Svakog 15. prosinca u Srbiji hrvatska zajednica obilježava događaj koji je više od protokola: to je dan kad se podsjeća na trenutak kada je, kroz izbor i sazivanje Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV), uspostavljeno krovno tijelo koje predstavlja kulturne i političke interese Hrvata u toj zemlji. Taj se dan u praksi doživljava kao svojevrsni Nacionalni dan hrvatske manjine u Srbiji, jer podsjeća na osnovnu logiku manjinske samouprave – da zajednica ima vlastiti institucionalni glas, vlastitu koordinaciju i vlastitu odgovornost prema opstanku identiteta i prava.
U godinama u kojima se u Srbiji sve češće govori o političkim i društvenim pritiscima, taj simbolički “krov” postaje i mjesto okupljanja i mjesto pritiska prema sustavu koji se mijenja zajedno s vlašću. U praksi se 15. prosinca obilježava kao “Praznik hrvatske zajednice – Dan izbora I. saziva HNV-a”, što se u kulturnim i zajedničkim programima u Vojvodini najavljuje i organizira kao javna proslava posvećena upravo tom trenutku institucionalnog učvršćivanja hrvatske manjine.
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata najavljuje proslavu pod naslovom “Proslava praznika hrvatske zajednice – Dan izbora I. saziva HNV-a”, s programom koji je vezan uz datum 15. prosinca i zajedničko obilježavanje toga dana.
15. prosinca nije samo komemoracija
U tom okviru hrvatska zajednica u Srbiji naglašava da je Hrvatsko nacionalno vijeće najviše zastupničko tijelo Hrvata u Republici Srbiji, izabrano radi ostvarivanja prava na manjinsku samoupravu. Dodatno, mediji koji prate temu ističu da se riječ o prazniku zajednice vezanom uz “Dan izbora prvog saziva HNV-a”, čime se naglašava kontinuitet od prvog institucionalnog trenutka do današnjih saziva.
Kada se govori o “krovnom tijelu”, ključni operativni trenutak je elektorska skupština na kojoj se bira novo vodstvo HNV-a. U praksi to znači da pravo glasa imaju elektori – pripadnici hrvatske zajednice koji su prethodno stekli status elektora na način da su prikupili potrebnu podršku svojih sunarodnjaka, a potom se na skupu odlučuje o sastavu novog saziva. U opisu jedne od takvih izbornih ciklusa navodi se da elektorska skupština okuplja elektore-pripadnike hrvatske manjine te da je proces vezan uz provjeru potpisa i formalno utvrđivanje njihovog statusa prije samog glasovanja, piše
U tom smislu, 15. prosinca nije samo komemoracija: to je i podsjetnik da se manjinska samouprava održava kroz konkretan mehanizam izbora, institucionalnu proceduru i stalnu potrebu da se zajednica organizira za vlastiti glas u državnom prostoru u kojem je brojčano manja.
Pod Vučićem sve teže
U javnim analizama položaja Hrvata u Srbiji, jedan od najčešćih obrazaca jest tvrdnja da se manjinska prava i kulturna vidljivost lako “stvore” u sferi formalnih garancija, ali da se u praksi suočavaju s trenucima kada se politički kontekst zaoštri i kada manjine postaju ranjivije. U razgovoru za Al Jazeeru, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislav Žigmanov opisuje situaciju u kojoj se manjine mogu naći “između čekića i nakovnja” u razdobljima napetosti, posebno u okolnostima obilježavanja ratnih datuma ili u vrijeme predizbornih kampanja, piše Al Jazeera.
U istoj se liniji nalaze i konkretne teme oko jezika i identitetskog definiranja zajednice u Vojvodini. U raspravama oko statusa jezika i identitetskog pitanja (u kontekstu bunjevačke zajednice i priznavanja hrvatskog identiteta), kao i oko institucionalnog tretmana tih pitanja, hrvatsko vodstvo u Srbiji više je puta isticalo da se radi o temama koje izravno utječu na mogućnost ravnopravnog sudjelovanja i predstavljanja. Jedan od takvih medijskih prikaza govori o zahtjevu da se hrvatski jezik prepozna kao službeni u Vojvodini, te o tome kako je pitanje bunjevačke ikavice i pripadnosti predmet snažnih sporova i političkih interpretacija.
Upravo zato se 15. prosinca u praksi čita i kao signal: zajednica se organizira, potvrđuje svoje institucije i javno podsjeća da su prava koja su formalno zapisana u pravnom okviru stvar koja mora biti stalno čuvana i provjeravana u svakodnevici.
Sve više se govori o povratku
U širem regionalnom i hrvatskom kontekstu, pitanje “je li lakše ostati ili se vratiti” postaje sve prisutnije. Hrvatska država posljednjih godina otvorila je niz programa kojima se pokušava olakšati povratak i ponovno ukorjenjivanje ljudi iz iseljeništva, među kojima su i specifične financijske olakšice te praktični koraci za organiziranje preseljenja. Jedan od jasnih primjera jest državna mjera kojom se povratnicima nudi oslobođenje od poreza na dohodak na pet godina, kao signal da se povratak želi učiniti i institucionalno i ekonomski konkurentnijim izborom.
Paralelno s time, na razini državnih informacija postoje i praktični vodiči koji objašnjavaju kako planirati povratak i koje su formalne pretpostavke – od dokumentacije do procedura vezanih uz status i boravak. U tom se okviru povratak ne prikazuje kao izolirana individualna odluka, nego kao dio šire strategije demografske i društvene stabilizacije.
Kada u Srbiji dođe 15. prosinca, hrvatska zajednica ne slavi samo povijesnu činjenicu da je jednom osnovano krovno tijelo – ona ponovno potvrđuje da manjinska samouprava nije dekor, nego alat za zaštitu identiteta i praktičnih prava u okruženju koje se politički i društveno mijenja. Elektorska skupština i izbor vodstva HNV-a pritom nisu “formalnost”, nego mehanizam kojim se održava kontinuitet predstavljanja i zajedničke strategije.
A u širem kontekstu sve glasnijih rasprava o položaju manjina i sve snažnijih državnih poticaja za povratak, 15. prosinca postaje i ogledalo šire dinamike: između ostanka i povratka, između institucionalne zaštite i realnih životnih kalkulacija koje mnogi Hrvati u Srbiji moraju donositi iz godine u godinu.
