Živimo u vremenima kad nam se prečesto čini da nam može pomoći još samo – vjera u Boga, a zagovor svetaca u tom smislu uvijek dobro dođe. Tako je i dan svete Luce, zaštitnice očinjeg vida, za mnoge važan i poseban dan. Dan svetice-mučenice čije se relikvije nalaze u Veneciji, ali i s kriptom splitske prvostolnice posvećenoj upravo njoj – svetoj Luciji.
To je mjesto ove subote bilo poprište velikog broja hodočasnika, mjesto molitve uz zapaljene svijeće. Jer, “ko će providit, ako neće sveta Luce?”
U molitvi i kontemplaciji, pod nježnim plamičcima, ili uz tihi, pobožni šušur ljudi su došli po dozu ohrabrenja, zagovora, utjehe i – svete vodice. Lijep prizor, duboko ljudski, pomalo i svetački…
– Divno je biti dio ovoga, pogotovo kad se potrefi lijepo vrijeme kao danas. Znali smo i po kiši i vjetru stajati ovdje, na istom mjestu, ispred kripte – kazuje volonterka Ana s Čiova (zamolila nas je da izostavimo prezime), mlada žena koja i pjeva u crkvenom zboru Svetoga Duje pod ravnanjem don Šime, kapelana i zborovođe.
Ispred Lucine kripte ona nudi po simboličnoj cijeni sitne predmete, prodaju se najviše voštanice, svijeće za jedan euro za komad. Prihod će biti proslijeđen udruzi slijepih osoba, podsjeća volonterka i pjevačica župnog zbora, koji umjesto časne sestre Mirte, dugogodišnje instrumentalistice, na orguljama odnedavno ima novu akviziciju.
Bude li volonterkama hladno usred studen-jeseni na štandu kod katedrale? Ipak su tu od sedam ujutro do 19 sati.
– Ma izmjenjujemo se, a imamo i dekice, župnik don Ante Mateljan je ljubazan pa nam donese i toplog čaja… Ovakve stvari griju dušu – kazuje simpatična Čiovljanka Ana.
Mnogi vjernici koji se utječu zagovoru svete Luce nose bočice u ruci; ranije je župa osiguravala spremnike za vodu, ali neki bi ih ljudi uzeli i po dvadesetak, pa drugima ne bi dostajalo… Sad se na prirodnom vrutku u kripti svatko posluži blagoslovljenom vodicom onoliko koliko je može spremiti. Milosti s nebesa nikad dovoljno, ali važno je vjerovati; tada i malena kap može učiniti čuda.
Jedna u redu za ulazak u kriptu, s privremeno praznom bočicom u ruci, je i Jelena Burazin, ravnateljica dječjeg doma Maestral u Splitu. Njezina priča izaziva žmarce, ali i emitira dirljivu poruku ohrabrenja, uz zagovor talijanske svetice udomaćene i kod nas.
– Naš sin Jakov rođen je kao palčić, nedonošče, i kao veoma malo dijete operiran je “na oči”, zbog dijagnoze strabizma. Njegovo ime “Jakov” inače znači “borac Božji”, i on to jest. Danas je zdrav 13-godišnjak, prvak Hrvatske u vaterpolu, a mi se nakon njegove operacije očiju već godinama na dan svete Luce dolazimo ovdje zahvaliti – kazuje s pravom ponosna majka, rekosmo, i ravnateljica doma za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
– Puno naših mališana iz Maestrala nosi “oćalice”, imaju dioptriju, pomolim se i za njih. Očno zdravlje je neizmjerno važno, mi smo to naučili na težak način… Srećom, sve je izašlo na dobro! Jakov je sad na turniru – domeće Jelena.
Suprug Tiho je nadopunjuje:
– Klub Jadran gdje Jakov igra vaterpolo trenutno je zapravo viceprvak, ali prije dvije godine bili su prvi – napominje Tiho Burazin.
S njima je u društvu i Ivana Giove Župa, poznata glumica iz Omiša; i njoj treba sveta Luce, uostalom, kome ne treba? Sa svecima, kao i s ljudima, treba biti “u dobre”, zar ne? Poštovanje je temelj svake komunikacije, a istinska vjera ona magična “mrvica više”. Tako nastaje otajstvo, nešto što znanost ne može objasniti.
Branko Duvnjak potegao je u čast svetici Luci u kriptu na Peristil čak iz Kaštel Kambelovca. Nije štedio ni na svijećama, kupio ih je pet – za sve najvažnije želje i najdraže osobe.
– Inače iden na misu u Svetog Mihovila u Kambelovcu, ali na ovaj dan sam tu. Pomolit ću se za dobar vid i zdravlje općenito svetoj Luci i dragome Bogu, pa san miran. To mi puno znači – povjerava dobri čovjek Duvnjak.
Pitamo ga kako će se zabaviti za blagdane.
– Za Božić doma s familijom, po običaju. A za Novu bi mogli i skoknit do Baletne – namiguje Kaštelanin, duše pobožne koliko i radosne.
