Goran Vučević ljetos je znao da mora napraviti sve što je moguće kako bi u Hajduk doveo Antu Rebića (32), koji je tjednima samostalno trenirao čekajući odgovarajuću ponudu za nastavak karijere.
– Treba nam njegov profesionalizam, njegov igrački bezobrazluk, snaga, moć, golovi… Trebamo igrača koji će skinuti taj nenormalno veliki teret koji već nekoliko sezona Marko Livaja nosi na svojim leđima.
Vučević je s druge strane morao paziti na svaki euro, UEFA je žestoko pritisnula Hajduk, koji više nije imao luksuz nagomilavati minuse. Dapače. Vučević je morao složiti momčad bitno jeftiniju od prošlosezonske.
– Rebić se mora uklopiti u naše financijske okvire, ili ga nećemo moći dovesti – jasan je bio Vučević.
Uvijek je problem kada u klubu napraviš okvire koji su daleko manji od onih koji su godinama vrijedili. Kako priči Rebiću i ponuditi mu neusporedivo manji novac od onog koji ima Marko Livaja? Ne samo to, Rebić je morao prihvatiti ugovor s kojim nije ni drugi najplaćeniji Hajdukov igrač.
Na Vučevićevu sreću, Rebića Hajduk nije zanimao zbog novca. Naravno da je tražio respekt u financijskom smislu, ali brzo je bilo jasno da neće zbog novca odustati od dolaska na Poljud. Jednostavno je želio zaigrati za Hajduk.
Ugovor je potpisao 1. kolovoza, dva dana prije početka prvenstva, a posljednju je utakmicu odigrao 18. svibnja, u srazu njegovog Leccea i Torina. Bio je dva i pol mjeseca bez utakmice i bez momčadskog treninga. Na sve to dolazi i podatak da je proljetos ukupno odigrao ‘mršavih‘ 260 minuta. U cijeloj prošloj sezoni upisao je samo 822 minute i zabio jedan gol. Naravno da je na Poljud došao vidno nespreman.
Trener Gonzalo Garcia svejedno ga je na teren poslao već sedmi dan. U 20 minuta protiv Dinamo Cityja nije pokazao ništa vrijedno spomena, kao ni sljedećih mjesec i pol dana. Još ga je stigla i ozljeda, moguće kao posljedica pretjerane želje da se što prije vrati u igračku formu.
Mučio se tako Rebić sve do 19. listopada kada je na gostovanju u Puli (3:0) napokon odigrao na razini svog ugleda. Asistirao je Šegi za pogodak, ali puno dojmljiviji bio je način na koji je u svojih 65 minuta na terenu probijao bok i konstantno ‘maltretirao‘ lijevu stranu domaće momčadi, kako u napadu, tako i u obrani.
Bio je to prvi signal Rebićevog pravog povratka. Nije ni zabio ni asistirao u sljedećih šest utakmica, ali u svima je neumorno ‘rudario‘, trčao i borio se kako bi u svakom trenutku bio u službi momčadi. Garcia zato njegov status nikad nije doveo u pitanje. Protiv Rijeke i Dinama nije igrao dobro, ali uvijek je ispoštivao sve što je trener tražio i što je momčad trebala.
Često oni koji dobro poznaju Marka Livaju (32) vole reći da je ‘poseban‘ karakter, drugačiji od velike većine igrača. I Rebić je ‘poseban‘, takav ga glas bije još od prvih seniorskih dana. Livaja i Garcia nisu uspjeli uspostaviti pravi odnos – nećemo tražiti krivca ili razloge takvog stanja, nego ćemo to samo evidentirati. S Rebićem Garcia takvih problema nije imao.
Rebić je odmah prihvatio trenerovo načelo po kojem su svi igrači isti. Mnogi treneri bez pardona posežu za takvim riječima, ali u praksi je jako malo onih koji takve riječi doista pretvaraju u djela. Garcia je očito jedan od takvih, te je vrlo ustrajan u svom stavu. Rebić na prvu ne bi trebao biti tip koji će bespogovorno prihvatiti takvog trenera, ali svojim je ponašanjem u Hajduku od prvog dana zapravo potpuno odstupao od slike koju javnost ima o njemu i njegovom poimanju profesionalizma.
Ta je slika, doduše, u velikoj mjeri stvorena u lipnju 2021., kad je Rebić na svom profilu prozvao Zlatka Dalića za loš rezultat Vatrenih na Euru. Rebić je taj profil brzo obrisao, ali već je bilo kasno. Pisalo se o Rebićevim navodnim problemima sa Stefanom Piolijem, koji ga je trenirao u Milanu, te s Burakom Yilmazom u Bešiktašu, ali uvijek je pitanje što je od toga zapravo istina. Što se moraš zapitati kada čuješ i vidiš kako se Rebić ponaša u Hajduku.
Veliki Rebićev rad i trud u Hajduku napokon su adekvatno nagrađeni u Maksimiru, na gostovanju kod Lokomotive. Zabio je dva gola, asistirao, promašio još dvije velike šanse, prodirao, dodavao, razigravao… Izgledao je baš kao Ante Rebić iz najboljih dana. U prethodne dvije sezone ukupno je zabio dva gola, po jedan u svakoj. Sad je taj učinak nadmašio u razmaku od 46 minuta.
Rebić je zabio tri gola u ovoj sezoni, čime je izjednačio svoj najbolji učinak još od sezone 2020./21., kada je briljirao u dresu Milana s 11 golova i 9 asistencija. Od tada je prošlo puno vremena, ali Rebiću su tek 32, zdrav je i neupitno prepun motiva. I doista izgleda kao netko tko bi mogao opravdati očekivanja koja je imao Vučević kad ga ljetos dovodio.
Hajduku s Livajom na klupi nedostaje istinski lider na travnjaku, a Rebić itekako može biti taj. Naravno da tek moramo vidjeti je li u stanju sjajno igrati i zabijati u serijama, kao što je to radio u Eintrachtu ili Milanu. Međutim, na dobrom je putu, odgovara mu stil koji forsira Garcia, a i nakon zimskih priprema trebao bi biti spremniji, moćniji i brži. Dovoljno spreman da rješava i derbije, jer nije bio dobar u ogledima s Dinamom i Rijekom, a od igrača njegovog kalibra očekuje se da bude najbolji i kad je najteže…
