Protivljenje režimu Aleksandra Vučića u Srbiji i napori da se smjeni postojeća vlast posljednjih su godina dobili novu energiju. Još od prošlogodišnjeg pada nadstrešnice u Novom Sadu studentski prosvjedi i masovni izlazak građana na ulice paralizirali su Srbiju.
Svi priželjkuju pad mrskog im diktatora, no postavlja se pitanje: što nakon Vučića. Tko uopće ima legitimitet, snagu i organizaciju da ponudi alternativu, a da ne bude samo “još jedna opcija”?
Kao glavni akteri opozicije ističe se nekoliko figura. Vođa Stranke slobode i pravde (SSP), Dragan Đilas je najprepoznatljivije lice parlamentarne opozicije. Prema njegovim tvrdnjama, SSP i šira opozicija bilježe “vrlo solidan rast” u posljednjih nekoliko mjeseci. On zagovara uspostavu prelazne vlade (tzv. “vlade povjerenja”) i fer izbornih uvjeta prije bilo kakvih izbora.
Opozicioni aktivisti
Đilas je politički najiskusnija figura opozicije jer se još devedesetih kao student predstavio kao protivnik režima Slobodana Miloševića. Bio je četiri godine gradonačelnik Beograda, ali kompromitiran je zbog sudjelovanja u sumnjivim poslovima. Mnogi nisu zaboravili da je upravo Đilas bio dio vlasti te ga je teško opisati kao novo lice koje može potaknuti Srbiju u pravom smjeru.
Marinika Tepić kao potpredsjednica SSP-a i glasna kritičarka vlasti, jedno je od upečatljivijih opozicijskih lica. Otvoreno je govorila o korupciji, kriminalnim vezama i nepotizmu unutar režima. Nakon nedavnih protesta i porasta represije, poziva na formiranje prijelazne vlade i pravednih izbornih uvjeta.
Savo Manojlović skrenuo je pažnju na sebe kao jedan od organizatora prosvjeda protiv iskopavanja litija u dolini Jadra krajem 2021., a prošle je godine po prvi put izašao na izbore sa svojim pokretom Kreni-promijeni i ostvario najbolji opozicijski rezultat u Beogradu, ali ima slabu podršku u provinciji. Slične probleme imaju Dobrica Veselinović, koji je bio kandidat za gradonačelnika koalicije Biramo Beograd i jedan je od lidera Zeleno-lijevog fronta, te Radomir Lazović, također iz Zeleno-lijevog fronta, koji se posljednjih godina istaknuo nastupima u Skupštini Srbije. Veselinović i Lazović predstavljaju mlađu generaciju opozicionih aktivista, s fokusom na građanske pokrete, okoliš, slobodu medija i transparentnost.
Ideološke razlike
Objektivni analitičari složit će se da Vučić u svakom trenutku može prikupiti barem 40 posto glasova, dok razjedinjena opozicija teško da može računati na pristojan rezultat. Tim više što im je teško pomiriti ideološke razlike pa je nerealno očekivati da nekadašnji Šešeljevi radikali sjednu za stol sa gorljivim zagovornicima Europske unije koji pohađaju Paradu ponosa.
Također, brojnim Srbima je i dalje u mislima ‘peti oktobar’ kada su rušenjem Miloševića mislili da Srbija konačno može krenuti prema statusu ‘normalne’ države, no ubrzo ih je sustigla realnost.
Opozicija si ne čini uslugu ni time da Vučićeve pristaše konstantno vrijeđa i time samo otuđuju biračko tijelo. Također, za razliku od Šešelja kojem nije bilo mrsko obići i zadnju zabit u Srbiji te držati govore pred 15 ljudi, čelnici opozicije uglavnom se drže ‘kruga dvojke’ u Beogradu. Njihov politički program zasniva se na skupu lijepih želja koje i prosječna misica voli istaknuti na natjecanju ljepote.
Europa drhti zbog Vučića: ‘Dovoljno bi bilo da pucne prstima, pa znate li koliko Srba živi tamo?’
Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da Vučić u svakom trenutku može angažirati svoje spavače u opoziciji, tzv. preletače koji su mu uvijek bili pri ruci ako zatreba. Posljednji primjer s dr. Nesterovićem koji je uživao veliku podršku javnosti možda je i najbolji primjer.
Za kraj, tu je i famozna studentska lista za koju još uvijek ne znamo kako izgleda. Zanimljivo je primjetiti kako se opozicijski lideri sve više udaljavaju od ‘pametne dece’, kako su im nekad tepali, te su napokon progledali da bezumne šetnje, blokade gradova i vožnje biciklima do Bruxellesa nisu rješenje za rušenje Vučića.
Ili ipak imaju dojavu da nisu na studentskoj listi pa čemu onda trošiti energiju na ‘nasljednike Solunaca’, kako su ih do jučer zvali.
