Dalija Orešković u posljednjih nekoliko godina postala je jedno od najkontraverznijih imena hrvatske javne scene, ni izbliza ne zbog potpune nevidljivosti, nego upravo suprotno: zbog stalne medijske izloženosti, grčevite borbe za vidljivost i vrlo eksplicitnih stavova. Ipak, pitanje koje sve češće otpada pri novim optužbama i obrambenim istupima glasi: je li joj se namjerno otvorio prostor — i tko je iza toga?
Odrasla je u Zagrebu, provela školovanje i studij prava, da bi 2013. postala predsjednica Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. U tom je razdoblju Povjerenstvo izreklo značajan broj sankcija — više od 1,7 milijuna kuna kazni, a pokrenuto je stotine postupaka protiv političara i javnih dužnosnika.
Taj rad, i sama pozicija “čuvarice integriteta”, dala joj je vidljivost i profil koji joj je kasnije služio kao odskočna daska. No, nakon što je napustila Povjerenstvo (2018.), karijera joj je nastavila — načinom koji podsjeća više na politički marketing i medijsko pozicioniranje nego na klasičnu transakciju moći. Osnovala je stranku, danas je šefica stranke Stranka s imenom i prezimenom koja se deklarirala kao liberalna, anti-korupcijska i reformistička opcija. Time je Orešković zadržala elastičnost — dovoljno “neutralna” da pokušava pridobiti ljevičare, građane razočarane glavnim strankama ili one kojima treba “novi početak”.
Teatralni istupi
U isto vrijeme, njezini medijski nastupi postali su gotovo teatralni. Njezin angažman u javnim debatama nerijetko poprima formu oštre polemike, optužbi, ponekad i vrijeđanja — što donosi pozornost, ali i navijačku podršku, ali i žestoke kritike. Jedan od recentnih primjera: njen javni obračun s izbornikom nogometne reprezentacije Zlatkom Dalićem koji je izazvao medijsku buru i prosvjede ispred njezinog doma.
Tko je, dakle, gurnuo Daliju u javni prostor? Dio odgovora nalazi se u političkom okruženju. U trenucima kada je javnost umorna od starih face-ova i političkih elita, “svježa krv” s liberalnim, “anticorupcijskim” predznakom postaje poželjna — makar i uz visoku dozu kontroverze. Njezin profil “borca protiv sistema” savršeno se uklapa u retoriku onih koji žele osporiti postojeću političku paradigmu. A mediji — uvijek gladni konflikta — brzo su prepoznali da je Orešković pogodna za naslovnice.
Još više — njezina prijelazna uloga, od institucijske funkcije (Povjerenstvo) do “nezavisne” političke figure, omogućava joj da bude predstavljena kao netko tko ne pripada starim stranačkim strukturama, a to joj daje opravdanje za oštre tonove i radikalne stavove. Time postaje ne samo politički igrač nego — simbol.
Koja je cijena toga?
Ipak, u tom scenariju pojavljuje se i rizik manipulacije. Kritičari tvrde da Dalija nije izgradila stabilnu biračku bazu, nego ovisi o medijskoj pažnji i kontroverzi. Neki su je lani nazvali “lažnom liberalkom i šovinisticom” i tvrdio da njezina stranka nema stvarnog utjecaja, nego da je njezina politička egzistencija — funkcija medijske percepcije. Zato treba pogledati i one koji ju “gurnu” u prve redove: interes političkih elita koje žele fragmentirati opoziciju, razbiti tradicionalne blokove i stvoriti mlaku, ali fleksibilnu sredinu — idealnu za manipulaciju. U takvoj igri kontroverza, konflikti vrijednosti, historijski prijepori (fašizam, antifašizam, ZDS, petokraka) postaju oružje, a političke figure poput Orešković — topovsko meso.
Ne treba zanemariti ni ekonomski i medijski interes: senzacionalizam prodaje, “konflikt = klikovi”. Svaki njezin provokativni nastup donosi publicitet — a publicitet donosi medijske i stranačke bonuse. U tom smislu Orešković funkcionira kao “brand kontroverze”. Što god mislili o njenim stavovima, teško je poreći da je njen “marketing identiteta” izuzetno učinkovit.
No to otvara pitanje — kakva je cijena svega toga? Hrvatska podloga je osjetljiva: povijesne rane, trauma rata, nacionalni identitet, stranačke podjele. U takvoj atmosferi figura poput Dalije Orešković može djelovati polarizirajuće i destruktivno, povećavajući podjele i izazivajući antagonizme — dok se stvarni problemi (ekonomija, demografija, obrazovanje) guraju u drugi plan.
I zato je važno zapitati: kome treba ova lansirana figura? Da li ona služi kao iskra protesta, ili kao sredstvo destabilizacije? Koliko u njoj ima autentične želje za reformom, a koliko privlačne pozornice za populizam i medijske igre?
U svakom slučaju — Dalija Orešković je danas više od politike. Ona je za neke fenomen: spoj institucijske prošlosti, političke ambicije i medijske provokacije. A onaj tko ju gura — zna da to može donijeti brzi efekt: pažnju, podjelu, ali i nestabilnost. I to nije sitnica… Ipak, za neke će uvijek ostati “bivša snaha pokojnog Slavena Letice”, čovjeka koji je prema svojoj ostavštini potpuno drugačijih svjetonazora i ciljeva, iako je možda politički marketing naučila od njega.
