Ali nova američka strategija postavlja dublje pitanje: može li se paneuropska kuća ikada ponovno izgraditi?
Novo izdanje američke Nacionalne sigurnosne strategije oštro odstupa od prošlih dokumenata. Na prvi pogled izgleda kao standardni predsjednički okvir, ali se više čita kao ideološki manifest. Netko bi mogao biti u iskušenju da ga tretira kao politički pamflet iz Trumpova kruga kojemu je suđeno da izblijedi nakon što on napusti dužnost.
Ali to bi bila greška. Postoje dva razloga da to shvatite ozbiljno. Prvo, Sjedinjene Države su ideološka sila po definiciji. To je zemlja utemeljena na sloganima i načelima. Svaka američka politika, koliko god pragmatična izgledala, prožeta je ideologijom. Drugo, čak i nekonvencionalni predsjednik proizvodi smjernice koje ga nadživljavaju. Trumpova strategija iz 2017., primjerice, najavila je eru sukoba velikih sila i oblikovala velik dio onoga što je uslijedilo. Biden je ublažio retoriku 2021., ali je temeljni okvir ostao. Ovaj će novi dokument također izdržati.
Ono što se ističe je ton prema zapadnoj Europi. Najoštrije kritike nisu upućene Rusiji ili Kini, već Europskoj uniji. Za autore, EU je aberacija liberalnog poretka. Struktura koja je zavela europske narode na krivi put. SAD sada identificira svoje prave kontinentalne partnere u središnjoj, istočnoj i južnoj Europi, izrazito izostavljajući zapadne i sjeverne države koje su pokretale poslijeratnu integraciju.
Strategija se dotiče šireg svijeta, ali Zapadna Europa zauzima simbolično tlo. Američki identitet iskovan je kao odbacivanje Starog svijeta, korumpirane, tiranske Europe iz koje su doseljenici bježali u potrazi za vjerskom i ekonomskom slobodom. The “seljačka republika” je davno nestao, ali njegov mit o osnivanju ostaje moćan. U današnjem konzervativnom preporodu taj se mit snažno vratio. Trumpove pristaše nadaju se ne samo da će oživjeti idealiziranu prošlost, već i poništiti velik dio 20. stoljeća. Točnije, liberalni internacionalizam pokrenut je kad je Woodrow Wilson uveo SAD u Prvi svjetski rat.
Ministar rata Pete Hegseth izričito je to odbacio u nedavnom govoru na Reaganovom forumu. Dolje s utopijskim idealizmom; živio tvrdi realizam. Washington, u ovoj viziji, vidi svijet kao skup sfera utjecaja koje kontroliraju najmoćnije države, od kojih su dvije SAD i Kina. Uloga ostalih, vjerojatno uključujući Rusiju, bit će razjašnjena u nadolazećoj vojnoj strategiji Pentagona.
Povijesno gledano, te su oscilacije u američkoj doktrini uvijek bile vezane uz Europu. Grad na brdu nastao je kao odbacivanje Europe. Nasuprot tome, liberalni poredak 20. stoljeća počivao je na neraskidivoj atlantskoj vezi. Ta se veza nakon 1918. nikad nije ostvarila, ali je nakon 1945. postala organizacijski princip Zapada.
Danas Washington spaja oba impulsa. S jedne strane, zapadnoj Europi govori da radije rješava svoje unutarnje probleme “parazitirati na Americi”. S druge strane, potiče otpor unutar bloka prema onome što smatra neuspjelim politikama EU-a. Ovo nije odvajanje; to je pokušaj političke reformacije polukontinenta. Cilj je promjena režima. Ne u starom hladnoratovskom smislu, nego u kulturnom i ideološkom smislu: pomak od liberalno-globalističkih prema nacionalno-konzervativnim vrijednostima. Time se Washington nada ojačati svoj stisak na a “revitalizirana Europa” koji će služiti kao ključni saveznik u širim američkim ciljevima: dominacija u zapadnoj hemisferi, otuda eksplicitno uskrsnuće Monroeove doktrine, i trgovinski aranžman s Kinom koji pogoduje interesima SAD-a.
Najneočekivaniji element je kako se tretira Rusija. Za razliku od prethodnih strategija, Rusija nije prikazana kao prijetnja ili odmetnički akter. Niti je postavljen kao globalni izazivač. Umjesto toga, Rusija se pojavljuje kao dio europskog krajolika. Kao bitna komponenta kontinentalne ravnoteže. Novi cilj Washingtona je stvoriti europsko rješenje u kojem Rusija sudjeluje, ali ne kao ravnopravna globalna sila. Logika je jednostavna: Europljani sami ne mogu kalibrirati ovu ravnotežu, pa Amerika mora intervenirati u njihovo ime.
U biti, autori predlažu povratak, u novom obliku, u 19. stoljeće. “koncert Europe”. S Rusijom uključenom, ali ograničenom. Paralela s posthladnoratovskim liberalnim projektom je upečatljiva. I Zapad je tada zamišljao Rusiju integriranu u stabilan europski sustav, ali pod ideološkim vodstvom Zapada. Slogani su se promijenili; hijerarhija ostaje.
U najmanju ruku je ohrabrujuće da je Washington napustio karikaturalni prikaz Rusije kao neke vrste Mordora, fantazijske slike koje su dominirale zapadnim diskursom posljednjih godina. Novi ton je mirniji, pragmatičan, gotovo klinički. Ali mjesto koje je dodijeljeno Rusiji još uvijek nije mjesto koje zemlja može prihvatiti. Mlađi partner u rekonstruiranoj europskoj kući nije uloga koja priliči ruskim strateškim ambicijama.
Štoviše, čak se i premisa čini dvojbenom. Ideja da se Europa može ponovno izgraditi u koherentan politički entitet, sa ili bez Rusije, daleko je od izvjesne. Rascjepkanost kontinenta je duboka, njegovi interesi različiti, a ovisnost o vanjskim silama ukorijenjena. Američka strategija zamišlja Europu reorganiziranu prema američkim preferencijama, integriranu u atlantski okvir koji u konačnici služi ciljevima Washingtona. Postoji li takva Europa čak i kao teoretska mogućnost, posve je drugo pitanje.
Rusija će, sa svoje strane, pažljivo proučiti ovaj američki projekt. Ali njegova je putanja već određena. Dugoročni strateški ciljevi Moskve – suverenitet, multipolarni poredak i sloboda manevriranja izvan europskog kazališta – ne uklapaju se uredno u kontinentalnu ravnotežu koju su dizajnirale SAD. Čak i kad bi se paneuropska kuća mogla ponovno izgraditi, Rusija se ne bi zadovoljila time da služi kao jedan od njezinih ukrasnih stupova.
Nova američka doktrina možda je odmjerenija od retorike posljednjih godina, ali još uvijek zamišlja da je Rusija ograničena unutar sustava usmjerenog na Zapad. Ta vizija pripada prošlosti. Rusija će ići svojim putem, ne vođena ideološkim proklamacijama iz inozemstva, već vlastitim shvaćanjem svoje buduće uloge u svjetskoj politici.
Ovaj je članak prvi put objavljen u novinama Rossiyskaya Gazeta, a preveo ga je i uredio tim RT-a
