Calcio Barnum, prikaz knjige Andree Schianchija

Postoje dragocjene knjige koje otkrivaju svjetove koji pripadaju našoj kolektivnoj memoriji. Knjige koje nam – poput one Andree Schianchija, istančanog pera Gazzete – dolaze da nam daju potvrdu da u povijesti nogometa ne odskače samo lopta, već i sam život. “Barnum Football” je cirkus – poput slavne predstave koju evocira ime – u kojem je mašta ta koja označava trag čestitih ili jadnih ljudi, šampiona i slabića, slavnih umjetnika ili heroja na jedan dan. Pleme koje Schianchi okuplja među stranicama i za koje čuva naklonost, zahvalnost, nostalgiju. Evo ga Garrincha, dribling i komadići poezije istrgnuti u kaos karnevala u Rio de Janeiru. Ruke koje drhte, jetra u komadima, alkoholizam to izjeda. Stiže taksi, odredište nepoznato: tako Manè, koji je bio Alegria do Povo, radost naroda, blijedi u sjećanju, dajući nam dužnost žaljenja.

poduzetnik

—

Evo nevjerojatnog Franka Borghija, grobareva nećaka, vratara Sjedinjenih Država koji je pobijedio engleske plemiće, izumitelje nogometa, na Svjetskom prvenstvu 1950., potkopavajući već napisanu sudbinu: taj pothvat bio je toliko bez presedana da nije zaslužio ni redak u novinama. I opet kolumbijske samostanske časne sestre koje prate – u molitvama koje punktiraju neku vrstu maštovitog romana à la Garcia Marquez – podvig Once Caldasa, nepoznate momčadi koja je osvojila Copa Libertadores 2004. Srednji napadač Čilea pod diktaturom koji je rekao “Ne!”, zagrlio svoju majku koju su mučili Pinochetovi mučitelji i pokazao, u parabola o cilju, čileanski put u socijalizam. Mozart nogometa, Mathias Sindelar, žrtva nacističke svireposti koji je završio svoje dane u misteriju tihe smrti. La Maravilla Negra, rođena kao Josè Leandro Andrade, fantastični protagonist koji je osvojio Olimpijske igre u Parizu s Urugvajem 1924., stekao svjetsku slavu, zaručio se s pjevačicom Jospehine Baker i na kraju – budući da slava traje trenutak – umro sam, zaboravljen od svih.

maracanazo

—

Svaka priča “Football Barnuma” sa sobom nosi istinu koju treba predati potomcima, a na nama je da je dešifriramo. Tko zna kakva je istina o nesretnom Moaciru Barbosi koji je – nakon Maracanaza, epohalnog poraza Brazila na domaćem Svjetskom prvenstvu 1950. – postao žrtveni jarac cijele jedne zemlje, ponižen i uvrijeđen, janje za žrtvu, kriv za sve i više od svih. I tko zna kakvu tajnu krije priča o “božanstvenom” Zamori, španjolskom vrataru koji je tridesetih godina prošlog stoljeća svojim magnetskim pogledom hipnotizirao protivničke centarfore, a jednog dana – na utakmici protiv Italije na Svjetskom prvenstvu 1934. prožeto sjenom fašizma – nije se pojavio na travnjaku, ostavivši gol i sjećanje nezaštićenima. Ono što narativnu strukturu čini čvrstom je prije svega Schianchijeva sposobnost da svaku nogometnu priču smjesti u precizan povijesni kontekst. Flandrijski front 1915., Argentina krvoločnih generala, Mađarska napadnuta ruskim tenkovima, koncentracijski logori u Drugom svjetskom ratu, Italija pod jarmom fašizma. Tako se mjesta ne samo nude kao scenografija, već pridonose definiranju duše i sudbine onih koji ih posjećuju.