Politički razlaz između nekada nerazdvojnih suradnika Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića pretvorio se u jednu od najintrigantnijih priča suvremene srpske politike. Dvojac koji je godinama slovio za čvrstu osovinu na kojoj je počivao uspon Srpske napredne stranke, danas gotovo da i ne komunicira, a njihov put od zajedničkog političkog projekta do tihe, ali duboke distance uvelike je oblikovao tijek političkih odnosa u Srbiji.
Godine je 1993. na Romaniji (BiH) službeno proizveden u najviši četnički čin: pred Vojislavom Šešeljom je položio prisegu za četničkog vojvodu. Godine 2005. Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, je tvrdila da je tijekom Domovinskog rata Nikolić bio u paravojnoj grupi koja je likvidirala nekoliko civila u hrvatskom selu Antin, sjeverno od Vinkovaca.
Politička suradnja Nikolića i Vučića započela je još u Srpskoj radikalnoj stranci pod vodstvom Vojislava Šešelja. Nakon Šešeljevog odlaska u Haag, dvojac se distancira od radikalne politike SRS-a te 2008. godine osniva Srpsku naprednu stranku. Nikolić preuzima dužnost predsjednika nove stranke, dok Vučić kao glavni tajnik postaje ključna operativna figura.
Njihov zajednički politički uspon kulminira 2012., kada Nikolić pobjeđuje na predsjedničkim izborima i seli u predsjedničku palaču, dok Vučić iz stranačkog pozadinskog aparata učvršćuje SNS-ovu dominaciju u parlamentu. Iako su politički uspjesi djelovali kao rezultat skutog savezništva, ubrzo su se pojavile prve naznake rasta različitih ambicija.
Vučić postao premijer
Nakon što je preuzeo predsjedničku funkciju, Nikolićev utjecaj u stranci postupno slabi. Vučić koristi politički momentum i 2014. postaje premijer, čime uspostavlja novu ravnotežu moći. U tom razdoblju javljaju se prva ozbiljnija neslaganja, jer se Nikolić – utemeljitelj i dugogodišnji simbol SNS-a – odjednom našao na marginama političkih procesa koje je godinama usmjeravao.
Povlačenje s čela stranke 2012. godine Nikolić je doživio kao čin političke korektnosti i lojalnosti, ali se taj potez pokazao presudnim za njegov kasniji pad utjecaja. Kada je 2017. počeo razmatrati novu predsjedničku kandidaturu, Vučić je odgovorio vlastitom kandidaturom, uvjerljivo pobijedio na izborima i time osigurao da Nikolić ostane bez stranačke i političke baze.
Dolaskom na mjesto predsjednika Srbije, Vučić se potrudio učvrstiti sustav koji mu omogućuje potpunu kontrolu nad izvršnom i stranačkom strukturom. Funkcija premijera povjeravana je političkim saveznicima, poput Ane Brnabić, ali uvijek u okviru koji osigurava njegov nadzor nad ključnim odlukama vlade i SNS-a.
Hladni odnosi
Nikolić se nakon isteka predsjedničkog mandata gotovo povukao iz političke arene. Preuzeo je funkciju predsjednika Nacionalnog savjeta za suradnju s Rusijom i Kinom, koja je više ceremonijalna nego operativna. Unatoč simboličnom utjecaju na odnose Srbije s dvjema velikim silama, ta uloga ne nosi političku težinu nekadašnjih Nikolićevih pozicija.
Odnosi Nikolića i Vučića danas se mogu opisati kao suzdržano korektni, ali hladni. Bivši predsjednik rijetko komentira domaću politiku i izbjegava ocjenjivati Vučićeve poteze, dok aktualni predsjednik njegov rad i ulogu gotovo nikada ne spominje. Čini se kako su obojica izabrala put formalne distanciranosti, bez otvorenog sukoba, ali i bez izgleda za obnovu nekadašnjeg savezništva.
