Vodeći zapadni mediji (a onda i svi njihovi pokorni prepisivači i sljedbenici u našem geopolitičkom toposu) ponovo bruje o “neuspjehu” tek započetog najnovijeg kruga trilateralnih mirovnih pregovora o završetku rata u Ukrajini – kao da je zaustaviti toliko složen, višeslojan i povijesno gledano prvi posrednički sukob dviju najvećih nuklearnih sila (SAD i Rusije) – isto što i pomiriti plemenska šaketanja u nekoj zabiti Afrike!
No, orkestrirano modeliranje većinskog javnog mišljenja stara je i uvježbana disciplina arhetipski kreirana krajem 19. stoljeća na Engleskom Dvoru, da bi na samom početku 20. stoljeća (1912.) bio formiran specijalni Odbor za tisak Admiraliteta, rata i tiska, sa zadatkom da, uz sve ostale propagandističke aktivnosti, razvija i kulturu samocenzure u britanskim i inim medijima. S početkom Prvog svjetskog rata osnovan je tajni Ured za ratnu propagandu (War Propaganda Bureau), a pri kraju tog Velikog rata osnovano je i Ministarstvo informacija kako bi se centraliziranim vladinim instrumentarijem što bolje koordinirale propagandne aktivnosti u cilju održavanja morala domaće javnosti i istodobno senzibiliziralo europske i američke građane za sudjelovanje SAD-a u tom ratu. Paralelno, britanska se vlada tada kao i danas oslanjala na obavještajne sustave, lobističke mreže, diplomatske kanale i druge neformalne poluge za što širu disperziju svojih kolonijalno-imperijalističkih “istina”.
Ubrzo će takve inovacije zavladati i američkim kontinentom, a već u ožujku 1933. godine, dva mjeseca nakon što je postao kancelar, Adolf Hitler je po britanskom uzoru osnovao Ministarstvo prosvjete i propaganda Reicha (njem. Reichsministerium für Volksaufklärung und Propaganda). Za prvog ministra postavio je, kao što je poznato, već afirmiranog majstora laži, Josepha Goebbelsa, s ciljem uspostave kontrole nad svim aspektima njemačkog kulturnog i intelektualnog života uključujući medije, umjetnost, film, kazalište, glazbu, književnost …, sve u cilju debilizacije kolektivnog uma i što šire diseminacije kvazi istine.
Britansko Ministarstvo propagande koje je formalno ukinuto u završnici Prvog svjetskog tara, ponovo je uspostavljeno početkom rujna 1939. godine, dan nakon što je Britanija objavila rat Njemačkoj u Drugom svjetskom ratu.
Kako je bilo nekad, tako je i danas, razlika je samo u nijansama. Danas nema formaliziranih institucija sličnih Uredima ili Ministarstvima za propagandu, ali propaganda, kao neodvojivi dio javne politike Europske unije i Zapada u cjelini (kao formalno demokratskih društava) duboko je sve do danas ostala urezana u svijesti medijskih „gurua“ i onih čijim interesima svjesno ili nesvjesno mediji služe.
Zašto se sada i ovdje uopće bavim ovakvim, mnogima zasigurno, prebajatim povijesnim digresijama? Odgovor upravo slijedi. Jer najveći zapadni mediji i u povodu najnovijeg mirovnog prijedloga za završetak rusko-ukrajinskog rata, po staroj navici, prešućuju bit i istinu kako bi svojim gazdama fingirali navodnu istinitu stvarnost.
Ukrajina i EU u žrvnju američko-ruskih pregovora i nove sigurnosne strategije SAD-a: Zatvaraju rat
Putinov poziv na povijesnu pomirbu sa Zapadom, poruka građanima Europe
Dakle! Nakon što je najnoviji prijedlog mirovnog plana Bijele kuće (u 28, 20 ili 19 točaka, potpuno je nebitno!) u formi službenog dokumenta diplomatskim putem uručen službenom Kremlju, ruski predsjednik Vladimir Putin (i glavom i bradom) obratio se u Kirgistanu akreditiranim novinarima (među kojima je igrom sudbine bio i pisac ovih redova) – ne kako bi formalistički pohvalio napore američkog predsjednika da završi rat u Ukrajini, već da osobno iznese nekoliko iznimno važnih činjenica koje je želio da zapadni mediji čuju i prenesu globalnoj javnosti, osobito europskoj.
Prva činjenica koju su zapadni mediji prešutjeli ili su je nakaradno interpretirali je da najnoviji mirovni prijedlog američke administracije nije u Moskvi odbačen, kako su brojni zapadni mediji izvijestili. Putin je osobno tada rekao kako su “mnoge točke američkog mirovnog plana principijelnog karaktera, što Moskva s uvažavanjem cijeni“.
Druga činjenica je da je mirovni prijedlog američkog predsjednika Putin nazvao “dobrom osnovom za konačni dogovor o okončanju rata u Ukrajini“.
Da bi ipak bilo vidljivije zašto i ovoga puta prst upirem prvenstveno u profesiju u kojoj sam svim svojim bićem od prosinca 1976. godine, evo još mnoštvo vrlo važnih, krucijalnih, dokaza, točnije (po mom sudu) povijesnih poruka koje je ruski predsjednik tom prigodom izgovorio pred novinarima, a koje su zapadne kolegice i kolege izignorirali jer im se očigledno nisu uklapale u ratnohuškačku propagandnu matricu senzibiliziranja eurtopske javnosti za rat upravo protiv „agresorske Rusije“ i sljedstveno tome za samoodricanje te iste javnosti od naviknutog blagostanja u korist vojnoindustrijskog korporativizma.
Evo djelomično reducirane Putinove izjave pa prosuđujte.
“Vidimo kako američka strana (u mirovnom prijedlogu) u ponečemu uzima u obzir naše stavove o kojima smo razgovarali prije summita na Aljasci i poslije tog sastanka na vrhu 15. kolovoza… …Vidimo također da u mirovnom planu ima i točaka zbog kojih neizbježno moramo ponovo sjesti i ozbiljno razgovarati o vrlo konkretnim pitanjima…Sve to treba prevesti na službeni diplomatski jezik zato što je jedna stvar ako se verbalno kaže da Rusija nema namjeru napasti Europu, nama je čak i smiješno o tome govoriti jer nikada takvu namjeru nismo ni imali. A sasvim je druga stvar da se i to zapiše u bilo čiji prijedlog konačnog mirovnog plana. To za Rusiju nije nikakav problem. Na žalost, u Europskoj uniji odavno ima ljudi za koje mi se čini da nisu baš pri zdravoj pameti kada javno svojim građanima iz dana u dan govore o našim navodnim agresivnim namjerama prema njima…
…Možda se tamo, u Europskoj uniji, radi o običnim prevarantima koji žele iz svega ovoga da izvuku vlastitu korist. Oni koji tamo javno govore kako se Rusija priprema napasti Europu i da se odmah za to moraju vojno pripremiti, zapravo lažu. Možda služe interesima privatnih kompanija iz sfere obrambene industrije, možda služe raznim lobijima, a možda na taj način pokušavaju popraviti osobni politički rejting imajući u vidu vrlo žalosno stanje svojih ekonomija i socijalno stanje svojih građana. Teško mi je reći čime se sve takvi vođe rukovode, ali s naše točke gledišta propaganda o ruskom napadu na Europu je potpuna besmislica i laž…
…Ipak, ako se takav ratnohuškački narativ svakodnevno napuhava u svijesti europske javnosti, ako su uspjeli zastrašiti europske građane, ili ako europski lideri ponovo i ponovo žele čuti da Rusija nema namjeru napasti Europu, niti imamo agresivne planove prema Europi, evo, spremni smo da to zapišemo na bilo koji službeni način. Možda to doista ima smisla ako želimo svi zajedno razgovarati, da ozbiljno razmotrimo sve ključne probleme i da dođemo do optimalnih rješenja kada je riječ o pitanjima europske i kolektivne sigurnosti…
…Mi smo sve ovo i ranije predlagali, mnogo prije Specijalne vojne operacije, a i neposredno uoči njenog neminovnog početka. Ako naši zapadni partneri, da ih opet tako nazovem, to sada doista žele, neka izvole. Mi smo spremni. Ali takvi razgovori moraju biti krajnje ozbiljni, moraju se razmotriti sva sporna pitanja i svaka sporna riječ jer je u takvim razgovorima svaka riječ veoma bitna. Primjerice, u jednom od dokumenata se spominje da trebamo riješiti pitanje strateške stabilnosti s našim američkim partnerima. Mi smo i tada rekli izvolite, mi smo spremni. Još za vrijeme administracije predsjednika Obame mi smo predlagali da se dogovorimo o nekim za obje strane vitalnim pitanjima. Odgovor je bio ‘da’, ‘da’ – a onda je, mjesec dana prije odlaska Obamine administracije, sve obustavljeno. Sada imamo aktualnu situaciju oko bilateralnog Sporazuma o smanjenju ofanzivnog naoružanja koji istječe uskoro, u veljači naredne godine. Mi ponovo već dugo vremena govorimo izvolite, mi smo spremni. Ali odgovora nema. Ako ponovo neće ništa da urade, ne moraju…
…Međutim, iz najnovijeg mirovnog prijedloga mi prepoznajemo da postoji želja američke strane da se napokon bavimo ovim i drugim krucijalnim pitanjima po globalnu sigurnost. S naše strane nema nikakve sumnje da smo spremni za ozbiljna razmatranja svakog od pitanja od općeg interesa, ali uvažavajući i naše kako nacionalne tako i geostrateške interese…”
Nova sigurnosna strategija SAD-a: Obnova odnosa s Rusijom, kraj širenju NATO-a, povrat doktrini Monroe
Živi li, dakle, još ‘duh Aljaske’?
Odgovor je da. Više sam nego uvjeren u to bio i prije gornjih riječi ruskog predsjednika, iako se stvarni učinci summita na Aljasci i danas skrivaju od javnosti – manje zbog eventualnih neslaganja o ključnim pitanjima od bilateralnog i globalnog značaja, a mnogo više, uvjeren sam, zbog onoga zatajnog o čemu su se dvojica svjetskih moćnika u četiri oka zasigurno dogovorili.
Javnosti je, primjerice, poznat Trumpov senzacionalni zaokret prema prihvaćanju Putinovih zahtjeva da se za mir u Ukrajini moraju riješiti prvo temeljni uzroci samog rata. A uzroci su, kao što je poznato, širenje eminentno antiruskog NATO-a prema granicama Rusije uključujući i Ukrajinu u istom stroju; militarizacija Ukrajine po standardima Zapada; ultimativno nametanje zapadnih imperijalističkih ambicija drugima bez uvažavanja makar minimuma geostrateških interesa ostalih svjetskih igrača, i td.
Nedvojbeno, bila je to, a i dalje je, ogromna Putinova pobjeda jer je Amerika u slučaju Ruske Federacije na Aljasci odustala od stoljetnog narativa po kojem “cilj opravdava sredstvo”, a obje nuklearne velesile su se, napokon, približile mnogo realnijoj, pravednijoj i plodotvornijoj paradigmi “ravnoteže interesa”. Od gornjih načela i dogovora, koliko moje oči vide, nije se odustalo ni u najnovijem prijedlogu Trumpove administracije za završetak rata u Ukrajini bez obzira na medijske parade dvojice lidera, međusobne laskavosti ili prijekore. Makijaveli bi rekao da samo konačni rezultat može opravdati čin!
Međutim, nitko nikada vjerojatno neće doznati šta su se dvojica moćnih predsjednika geostrateški dogovorili na tom po mnogo čemu senzacionalnom summit u Anchorageu. Pogotovo je enigmatično njihovo kratkotrajno druženje iza blindiranih vrata Trumpovog predsjedničkog automobile. To je ono što me već skoro četiri mjeseca zaokuplja više od svih međusobnih kritika ili hvalospjeva trenutačno dvojice najdominantnijih svjetskih lidera.
„Zvijer“ – kao glavna enigma
Kada je 15. kolovoza ove godine ruski predsjednik stigao u Anchorage, svi važniji zapadni mediji su zabilježili da su se Donald Trump i Vladimir Putin od crvenog tepiha do mjesta sastanka odvezli istim automobilom, Trumpovom blindiranom predsjedničkom limuzinom poznatom kao “Zvijer”, The Beast (vidjeti ovdje: https://apnews.com/article/trump-putin-summit-greeting…). Taj je trenutak po mom sudu bio, i jest, ključni događaj cijelog tog summita. Takav neuobičajeni diplomatski protokol, i to prema šefu države koja je međunarodno-pravno gledajući agresor na američkog i zapadnog štićenika (Ukrajinu), privukao je veliku ne samo medijsku pozornost ali je, zanimljivo, gotovo istog dana bačen u zaborav.
Rijetkost je da američki predsjednik pozove stranog državnika, a osobito suparničkog čelnika, da se od crvenog tepiha do mjesta razgovora, rame uz rame, odveze u njegovom službenom automobilu dok je Putinova luksuzna limuzina „Aurus“ čekala na pisti svoga uobičajenog putnika (vidjeti ovdje). Ovaj potez, uz doček na crvenom tepihu i prelet američkih vojnih zrakoplova dok su dvojica čelnika paradirala jedan drugome u susret (o tome sam pisao pod naslovom „Šok crvenog tepiha…“) protumačen je kao izrazito topli i prijateljski čin, pa čak i davanje globalnog legitimiteta gostu koji je pod međunarodnim sankcijama i formalnopravnim optužbama za ratne zločine u Ukrajini.
Vožnja u “Zvijeri”, izvan svake sumnje, omogućila je dvojici čelnika da razgovaraju nasamo desetak minuta, bez prisutnosti savjetnika ili prevoditelja.
Ili je takav scenarij možda baš zato i smišljen – da usput, bez svjedoka, eventualno razmijene i svako svoju konspirativnu „ceduljicu“ na kojoj je s obje strane zapisano sve najbitnije u vezi s Ukrajinom, interesnim sferama, budućim svjetskim poretkom…!
Činjenica je da video snimke s aerodroma na Aljasci prikazuju Putina kako se smiješi iz automobila dok se zajedno s Trumpom udaljava k rezidenciji, što je dodatno naglasilo neformalnost i neobičnost takve situacije.
Rastali su se istog dana s istom srdačnošću s kojom su se sreli, i s Putinovom upadicom na engleskom: „Sljedeći put u Moskvi“!
‘Nakon ovoga, više se nitko ne može pretvarati da je Atlantski savez još uvijek živ’
Šta nas čeka do tog zagonetnog susreta u Moskvi?
Ako se NATO kao relikt Hladnog rata koji kao opravdanje za svoje postojanje mora imati protivnika, a sovjetsko-ruski prebogati teritorij je idealan izgovor za iskonsku mržnju i prijezir takvog suparnika – svi mirovni summiti, svi mirovni planovi, sve međusobne svađe i hvalospjevi su uzaludni: rat u Ukrajini i svi drugi ratovi će se morati voditi sve dok vojnička čizma ne zauzme planirano tlo. Poginuli, ranjeni, raseljeni, unesrećeni…u takvim proračunima su puka statistika.
Ako se pravo na nacionalne i geostrateške interese ne omogući svima a ne samo ključnim silama Zapada kao do sada, rat u Ukrajini i svi drugi ratovi će se nastaviti, a rat Zapadne Europe i NATO-a protiv Rusije će biti neizbježan – iduće godine, za tri, ili za pet godina potpuno je nebitno u odnosu na strahote koje će neizbježno uslijediti. Od Kijeva do Moskve raketi je potrebno 12 minuta, od Harkiva do Moskve tri puta manje. Isto i u suprotnom smjeru dakako.
Dmytro Kuleba, bivši ukrajinski ministar vanjskih poslova (od ožujka 2020. do rujna 2024.) a sada vrlo traženi akademski predavač i savjetnik diljem svijeta zagovara „neodložno prihvaćanje američkog mirovnog plana kako bi se Ukrajini osigurala pauza u vođenju rata“. Jer to, veli, „neće biti sporazum o završetku ratnog sukoba, već sporazum o obustavi vatre…“.
Imajući u vidu da je Kuleba trenutačno viši suradnik (Senior Fellow) u Belfer Centru za znanost i međunarodne poslove na Harvard Kennedy School, da je izvanredni profesor na Instituru za političke studije (Sciences Po) u Parizu, te istaknuti suradnik u Europskom vijeću za vanjske odnose (ECFR), nije teško zaključiti u čije ime govori. A ako je to uistinu tako, čemu se onda drugom nadati osim novom Velikom ratu – za godinu, tri ili pet, nebitno je.
Također, ako se Europska unija i Sjedinjene Američke Države ne odreknu svojih iracionalnih politika, i ne ohlade svoje pakleno užarene peći europske i globalne militarizacije, većina svjetskog pučanstva će već za nekoliko godina živjeti u izobilju oružja i socijalnoj bijedi, a iz gladnih trbuha će iskuljati globalni bijes, bratoubilaštvo i rušilaštvo protiv svega i svakoga što se bude smatralo uzrokom ekonomsko-socijalnog kolapsa i svjetskog nereda.
Isto tako, ako se vodeće zapadne zemlje ne vrate međunarodnom pravu i konačno odreknu takozvanih „međunarodnih pravila“ koja svaka zemlja ili savezi zemalja (SAD, EU, NATO, BRICS+ i td.) kreiraju po vlastitoj volji – rat u Ukrajini i svi drugi ratovi uključujući i onaj u Gazi i ovaj koji se sprema protiv Venezuele biti će nezaustavljivi ničim drugim osim sile na silu.
Zoran Meter: ‘Zlatno tele’ je vladar svijeta: Nacionalna katastrofa u prljavoj igri u kojoj nema nevinih
Ad hoc „međunarodna pravila“ su i skršila dignitet Ujedinjenih naroda, Svjetske trgovinske organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, Svjetske zdravstvene organizacije, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju… – dakle svih globalnih čimbenika koji su nakon 2. svjetskog rata stvarani kako bi (ma koliko služili poglavito interesima imperijalno-globalističkih silnica) bili ipak i kakvi-takvi čuvari globalnog reda.
Tvrdnja da u svakom bespravlju caruju kriminalci i nemoral, primjenjiva je, dakle, i na globalnoj razini!
