Da su pametni, odmah bi ovog trenera ugurali u autobus za Zagreb, komentirao je agent blizak Dinamu nakon što su plavi u rujnu prošle godine u Koprivnici fasovali četiri komada. Rafalno izbušen u Münchenu, klub se taman razišao sa Sergejem Jakirovićem i tražio mu nasljednika, ali ovaj transfer tada nije bio ostvariv jer je Mario Kovačević netom prije sletio na klupu Slavena Belupa.
Petnaest mjeseci kasnije Kovačević nije samo u Dinamovu autobusu, nego iz prvog reda navigira vozača prema koprivničkom stadionu. A na tom “Apašu” domaći igrači opet jurišaju kao Čejeni. Ljetos su ispratili Kovačevića i dočekali Marija Gregurinu, ali navike nisu promijenili. Slaven za naše pojmove igra atraktivan, napadački nogomet. Treće mjesto na tablici na polovici sezone obećava borbu za europsku vizu, a 24 postignuta pogotka (kao i drugoplasirani Hajduk) legitimiraju “farmaceute” kao društvo koje teži nadigravanju, tako da i neutralni nogometni zaljubljenik želi pogledati njihovu utakmicu.
Najava ovog malog derbija neizbježno se vrti oko Dinamova trenera i stane u refren “What a difference a day make”. Prošle godine “Apaš” je talentiranom treneru poslužio kao lansirna rampa i javnost je sa simpatijama ispratila njegov let u orbitu. Pobijedivši tešku bolest, pronašao je način da u filmskom scenariju izmakne tlo pod nogama Dinamu, spasi momčad od ispadanja i na koncu je još dovede do finala nacionalnog kupa.
U prosincu 2025. godine ova melodrama, međutim, koketira s tragedijom, a dojučerašnje mjesto lansiranja više vuče na crno stratište. Nakon sedam poraza u polusezoni izvlače se posljednji tanki argumenti za Kovačevićev spas. Od sredine studenog, kada je povezao poraze protiv Celte i Istre 1961, u navijačkoj javnosti prevladava narativ da trener nije dorastao izazovu vođenja najtrofejnijeg kluba u zemlji, a poslije sljedeća dva potopa, protiv Lillea i Betisa, fronta Kovačevićevih zagovornika potpuno je okopnjela i danas više ni Zvonimir Boban nije siguran treba li nastaviti zajedničko putovanje s “dobrim čovjekom” ili mu ipak pod bor tutnuti kuvertu s otpremninom.
Kada se Kovačević s 4-1 lani preporučio Dinamu, naslovne uloge igrali su Ivan Dolček (danas Dundee United), Alen Grgić (Noah, Armenija) i vratar Ivan Sušak (Lion City Sailors, Singapur). Adriano Jagušić, koji je u međuvremenu izrastao u hit-igrača SHNL-a, na teren je zakoračio u 83. minuti. Prošle sezone mladi reprezentativac je u 26 prvoligaških utakmica za Slaven upisao tri pogotka i napunio se samopouzdanjem, dobivši potvrdu da se može natjecati s velikim dečkima. Odmah nakon dolaska u Maksimir novi je trener šapnuo Bobanu da bi dječaka valjalo privezati uz Dinamo, ali Jagušić je pametno procijenio da za stresni život u velikom klubu uvijek ima vremena i da će afirmaciju lakše pronaći u manjoj sredini. U Dinamu je, uostalom, već bio kao klinac i treneri su ga vratili doma ne prepoznavši njegov potencijal. U 16 ligaških nastupa ove sezone Jagušić je postigao već šest golova i upisao četiri asistencije, no više od statistike pozornost privlače njegova drukčija rješenja. On iz duela izlazi modrićevskom elegancijom, a rašlje pogađa kao nekoć Alex Del Piero. Ne morate biti Fabrizio Romano kako biste predvidjeli da će sutra srušiti Slavenov rekordni izlazni transfer (prema transfermarktu drži ga Nikola Katić prelaskom u Glasgow Ranger za 2,28 milijuna eura).
Bude li Jagušić rušio ostatke trenerova kredita, za obnovu tog istog rejtinga brinut će još jedan bivši “farmaceut”, Arbër Hoxha. Iz posljednjeg reda, već jednom nogom u inozemstvu, Albanac se tijekom posljednja tri mjeseca probio na vrh kolone i danas je najjači Dinamov adut. U rujnu, kada se Dinamo u Maksimiru istom mjerom, s 4-1, revanširao Slavenu za lanjski poraz, Hoxha je bio i strijelac i asistent, a utješni gol za goste postigao je Jagušić. Koprivničani su pred vlastitom publikom ipak bitno žilaviji suparnik nego u gostima, ove sezone na “Apašu” su upisali samo jedan poraz (Lokomotiva, 1-2).
