Uoči posljednjih europskih izbora uvelike se i na domaćoj i na europskoj političkoj sceni govorilo da bi hrvatski premijer Andrej Plenković nakon njih mogao preuzeti jednu od vodećih fotelja u EU-u. Uostalom, iz Europe je i zakoračio na domaću političku scenu, na kojoj su mu ubrzo prilijepili etiketu “briselskog ćate”. Toj se stigmi Plenković proteklih godina vješto odupirao, balansirajući kako samo on umije između svoje pozicije ovdje u zemlji i pozicije unutar Europske unije, gdje je prijateljske odnose izgradio s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, kao i s mnogim drugim uglednicima koji su posljednjih godina, zahvaljujući njegovu utjecaju i imidžu, posjećivali našu zemlju.
I iz HDZ-a su neprestano poručivali kako baš premijerovu utjecaju možemo zahvaliti sve one europske milijune kojima su se realizirali razni projekti. No, unatoč svim tim laskanjima, nakon posljednjih izbora za Europski parlament Plenković je ostao u hrvatskoj politici, gdje je osvojio treći uzastopni mandat i postao najdugovječniji vladar u zemlji, nadmašivši i Franju Tuđmana.
U hrvatskoj politici ni danas nema konkurencije, ali kako se nakon lipanjskih izbora nije vratio na europsku političku scenu, tako se i po briselskim kuloarima počelo govoriti da je Plenković izgubio utjecaj te da se poljuljalo njegovo prijateljstvo s von der Leyen, koja, istini za volju, u posljednje vrijeme baš i nije dolazila u našu zemlju. Dio upućenih smatra da je Plenković propustio priliku te da su male šanse da u dogledno vrijeme nastavi svoju karijeru na europskoj sceni, na kojoj su ga opisivali kao poliglota i jednoga od najperspektivnijih predstavnika Europske pučke stranke.
Nove simpatije
Upućeni kažu kako je Plenković utjecaj počeo gubiti prije svega zato što je imao prevelike ambicije, čime se zamjerio visokopozicioniranim ljudima kojima je bilo stalo do toga da zadrže svoje pozicije. A onda je povjerenje u predsjednika hrvatske vlade i hrvatsku državu uopće na europskoj razini poljuljao i njegov sukob s glavnom europskom tužiteljicom Laurom Kovesi, s kojom se zavadio braneći svoju ministricu Ninu Obuljen Koržinek, kada se otvorilo i pitanje nadležnosti u aferi Geodezija.
Lako za Kovesi, njoj mandat ionako istječe krajem listopada iduće godine, a za poziciju glavnog europskog tužitelja prijavilo se 17 kandidata. Proces odabira je u tijeku i stručni je panel već suzio izbor na četiri kandidata, koji su pozvani na razgovor. U užem izboru našao se Andres Ritter iz Njemačke, koji je trenutno zamjenik glavne europske tužiteljice. On i slovi kao favorit, iako je u igri i Austrijanka Ingrid Maschl-Clausen, bivša tužiteljica s iskustvom rada u agencijama kao što je Eurojust. Svojeg igrača za ovu europsku utakmicu imaju i Talijani u Stefanu Castellaniju, koji trenutno djeluje kao delegirani EPPO tužitelj u Torinu, a tu je još i Emilio Jesus Sanchez Ulled iz Španjolske, vodeći tužitelj za zločine protiv javne uprave u Madridu.
Francuz Jean-Francois Bohnert, koji je 2019. bio glavni protukandidat Kovesi, ovog je puta isključen iz utrke. Već početkom iduće godine trebalo bi biti jasno tko dolazi na poziciju glavne europske tužiteljice, koja je među Hrvatima stekla ogromne simpatije. Nove simpatije u našoj zemlji mogao bi steći i premijer Plenković uspije li njegov plan da u Zagrebu bude sjedište carinskog tijela EU-a, no, to bi moglo biti izazovno.
Veliki test
Tog je izazova svjestan i Plenković koji je, kako tvrde upućeni, sve svoje lobističke sposobnosti upregnuo u realizaciju tog plana, pogotovo zato što se u studenome 2017. naša zemlja morala povući iz utrke za novo sjedište Europske agencije za lijekove koja je zbog Brexita napustila London, pa se za nju tražila nova adresa. U toj utrci sudjelovalo je 19 država članica, što nije čudno jer je riječ o prestižnoj agenciji koja zapošljava više od 850 djelatnika, a budžet joj premašuje pola milijarde eura.
Zagreb, dakle, u ovoj utakmici nije ni sudjelovao, pa se Agencija nastanila u nizozemskoj prijestolnici Amsterdamu. Tvrdoglav kakav jest, Plenković ovoga puta ne namjerava odustati, pa je fokus prebacio na novo carinsko tijelo EU-a koje je trenutno u fazi osnivanja, iako su Vijeće EU-a i Europski parlament već postigli konsenzus o ključnim značajkama, a u tijeku je i postupak odabira stalnog sjedišta. Uz Hrvatsku su se u ovu utrku uključile dvije velike i utjecajne europske zemlje – Francuska i Španjolska, te Italija, Belgija, Poljska, Rumunjska, Portugal i Nizozemska. U svima njima već se nalaze sjedišta raznih europskih agencija, centara ili ureda, dok u Hrvatskoj nema nijednog, pa naša dobro upućena sugovornica objašnjava kako je ova situacija novi veliki test Plenkovićeva europskog utjecaja.
Europska unija novo carinsko tijelo, službeno nazvano European Union Customs Authority (EUCA) osniva u sklopu velike Carinske unije, a Hrvatskoj bi u ovoj utrci prednost mogla biti baš to što se u našoj zemlji zasad ne nalazi ni jedna europska agencija, zbog čega su kritičari već počeli dovoditi u pitanje europski utjecaj premijera Plenkovića.
Nadzor razvoja
EUCA bi trebala biti decentralizirana agencija kojoj je glavna uloga koordinacija i potpora nacionalnim carinskim upravama. To novo tijelo neće zamijeniti nacionalne carinske uprave, nego bi trebalo poboljšati suradnju, upravljanje rizikom i rješavanje kriza na razini Europske unije. Novo tijelo također bi trebalo provoditi nadzor razvoja i rada EU Customs Data HUB-a, jedinstvene digitalne platforme koja služi za prikupljanje, razmjenu i analizu carinskih podataka u stvarnim vremenskim okvirima.
Inače je ovaj tip reforme predložen još u svibnju 2023., kada je rečeno da se planira modernizacija carinskih postupaka i smanjenje administrativnih opterećenja za tvrtke, što bi trebalo rezultirati i efikasnijom borbom protiv prevara i uvoza nesigurnih proizvoda, a poseban bi fokus bio na e-trgovini. To novo tijelo, za koje se Plenković nada da će mu sjedište biti u Zagrebu, službeno bi trebalo biti uspostavljeno već iduće godine, no potpuno operativno trebalo bi postati tek s prvim danom 2028. Hrvatska je vlada uz Plenkovićev blagoslov i angažman u studenome ove godine i službeno podnijela kandidaturu.
Kao sjedište agencije predložena je zgrada u Novom Zagrebu, koja je bila predlagana i kao sjedište Agencije za lijekove. Drugi dio priče o Plenkovićevu europskom utjecaju za šire je građanstvo možda i važniji, a odnosi se na nedavno započete pregovore o dugoročnom europskom proračunu za period nakon 2027., pa se mnogi pitaju je li godina pred nama ujedno i posljednja u kojoj ćemo gotovo neograničeno moći raspolagati europskim sredstvima bez suvišnih pitanja.
Stalno sjedište
Pregovori su, kažu upućeni, “pipkavi”, a glavnu riječ, kao i obično, imaju velike članice i Europski parlament. Sasvim je jasno da bi se zatvaranje europske pipe moglo osjetiti u cijeloj Hrvatskoj jer se pregovori o dugoročnom europskom proračunu odnose na financiranje regionalnog razvoja, poljoprivrede, znanstvenih istraživanja, obrane i sigurnosti, a sve su to polja na kojima je Hrvatska tanka te se uvelike oslanja na europski novac. Plenkoviću je, kažu upućeni, najvažnije da Hrvatska zadrži položaj “neto prijateljice europskih sredstava”.
Drugim riječima, hrvatski premijer bori se za to da naša zemlja još sedam godina iz zajedničkog proračuna povlači više sredstava nego što ih uplaćuje u europski fond. Hoće li u toj borbi uspjeti, u ovom je trenutku i najupućenijima teško pretpostaviti, međutim, pođe li mu to za rukom, bit će mu to izvrstan argument ako se poželi boriti za četvrti mandat, što mu je navodno i cilj. Još jedan važan Plenkovićev europski cilj odnosi se na dovođenje stalnog sjedišta Europskog nadzornog tijela za rad (ELA) u Zagreb. Hrvatska i Slovačka trenutno su suparnice u natječaju za stalno sjedište te agencije kojoj je Slovačka, odnosno Bratislava, trenutno domaćin, ali privremeni.
Slovačkoj je u interesu zadržati tu agenciju u svojem glavnom gradu i učiniti je stalnim sjedištem, dok Plenković stalno lobira da joj sjedište bude u Zagrebu, naglašavajući kako ja Hrvatska jedna od rijetkih članica Unije u kojoj nema ni jedne značajnije agencije. I ta odluka uskoro bi se trebala objelodaniti, a izbor će ovisiti o glasanju predstavnika država članica EU-a, pa će se brzo doznati je li Slovačka uspjela obraniti svoju poziciju ili je Hrvatska uspjela u svojim agresivnim pokušajima da je dovede u Zagreb.
