Tko stvarno stoji iza ukrajinskih napada, precizno tempiranih uoči pregovora u Moskvi?

Dva glavna i međusobno suprotstavljena središta širenja i zaštite američkih nacionalnih interesa nalaze se u Washingtonu i New Yorku. Da se odmah razumijemo i kako ne bi bilo nikakve zabune, oba su jednako predana tom cilju, ali razlika je u metodologiji kojom se on nastoji ostvariti. Washington je središte političke vlasti zemlje i brojnih utjecajnih think tankova, tj. trustova mozgova, gdje se nacionalni interesi nastoje osigurati u skladu sa zakonitostima krute geopolitike (u koju, naravno, onda spada i vojna sila i lobiji usko povezani s njom), redovito uz pomoć stvorenih ideoloških obrazaca u njezinoj pozadini. A to su često bili, i još su, globalna borba protiv komunizma, terorizma ili sada trgovine drogom.

S druge strane, New York je američko (i svjetsko) poslovno i financijsko središte, čiji nositelji krupnog kapitala američke nacionalne interese ostvaruju u njihovoj ključnoj formi: zaradom novca, unosnim ugovorima i isto takvim investicijama kojima se osigurava vanjskopolitički utjecaj (dolar, kao ključna međunarodna rezervna valuta) i ključni resursi za razvoj zemlje – od čega se na kraju krajeva i živi. Drugim riječima, u Washingtonu se navedenom cilju prilazi s krute (geo)političke, a u New Yorku s pragmatične strane. Sadašnja američka administracija na čelu s Donaldom Trumpom, kao ni jedna prije nje, kombinira ta dva pristupa. Ništa čudno: Trump, s jedne strane, sada djeluje u Washingtonu, a s druge je i sam dio njujorške poslovne elite. To je vidljivo u pristupu rješavanju problema Gaze (obilata politička i vojna pomoć Izraelu, američke investicijske ponude, unosni trgovinski ugovori s bogatim arapskim monarhijama), te Venezuele i njezina čelnika Nicolasa Madura (vrši se maksimalan politički i vojni pritisak, sličan onome proljetnome u odnosu na Iran).

Pritom je jasno kako Trump po svaku cijenu želi izbjeći uvlačenje SAD-a u dugotrajni i skupi rat, koji bi odnio živote brojnih američkih vojnika, čemu se oštro protivio tijekom predizborne kampanje i zbog čega bi mogao izgubiti potporu svog ključnog biračkog tijela iz redova tzv. MAGA Amerikanaca, koja je ionako već prilično načeta. I to prije ključnih izbora za Kongres (Zastupnički dom u cijelosti i Senat za jednu trećinu zastupnika) koji se održavaju već 3. studenoga iduće godine, što je, politički gledano, zapravo sutra pa pripreme za njih i preslagivanje snaga već itekako traju. Republikanci sada u oba doma imaju većinu, ali to bi se uvlačenjem SAD-a u takav rat vrlo vjerojatno potpuno promijenilo u korist demokrata.

Novi element

Međutim, Trump i njegov tim ne mogu svagdje kombinirati te metode ostvarivanja američkih nacionalnih interesa. Prije svega, to ne mogu u zonama interesa dvaju najvećih i najopasnijih globalnih američkih suparnika – Rusije i Kine. Zato se u njima projiciranje američke vojne moći odvija isključivo tako što se oružjem opskrbljuju države i režimi koji imaju složen ili pak neprijateljski odnos prema Pekingu odnosno Moskvi (Tajvan, Ukrajina) jer je prijetnja američkom vojnom silom, a kamoli njezina stvarna uporaba protiv njih, potpuno isključena.

S druge strane (one političke), umjesto da teži klasičnom revolucionarnom rušenju ruske i kineske vlade (što su uvijek željele, a bilo je i praktičnih pokušaja, mnoge demokratske administracije), Trump je shvatio iluzornost takvih nastojanja (dugotrajnost takvih obavještajnih operacija i njihova skupoća, uz potpuno neizvjesne konačne rezultate), pa težište borbe s tim zemljama prebacio u okvire carinskih, sankcijskih, odnosno trgovinskih ratova. Ali kako ni oni dosad nisu dali rezultate, odnosno doveli do željene promjene vanjskih politika Moskve i Pekinga, Trump se okreće svojim korijenima, tj. omiljenim metodama njujorških poslovnih elita: postizanju unosnih trgovinskih sporazuma, tj. pragmatizmu u pokušaju zaštite interesa SAD-a.

To je svakako bolje nego da na duge staze troši golem novac američkih poreznih obveznika s potpuno neizvjesnim ishodom, a pogotovo na pokretanje ratova s vojnim i nuklearnim divovima koji jamče jedino međusobno uništenje (u najboljem slučaju Pirovu pobjedu za koju bi bolje bilo da se nikada ne ostvari jer pobjedniku donosi više štete nego koristi). I dok s Kinom, kao golemim američkim trgovinskim partnerom, ali i glavnim globalnim suparnikom u 21. stoljeću, Trump još ima izražen snažan ideološko-politički antagonizam (“tiranija”, “crvena opasnost”, “dužničko ropstvo”), u odnosu prema Rusiji ideološka pozadina u njegovu političkom nastupu sada blijedi i gotovo da više i ne postoji.

Iskušane metode

Od prošloga tjedna na vidjelo je, kada je riječ o Rusiji, potpuno otvoreno izašla spomenuta Trumpova druga “metoda” djelovanja. Riječ je, dakle, o trgovini. Ne samo političkim interesima poput onih “mi vama Ukrajinu, vi nama Venezuelu i Iran” (čega možda nema, ali se i ne može isključiti), nego onoj klasičnoj, poslovnoj ili biznis trgovini, u kojoj glavnu ulogu imaju snažne američke korporacije u simbiozi s ruskim korporacijama koje su više-manje, iako većinom privatizirane, ipak pod dovoljnim nadzorom središnje vlade u Moskvi, bilo zbog državnog dioničarskog udjela ili Putinova osobnog autoriteta.

Da je upravo o tome riječ, svjedoči i prošlotjedni sastanak američko-ruskog izaslanstva u Moskvi kojemu je tema bio Trumpov mirovni plan za Ukrajinu. Ne samo što su iz te delegacije ispali klasični američki diplomati i profesionalni političari, prije svega državni tajnik Marco Rubio koji sada ima puno važnijeg posla u kuriranju američkih poteza prema Venezueli, nego su ih činili klasični predstavnici krupnog biznisa: Trumpov izaslanik za Bliski istok i veliki osobni prijatelj i poslovni partner u nekretninskom biznisu ponajviše u New Yorku, Steve Witkoff, i Trumpov zet, također vrlo aktivan u sferi investicija i nekretnina – Jared Kushner. Iako su se brojni europski političari i mediji nakon moskovskoga sastanka požurili s izjavama o njegovoj propasti, on je, čini se, postigao određeni cilj, što je bilo vidljivo nakon prvih izjava Donalda Trumpa i Vladimira Putina dva dana poslije.

Trump je 3. prosinca na medijskoj konferenciji u Bijeloj kući izrazio zadovoljstvo pregovorima čije su mu rezultate prenijeli Witkoff i Kushner, rekavši kako se njima čini da je “Putin spreman za završetak rata”, te je ukazao na ključnu pogrešku Kijeva odnosno Volodimira Zelenskog, odnosno na to što već ranije nije pristao na sporazum s Moskvom kada mu je on (Trump), u veljači, u Washingtonu rekao kako Ukrajina “nema dobre karte u rukama”. Time je de facto ostavio otvorena vrata za nastavak američkog dijaloga s Moskvom.

Posljednji bedem

Sličan ton u ocjeni moskovskih pregovora dao je i Vladimir Putin u intervjuu za televiziju India Today uoči svog dvodnevnog posjeta toj zemlji, s tim da je ponovio čvrste ruske stavove o teritorijalnim zahtjevima o potpunom povlačenju ukrajinske vojske s preostalih područja Donbasa (DNR-a) koje ona još nadzire (riječ je o svega desetak posto teritorija koji, međutim, uključuje dva najsnažnija ukrajinska uporišta koja čine urbanu, industrijsku aglomeraciju – gradove Kramatorsk i Slovjansk, oba s oko 100.000 stanovnika prema prijeratnom popisu, a koja su posljednji veliki bedem za sprečavanje mogućeg nastavka ruskog vojnog prodora na zapad Ukrajine – u Harkivsku i Dnjepropetrovsku oblast, gdje prevladavaju stepe, krajnje nepovoljne za izgradnju čvrstih obrambenih utvrda, sve do rijeke Dnjepra koja Ukrajinu de facto po polovici dijeli na istočni i zapadni dio).

Putin je tom prigodom ponovio da će Rusija, odbije li Kijev povući svoje snage, preostali prostor Donbasa osvojiti vojnom silom. I dok se intenziviraju krajnje složeni mirovni pregovori o Ukrajini između triju ključnih strana – SAD-a, Ukrajine i Rusije – s tim da se i kao takvi ubrzano pretvaraju u bilateralne, američko-ruske, svima postaje jasno kako je EU (a onda i njegove ključne članice, Njemačka i Francuska) potpuno izbačen s pregovaračkog stola, što prijeti potpunim gubitkom globalnog geopolitičkog utjecaja koji je ionako krajnje oslabljen (EU-a nije bilo ni u Trumpovu mirovnom planu za Gazu, a vrlo je ružno izbačen iz igre i pokretanjem zračnog napada SAD-a na Iran upravo u trenutku kada je iransko izaslanstvo stiglo u Švicarsku na pregovore s tzv. europskom trojkom – E3, koju čine Njemačka, Francuska i V. Britanija, u pokušaju pronalaska mirovnog rješenja). Na tu činjenicu (da opet budu izigrani, ovaj put u Ukrajini) sada upozoravaju mnogi europski političari i diplomati.

Odgovor NATO-a

Je li ovime Trump i konačno prihvatio Putinovu mantru da je EU remetilački čimbenik u pokušaju postizanja konačnog mirovnog sporazuma jer bi to značilo poraz njegovih sadašnjih političkih elita? Ili pak Trump igra neku svoju igru kojom želi prisiliti Europu da i ubuduće čini sve što Washington želi, neovisno o tome tko će ondje biti na vlasti? Ili Trump uistinu vjeruje da je ukrajinski rat došao do one točke rizika nakon čijeg prelaska više nema povratka, tj. zajamčen je jedino put u katastrofu, pa iz te situacije želi izvući SAD, a tko hoće ratovati, neka ratuje?

Odgovor bi mogao biti bilo što od nabrojenog, a možda i sve zajedno. Što god bilo, za europske elite bit će loše. Dakle, u Europi raste nervoza, gotovo panika, da će teret nastavka rata i poslijeratne obnove devastirane Ukrajine i njezina gospodarstva pasti isključivo na njezina leđa. Zato Europska komisija mučno radi na pokušaju pronalaska nemogućeg pravnog mehanizma – za izdavanje Ukrajini “reparacijskog kredita” od 147 milijardi eura iz zamrznutih ruskih aktiva u Belgijskom Euroclearu.

Zbog nervoze nije čudno ni što je na prošlotjednoj medijskoj konferenciji glavnog tajnika NATO saveza Marka Ruttea, nakon održanog ministarskog sastanka u Bruxellesu na temu pomoći Ukrajini (važno je naglasiti kako na njemu prvi put nakon mnogo godina nije sudjelovao američki državni tajnik, u ovom slučaju Marco Rubio), izvjesni novinar Rutteu postavio pitanje postoji li u NATO-u “plan B” ako se SAD odluči potpuno povući iz Ukrajine, što uključuje i prekid isporuka oružja, koje sada članice NATO-a same od njega kupuju i onda isporučuju Ukrajini. Vidno zatečen, Rutte je odgovorio kako nema “plana B”, a onda dodao kako je razlog to što svi vjeruju Sjedinjenim Državama da neće odustati od pomoći Ukrajini i zajedničkog djelovanja s drugim zemljama članicama.

Lažna bomba

Najveću političku i medijsku pozornost prošloga su tjedna izazvale upozoravajuće riječi Vladimira Putina upućene Europi. Tako je 2. prosinca rekao da je, ako Europa želi rat s Rusijom, njegova zemlja na njega spremna. Ako Europa to želi i ako “prva napadne Rusiju, Rusija je na to spremna već sada”, rekao je Putin. Ali tada će taj rat s Europom, “za razliku od ukrajinskog” u kojem Rusija, kaže Putin, pažljivo bira svoje ciljeve, tj. vodi ga “kirurški”, “biti vrlo kratak, a Rusija tada više neće imati s kime pregovarati”. Jasno je kako Putin aludira na moguću uporabu ruskog oružja masovnog uništenja, prije svega nuklearnog, u slučaju tog rata, ali bitan je kontekst tko ga želi prvi početi. Želim vjerovati da to iskreno ne želi nitko, već da su ratoborne izjave samo alat za političke obračune.

Ali ako ste pomislili da je ovo bila stvarna Putinova prijetnja, jako ste se prevarili. Stvari izgledaju puno gore i puno opasnije. Evo o čemu je riječ. Slučajno ili ne, nakon razgovora europskih vođa i samo dva dana prije moskovskih pregovora, pa čak i na sam dan njihova održavanja, ukrajinska vojska prvi je put morskim dronovima izvršila napade na civilne brodove koji prevoze rusku naftu, i to u isključivom gospodarskom pojasu Turske u Crnome moru. Riječ je bila o dva tankera iz tzv. ruske flote u sjeni (ne plove pod ruskom zastavom), ali i o ruskom trgovačkom brodu koji je prevozio suncokretovo ulje, zbog čega je Turska, osobno predsjednik Recep Tayyip Erdogan, izrazio protest i upozorio Kijev na nedopustivu eskalaciju rata u zoni Crnoga mora.

Paralelno s tim napadima, Ukrajina je 29. studenoga u ranim jutarnjim satima morskim dronovima napala i ključni kazahstanski naftni terminal za izvoz nafte (većinom u SAD) u ruskoj crnomorskoj luci Novorosijsk. Riječ je o Kaspijskom naftovodnom konzorciju (CPC). Konkretno je riječ o naftovodu dugom 1500 kilometara koji povezuje naftna polja u zapadnom Kazahstanu s ruskom lukom. Kapacitet mu je 83 milijuna tona nafte godišnje i čini više od 80% ukupnog izvoza kazahstanske nafte. Vrlo je zanimljiva i njegova vlasnička struktura: u njoj su kazahstanski KazMunayGas, američki divovi Chevron i ExxonMobil, ruski Lukoil te zajednička tvrtka ruskog Rosnjefta i britansko-nizozemskog Shella. Napad, koji je prouzročio znatne štete na terminalu, izazvao je oštar prosvjed Astane (MVP-a) koja je inače blagonaklona prema ukrajinskom suverenitetu, tj. nije se priklonila ruskim stavovima.

Prava bomba

S druge strane, prvi je put na te ukrajinske napade prije ostalih ruskih dužnosnika reagirao osobno Putin. Rekao je kako će Rusija, ako se takvi napadi nastave, razmotriti mjere odmazde protiv trgovačkih plovila zemalja koje pomažu Ukrajini. Razorit ćemo lučku infrastrukturu u ukrajinskim lukama (Odesa, Nikolaiv), a Ukrajina bi uistinu mogla ostati i bez izlaska na Crno more – zaprijetio je Putin kao nikada prije.

Tim više što nije tajna tko u proizvodnji morskih dronova i njihovoj uporabi pomaže Ukrajini. Riječ je o Velikoj Britaniji i njezinim umirovljenim časnicima, navode redom na državnim televizijskim programima ruski vojni analitičari, ali i visoki politički dužnosnici. Ruska vanjska obavještajna služba SVR to je potkrijepila i navodnim dokazima postrojbe odnosno baze pokraj Odese, gdje su razmještene britanske snage koje se time bave. London je ključni ideolog iza ukrajinskih terorističkih napada u crnomorskoj regiji, isporučuje rezervne dijelove za sastavljanje bespilotnih čamaca (UBK), obučava i podučava osoblje te osigurava ciljanje i daje zeleno svjetlo Kijevu za torpediranje tankera i naftne infrastrukture. Ti napadi, uz opću destabilizaciju situacije i fizičku štetu Rusiji, riskiraju i masovnu ekološku katastrofu.

Putin je naglasio kako je “najradikalniji način” borbe protiv piratstva odvajanje Ukrajine, a time i Velike Britanije, od Crnoga mora. Britanija također proširuje svoj utjecaj na Baltik. Upravo ona potiče baltičke države na piratske napade na tankere “flote u sjeni” u Baltičkome moru, navodno kako bi testirala njihovu usklađenost sa sigurnosnim zahtjevima. U kolovozu je SVR objavio da Britanija namjerava dignuti u zrak tanker koji prevozi rusku naftu u Baltičkome moru kako bi nametnula stroge sekundarne sankcije zemljama koje kupuju energiju od Rusije. Prema drugom scenariju koji je opisao SVR, London bi pokušao zapaliti tanker dok utovaruje energetske resurse u “luci države koja je prijateljska prema Rusiji”.

Mogući scenariji

Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, komentirajući ukrajinske napade morskim dronovima, rekao je kako imaju potencijal koji bi mogao “radikalno promijeniti cijeli rat u Crnome moru” (izvor: ruski medij RIA Novosti). Ali puno je zanimljivija analiza koju je o tome objavio ukrajinski medij Strana, koji konstatira kako je dosad bilo ukrajinskih napada morskim dronovima, ali nikada “nije bilo ciljanog ‘lova’ na civilne brodove, posebno u neutralnim vodama ili teritorijalnim vodama drugih država”. Strana smatra da “samo dva napada na tankere vjerojatno neće potaknuti Moskvu na drastične mjere, s obzirom na njezinu trenutnu priliku da osigura povoljne uvjete za završetak rata prema Trumpovu mirovnom planu”.

“Ali ako pregovori propadnu, a napadi se dronovima na civilne brodove koji plove prema ruskim lukama nastave, to bi vrlo lako moglo potaknuti Rusiju da pojača svoj rat na moru. Rusija ima vojno-tehničke mogućnosti da potpuno zaustavi plovidbu prema ukrajinskim lukama sustavnim potapanjem civilnih brodova koji onuda plove. Štoviše, Rusi ne raspolažu samo dronovima nego i velikim arsenalom projektila različitih tipova. Ako Rusi pokrenu ciljani napad na brodove, ne samo blizu obale nego i u neutralnim vodama, proglašavajući blokadu ukrajinskih luka i zabranjujući ulazak plovilima bez njezina dopuštenja, plovidba će biti blokirana. Budući da Ukrajina nema drugi pristup moru, to bi bilo katastrofalno za njezino gospodarstvo. Dosad Rusija nije djelovala tako. To je možda bilo zbog straha od ukrajinskog uzvratnog udara na civilne brodove koji plove prema ruskim lukama. Rusija ima vrlo velik trgovinski promet preko Crnoga mora, što je izuzetno važno za njezino gospodarstvo. Stoga Moskva očito nije htjela riskirati gubitak ili značajno smanjenje. Nadalje, napadi na civilne brodove nesumnjivo bi izazvali izrazito negativnu reakciju na međunarodnoj razini (uključujući i zemlje Globalnog juga).

Ali ako ukrajinski dronovi nastave sustavno napadati brodove koji plove prema ruskim lukama, stav Moskve prema tom pitanju mogao bi se promijeniti. I ruska vojska mogla bi pokretati masovne napade na civilne brodove koji plove prema ukrajinskim lukama. Ili, alternativno, mogla bi upotrijebiti raketu Orešnik za napad na lučku infrastrukturu, što bi je moglo potpuno uništiti. Ukrajina bi, kao odgovor, povećala intenzitet svojih napada na brodove. A ako bi se pomorski rat vodio u neutralnim vodama, to bi moglo dovesti do zaustavljanja trgovačkog brodarstva u cijelome Crnom moru. To je, naravno, nepoželjno za bilo koju obalnu zemlju. Stoga je situacija s napadima na brodove još jedan primjer kako eskalacija uvijek dovodi do pogoršanja situacije za sve. A to je dodatni argument u prilog brzom završetku rata”, zaključuje ukrajinski medij.

Potpuna eskalacija

Teško je ne složiti se sa zaključcima tog medija, čiju ispravnost zapravo najbolje potvrđuju i naknadno izrečene Putinove prijetnje što će se dogoditi ako se ti napadi nastave.
Međutim, ključno je pitanje, po mom mišljenju, tko stvarno stoji iza tih ukrajinskih napada, precizno tempiranih uoči pregovora Amerikanaca i Rusa u Moskvi. Odbacio bih, ili kao najmanje moguću vjerojatnost naveo da je riječ o samoinicijativnim potezima Kijeva koji je odlučio zaigrati na sve ili ništa potpunom eskalacijom čak i u vodama članica NATO saveza, u ovom slučaju Turske. Vlasti u Kijevu, opterećene korupcijskim skandalima i potpuno ovisne o Zapadu i vojno i financijski, za takvo što nemaju političke snage ni tehničkih mogućnosti.

Iako većina analitičara prstom upire u Engleze, najveće stručnjake za pomorsko ratovanje, a tradicionalno i nostalgično vezane uz Crno more i Krim još od doba dvaju Krimskih ratova s Ruskim Carstvom u drugoj polovici 19. stoljeća, tko može jamčiti da iza svega toga ne stoje Amerikanci? Oni su stvarni gospodari u Kijevu – diplomatski, vojno i obavještajno definitivno najjači igrači uključeni u opasnu i nikad složeniju ukrajinsku geopolitičku igru u kojoj nema nevinih.

Kad je riječ o uspjehu u nametanju odnosno prihvaćanju Trumpova mirovnog plana, nisam preveliki optimist. Protivljenja je mnogo sa svih strana – najviše od američkih saveznika i Kijeva, a ni s Moskvom nisu usuglašena neka pitanja važna za ruske nacionalne, prije svega sigurnosne interese. S druge strane, Trumpu istinski prijeti gubitak barem jednog doma Kongresa na izborima iduće godine – prije svega Zastupničkog – koji će za sobom povući nove političke sukobe, vjerojatno i treći pokušaj opoziva (impeachmenta) u njegovoj predsjedničkoj karijeri pa bi želio postati “gospodar mira” i u Ukrajini (kao u Gazi i na još sedam mjesta u svijetu u kojima je, kako se hvali, zaustavio ratove).

Pravna jamstva

Nije isključeno ni da je sudbina državnog tajnika Marca Rubija vezana uz sudbinu američke politike prema Venezueli koju on predvodi i u kojoj fanatično, još otkako je ušao u politiku na Floridi, nastoji doći do svrgavanja režima Nicolasa Madura i vraćanja te zemlje u sferu utjecaja SAD-a, zbog čega mu je ukrajinski problem sekundaran.

U takvim okolnostima predviđati daljnji razvoj ukrajinskog rata, odnosno perspektivu za uspjeh Trumpova plana krajnje je nezahvalno. Moskvi Trump nedvojbeno više odgovara od Joea Bidena i njegovih istomišljenika iz Demokratske stranke, ali je nemoguće očekivati da će se, kako bi spasila Trumpa, odlučiti na kompromise koji su joj inače neprihvatljivi. Štoviše, Putin inzistira na čvrstim pravnim jamstvima budućeg sporazuma, upravo zato da neki novi predsjednik SAD-a ne bi jednim ukazom poništio sve ono što je potpisao Trump.

Kao što je uostalom i Trump radio s Bidenovim uredbama, pa čak i s gotovo međunarodnim sporazumom o iranskom nuklearnom programu iz 2015., kada je iz njega jednostrano povukao SAD i proglasio ga nevažećim. Ali ono što se gotovo sa sigurnošću može predvidjeti jest to da će eventualni neuspjeh pregovora o Ukrajini dovesti do krajnje opasne eskalacije rata, s nikad većom opasnošću da se prelije iz sadašnjih teritorijalnih okvira u susjedne zemlje – prije svega u Europu. Bi li SAD nakon toga mogao ostati po strani, bilo bi ključno pitanje – od egzistencijalnog značaja za cijeli svijet.