Od 1. prosinca korisnici Bolt aplikacije mogu odabrati novu tarifu nazvanu “hrvatski govornik”, kako bi im se osiguralo da vozač s kojim komuniciraju govori hrvatski jezik. I dok neki tu opciju pozdravljaju kao praktično rješenje, mnogi građani s nevjericom postavljaju isto pitanje: kako je moguće da u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je hrvatski službeni jezik, treba posebno kliknuti da bismo dobili vozača koji ga govori?
Bolt objašnjava da je tarifa uvedena kako bi korisnici koji žele komunikaciju na hrvatskom jeziku imali sigurnu opciju pri naručivanju vožnje. To tehnički rješava konkretan zahtjev, ali otvara mnogo veće pitanje: jesmo li došli do trenutka u kojem u Hrvatskoj hrvatski jezik više nije zajamčena norma u uslužnim djelatnostima?
U praksi, korisnici ističu da se nerijetko događa da komunikacija s vozačima, blagajnicima ili dostavljačima prelazi automatski na engleski, jer mnogi radnici koji ovdje dolaze iz drugih zemalja još ne govore hrvatski dovoljno dobro.
Rješenje ili problem?
Prema hrvatskim zakonima: hrvatski je službeni jezik na teritoriju Republike Hrvatske te u poslovima koji uključuju komunikaciju s građanima očekuje se osnovno korištenje hrvatskog jezika. Također, poslodavci su dužni osigurati da zaposlenik može obavljati posao na razini potrebnoj za radno mjesto.
Ipak, u praksi, zbog velikog manjka radne snage, posebno u uslugama i prijevozu, nadzor nad poznavanjem jezika gotovo da ne postoji. Mnogi poslodavci zapošljavaju radnike koji još uče jezik, oslanjajući se na engleski kao “sigurnosnu mrežu”.
Njemačka, Austrija i skandinavske zemlje imaju jasna pravila: tko radi s korisnicima mora imati odgovarajuću razinu jezika. Bez toga se ne može dobiti radno mjesto u uslužnom sektoru.
Kod nas je drugačije
U Hrvatskoj je model suprotan: zbog kroničnog manjka radne snage, radnici iz drugih država zapošljavaju se ubrzanim procedurama, i često na drugim poslovima od onih za koje su prvotno ishodili radne dozvole.
Primjerice, osoba može ući u zemlju preko kvote za građevinu, a onda, nakon isteka probnog perioda ili promjene poslodavca, završiti radeći kao dostavljač ili vozač taksija. Zakon to dopušta uz određene procedure, ali nadzor je slab. Teoretski, radnik u prijevozu putnika trebao bi: imati komunikacijsku razinu hrvatskog jezika, proći provjere sigurnosti, biti osposobljen za rad s korisnicima.
U praksi, platformski prijevoz funkcionira bitno drukčije od klasičnih taksi tvrtki. Platforme ne zapošljavaju vozače izravno; oni rade preko partner tvrtki koje odgovaraju za dokumentaciju, dok platforma samo povezuje vozača i korisnika. To stvara prostor za: brza zapošljavanja, manjak provjera jezične kompetencije, promjene zanimanja unutar sustava dozvola. Sve to je zakonski moguće, ali stvara realne poteškoće u komunikaciji — što je dovelo do toga da Bolt uvede novu opciju.
Je li to normalno?
Ova rasprava nije usmjerena protiv stranih radnika, koji su u pravilu pristojni, vrijedni i rade poslove koje mnogi domaći radnici više ne žele. Problem leži u sustavu i u izostanku jasnog standarda: treba li korisnik taksija u vlastitoj državi posebno zahtijevati komunikaciju na hrvatskom jeziku? Treba li se osigurati minimalna razina jezične kompetencije za sve radnike u uslužnim djelatnostima? Tko je odgovoran za to — platforme, partner tvrtke, država ili svi zajedno? Bez odgovora na ta pitanja, ovakve situacije postaju nova svakodnevica.
U velikim trgovačkim centrima, na kioscima, pa čak i u pojedinim javnim uslugama, građani primjećuju isto: sve se više prelazi na engleski. Razlog nije politički ili ideološki — razlog je jednostavan: radna mjesta popunjavaju ljudi koji tek uče hrvatski. Time se jezik u praksi mijenja brže nego što se sustav prilagođava.
Boltova tarifa “hrvatski govornik” nije samo dodatak aplikaciji, nego ogledalo šire situacije u zemlji. Sustav zapošljavanja u uslužnom sektoru treba modernizirati, a jezične kompetencije jasno definirati — ne da bi se bilo koga isključilo, nego da bi komunikacija bila pravilna, sigurna i jednaka za sve korisnike.
U konačnici, pitanje koje mnogi danas postavljaju postaje ključna tema za budućnost tržišta rada:
treba li u Hrvatskoj biti normalno da za vožnju taksijem posebno biramo vozača koji govori hrvatski jezik?
