studenog predsjednik Masoud Pezeshkian upozorio je: “Ako u Teheranu ne padne kiša do kraja studenog, morat ćemo ograničiti vodu. A ako i dalje ne bude kiše, morat ćemo evakuirati Teheran.”
Obično bi kiša trebala početi padati u Iranu u jesen nakon vrućeg ljeta u Iranu. No razdoblje od rujna do studenog koje je upravo prošlo najsušnije je u zemlji u posljednjih pola stoljeća, izvijestio je Nacionalni centar za prognozu vremena. Padaline su bile 89 posto ispod dugoročnog prosjeka.
Pezeshkian je opisao situaciju kao “ekstremno kritičnu”, citirajući izvješća da su rezervoari brana u Teheranu pali na najnižu razinu u 60 godina, neki čak 10 posto kapaciteta. Dužnosnici kažu da je na istoku Teherana brana Latyan — jedna od pet ključnih akumulacija — puna samo oko devet posto. Brana Karaj, koja opskrbljuje četvrtinu pitke vode u Teheranu, puna je osam posto.
Teheran nije prvi grad koji se suočio s prijetećom krizom ‘Nultog dana’. São Paulo, Mexico City, Cape Town i Chennai među gradovima su u kojima su slavine presušile – ili su se barem približile.
Neki iranski dužnosnici uperili su prst u Zapad, optužujući američki Program za aktivno istraživanje polarne svjetlosti visoke frekvencije (HAARP) za “krađu oblaka” i sofisticirano vremensko ratovanje. Ali malo je dokaza ponuđeno u prilog ovim tvrdnjama.
Zajedno s klimatskim čimbenicima, stanovništvo iranskog metropolitanskog područja gotovo se udvostručilo s oko 4-5 milijuna u kasnim 1970-ima na više od 10 milijuna danas, prema podacima Nasa-ina Zemaljskog opservatorija.
Prema Centru za strateške i međunarodne studije, potrošnja vode porasla je još bržim tempom. Godine 1976. korištenje vode u Teheranu iznosilo je 346 milijuna kubičnih metara godišnje. Danas iznosi 1,2 milijarde kubnih metara.
S vodostajima koji brzo presušuju, zastarjele prakse i dugotrajne politike bile su žestoko kritizirane jer su različite iranske industrije ranjive na nestašicu vode.
Iranski energetski sustav i dalje je jako ovisan o hidroenergiji i fosilnim gorivima. Nakon sankcija, skepticizma ulagača i desetljeća nedovoljnog ulaganja, trenutna kriza s vodom sada je razotkrila nedostatak diversifikacije Irana u druge energetske resurse.
Kritizirane su i politike koje su industrije gladne vode — uključujući čelik, cement i petrokemiju — smjestile u neke od najsušnijih regija u zemlji.
Zakonodavac Reza Sepahvand rekao je da su takve “pogrešne politike” preusmjerile rijeke prema tvornicama u unutrašnjosti koje su trebale biti izgrađene na obali. Iranska Nacionalna organizacija za vodno i prostorno planiranje sada poziva na preseljenje tih industrija u obalne zone koje bi mogle koristiti desaliniziranu vodu.
U međuvremenu, poljoprivreda još uvijek troši oko 80 posto iranske slatke vode, većinom kroz neučinkovito navodnjavanje žednih usjeva u sušnim područjima.
“Moramo se modernizirati”, upozorio je dužnosnik ministarstva poljoprivrede Gholamreza Gol Mohammadi u kolovozu, rekavši da zastarjele prakse isušuju vodonosnike i pogoršavaju nestanak struje jer crpni sustavi otkazuju.
