Književnik, enciklopedist, polemičar i jedan od najvećih europskih pisaca 20. stoljeća, Miroslav Krleža, umro je 29. prosinca 1981. godine. Riječ je o autoru čiji je opus oblikovao književnu, kulturnu i političku povijest jugoslavenskog prostora. Pisao je drame, kritike, eseje, romane, feljtone, pjesme, ali i vodio mnogobrojne polemike.
U političkom smislu bio je ljevičar, blizak vlasti kojoj je povremeno služio kao ideolog na području umjetničkog stvaralaštva. Istodobno, Krleža je bio i figura čiji je odnos s Josipom Brozom Titom iznjedrio jedan od najneobičnijih i najkompleksnijih političko-intelektualnih odnosa 20. stoljeća.
Iako danas mnogi Krležu vide kao “Titovog mezimca” ili čak “dvorskog pisca”, činjenice su daleko složenije. Krleža je bio ljevičar, ali prije svega samosvojni mislilac koji je često kritizirao strukture vlasti, uključujući i komunističku. O tome je najbolje govorio sam: “Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist. Za marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stub…Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za komuniste zato što nisam došao u partizane. Za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik”, govorio je Krleža. Ova slika nepripadanja, gotovo prokletog usamljenika, pratila ga je kroz cijeli život i odredila sve njegove odnose, pa tako i onaj s Titom.
Dva svijeta različita
Iako su obojica bili gorljivi komunisti, između njih su postojale brojne razlike, kako u karakteru, tako i u svjetonazoru, pa i obrazovanju. Krleža je od Tita bio stariji samo godinu dana.
Tito, mladić iz Kumrovca, učio je zanat za tokara, radio širom Austro-Ugarske, pridruživao se radničkim štrajkovima i nosio životno iskustvo fizičkog rada i klasne borbe, dok je Krleža je završio klasičnu gimnaziju, upisao elitnu mađarsku vojnu Akademiju Ludoviceum, ali je odustao od vojnog poziva i krenuo putem književnosti, obrazovanja, polemike i umjetnosti.
Obojica su 1915. poslana na front u Galiciji (u današnjoj Poljskoj), ali se, suprotno uvriježenom mitu, tamo nisu upoznali. Tito će završiti u ruskom zarobljeništvu, a Krleža u vojnoj bolnici, gdje počinje pisati prve literarne pokušaje.
Prvi susret
Susreću se tek 1920. godine u Radničkom domu na adresi Ilica 55, na Krležinom predavanju “Što je revolucija?”. Mladi Tito, koji je tada bio svjež povratnik iz Rusije, sjedio je u publici i slušao. Oduševljen njegovim predavanjem prišao mu je i priznao kako čita njegov časopis Plamen, te prati njegovo stvaralaštvo
Krleža je, kažu svjedoci, bio zaintrigiran njegovim ruskim iskustvom i pozvao ga je na piće. Razgovor se spontano pretvorio u početak prijateljstva koje će nadživjeti i čistke, i ratove, i ideološke lomove.
U 1920-ima Krleža je već bio poznat i opasan intelektualac. U stranku je ušao prije Tita, držao govore, pisao tekstove, stvarao autoritet među komunistima. Tito ga je doživljavao kao uzor, a u nekoliko navrata je rekao: “Krleža je moj učitelj”. Krleža u doba Kraljevine SHS piše srpskom ekavicom, a česti motivi njegovih dijela su revolucija i komunizam. Međutim Krleža je odbijen Staljinovim okrutnim politikama, pogotovo čistkama političkih neistomišljenika te se zbog toga udaljava od doktrine komunizma.
Krleža je govorio na sastancima Komunističke partije, a Tito je s obožavanjem slušao te govore. Tito ga je cijenio i jer je sve što on nije, intelektualac, erudit, književnik, poliglot. Tito je bio revolucionar iz naroda, vojnik, organizator. Ta razlika nikad nije nestala i kasnije će postati izvor njihovih najvećih sukoba, ali i savezništva.
Nije htio imati posla s vlastima NDH
Krleži su državne vlasti za vrijeme NDH nudile različite pozicije, od mjesta profesora književnosti na Zagrebačkom sveučilištu do funkcije upravitelja Sveučilišne knjižnice. Nudili su mu i da urednički poziciju neutralnog časopisa koji bi mogao voditi iz Švicarske. Međutim Krleža s vlastima NDH jednostavno nije htio imati posla i odbijao je svaku njihovu ponudu. Za to vrijeme Tito je vodio narodno oslobodilačku borbu i uskoro je zauzeo vlast u zemlji.
Osnivanje Jugoslavenskog leksikografskog zavoda 1950. postaje prekretnica. To je bila jedinstvena institucija, svojevrsna država u državi, u kojoj je književnik dobio potpunu slobodu stvaranja, izvan dohvata partijskih komisija. Zahvaljujući Titu, Krleža prvi put u životu ima redovan posao.
Međutim Krleži se nije svidjela kontrola nad kulturom koju je Titov režim u početku pokušavao ostvariti. Krležu se u to vrijeme moglo okarakterizirati kao “liberalnog komunista”.
Presudan potez tad će biti to što je Krleža 1967. godine potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Većina potpisnika Deklaracije bili su javno ismijani i praktički izopćeni iz društva jer se smatralo o nacionalističkom potezu, na koji se tad gledalo s prezirom. Da nije bio Titov prijatelj, Krleža bi se vjerojatno nakon potpisivanja Deklaracije mogao pozdraviti s karijerom, a da Krleža nije podržavao Deklaraciju, njeni potpisnici bi vjerojatno bili uhićeni.
Druženja na Brijunima
Titova i Krležina obitelj često su se družile u Titovu ljetnikovcu na Brijunima. Krležina supruga Bela bila je kazališna glumica, a Titova supruga Jovanka, rođena Budisavljević, imala je čin potpukovnice JNA, ali je uglavnom bila kućanica.
Na Brijunima žene su uživale na plaži, dok su Tito i Krleža igrali šah ili razgovarali. Krleža se osim s Titom u to vrijeme družio i s drugim poznatim ličnostima, među kojima su bili i Ljubo Babić i Milan Begović.
Unatoč prividnoj bliskosti, Krležini su uvijek živjeli skromno i nisu bili imućni. Bela je radila cijeli život, a Krleža je prvi stalni posao stekao tek 1950. godine osnivanjem Leksikografskog zavoda. Tek u 1960-ima dobivaju ozbiljne honorare. Godinama su vodili težak, gotovo siromašan život, sve dok Krleža nije postao institucija samom činjenicom da postoji.
Kako je Krleža bio posrednik Tita i Tuđmana
Krleža je prijateljevao i s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. U svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti, Tuđman piše o tome kako je zamolio svog dugogodišnjeg prijatelja poznatog književnika Miroslava Krležu da porazgovara s Titom kako bi ga maršal oslobodio kazne.
“Kad je Krleža pročitao optužbu te o njoj i o istrazi razgovarao i s jednim mojim braniteljem, njegov je komentar bio ‘Pa to je čista magla! Nakon toga razgovarao je s Titom koji je poručio da se ‘Tuđmanu ne pakira!’. Poslije toga nisam doduše okrivljen za špijunažu nego za veze s inozemstvom i s emigrantskim elementima”, napisao je Tuđman u memoarima. “Čini se, već i sama preporuka predsjednika Tita u mom slučaju morala je povoljno djelovati u ostalim slučajevima. Tako sam u procesima “idejnim začetnicima i vođama kontrarevolucije” 1972. godine osuđen na samo dvije godine, odležavši u zatvoru deset mjeseci koliko sam bio pod istragom, a zahvaljujući Titu izbjegao sam kobi da zaglavim u više no desetogodišnjem tamnovanju”, navodi Tuđman.
Krležina lijepa riječ upućena maršalu u uho doista je urodila plodom i Tuđman je osuđen samo na dvije godine zatvora, što je kasnije svedeno na devet mjeseci. To je zanimljiv primjer toga koliko su osobne veze s Titom u Jugoslaviji zapravo bile važne, ali i pokazatelj toga koliko je Tito cijenio Krležu da je uvažio njegovo mišljenje po takvom pitanju.
Njihov odnos nije bio odnos gospodara i poslušnika, nego balans dvaju svjetova koji su se međusobno trebali. Krleža je umro u prosincu 1981., samo godinu i pol nakon Tita. Njegova smrt označila je kraj jedne intelektualne epohe. Nestao je posljednji čovjek koji je Titu mogao reći sve i jedini koji je uspio ostati neovisan u državi koja je neovisnost slabo tolerirala.
