Prosinačka subota, 13. dan u mjesecu koji je u godini onaj mjesec kad svatko svodi računa, a godina je 2025. Na moru – bonaca! Ili, utiha, reći će stari rječnici. Ipak, čovjek koji stoji negdje na nekoj obalnoj točki i gleda Zadarski kanal, ne može ne vidjeti – jedra!
– Isplovili smo, naravno da jesmo – govori Mate Ivić, voditelj ovogodišnje Škole jedrenja u JK-u Uskok.
Sunčan je dan, taman se bila i sumaglica povukla, ali svaki jedriličar poželio bi još i barem malo vjetra.
– Uspjeli smo nešto i odjedriti. Idemo vani, pa se vratimo, djeca pojedu pripremljene obroke, onda se ponovno uputimo na more dok ima dana – zbori Mate.
Prikladno se odjenuo i na glavu stavio djedomrazovsku kapu…
– Još malo, još malo… obuka ove skupine završit će za koji dan. Tu je na pragu i Božić!
Polaznice i polaznici Škole jedrenja u pravilu su isti oni koji su i ljetos radili prema određenom programu.
– Većina jest, ali uvijek imamo i nove. Djeca nam stalno dolaze. Ukupno, imat ćemo oko 100 sati treninga.
Sto sati uz more i na moru, nije to šala.
– Treninzi nisu samo na moru, program je sadržajan i imamo jedan dio na kopnu. Ono što je nama bitno i meni kao voditelju jest da djeci osiguramo ono što je potrebno da se dobro provedu, da se nauče na more i ono što se na moru događa, da budu na otvorenom, na friškom zraku i da u danom trenutku trajno otklone strah od dubine, od velikoga vala i slično.
Djeca jedre samostalno, a svatko tko svlada potrebne vještine, kaže Mate, dobit će diplomu.
– Radi se o tomu da dijete samostalno treba znati i moći pripremiti jedrilicu, izvući je iz hangara, spustiti je u more, početi jedriti, obići bovu, te se vratiti do pontona, podignuti jedrilicu, vratiti je u hangar i raspremiti sve. To uključuje niz radnji i vještina i svatko tko dobije diplomu, spreman je za sljedeći stupanj jedrenja.
Sve ono što jedrenje jest, od čovjeka traži dosta angažmana, entuzijazma i spremnost na disciplinu i samodisciplinu.
– U školi gdje radim kao pedagog TZK-a zamijetio sam da većina osnovnoškolaca nerado ide iz zatvorenoga prostora. U dvorani se, izgleda, osjećaju najbolje. Uvijek sam preferirao aktivnosti na otvorenom i svakomu preporučio da se miče od kauča, od zatvorenih soba… A jedrenje kao takvo omogućuje i fizički i mentalni razvoj, usvajanje brojnih vještina, otvara put prema samostalnosti, odgovornosti, razvijanju orijentacije, koordinacije, suradnje s drugima, poštivanje drugih, upoznavanje i shvaćanje prirode kao takve. Naši polaznici jesu sami u brodu, ali itekako dobro znaju da je u njihovoj blizini budno oko i da su sigurni. To ih potiče da sami traže rješenja i sve to i niz drugih aktivnosti vode ih u dobrom smjeru.
Profesor Mate, kaže, relativno je kasno počeo jedriti.
– S nekih 13 godina, a malo ozbiljnije sa 16. No, bio sam ustrajan, imao sam sjajne kolege u Tomislavu Bašiću i Petru Cupaću, jedrio s njima i s drugima. Oplovio sam mnoga mora, bio u posadama Babalua, Komete… U klubu sam radio od 2007. do 2011., onda sam prešao u osnovnu školu, ali djelujem u jedrenju i dalje. Ispunjava me ovo što radim u klubu.
Dok su djeca bila na objedu, a za ponudu pobrinuli su se neki roditelji, dok su na roštilju bili vrsni meštri Kiler i Zele, tu i tamo pomogao im je klupski mornar Marko, a vrsna fotografkinja (i jedriličarka!) Antonia Gobin stvarala atraktivne kadrove (vidi fotografije ispod teksta!), Mate je pripovijedao o Školi jedrenja.
– Kad završi ovaj program, malo ću se i ja odmoriti, Nastavit će raditi s djecom Marija Uhoda, ona je u klubu od svoje devete godine. Je li tako Mare!?
Mare se smije, potvrđuje Matin podatak:
– Obitelj je imala brod ovdje, mi smo uvijek skupa dolazili, a kad sam imala devet, a sestre (Rita i Anđela, pr. a.) nešto manje, došle smo na Vitrenjak. Pobjegle s baleta, ha, ha, ha…
Marija će Uhoda raditi i trenerski posao u Školi jedrenja i voditi sportsku administraciju.
– Vitrenjak i Uskok moj su svijet. Naravno, ne samo moj. Mi tako svi zavolimo ovaj milje da se nikad ne možemo trajno udaljiti.
Određeno iskustvo rada s djecom Mare je već nakupila.
– Sestre i ja, uz druge aktivnosti u jedrenju, podučavale smo djecu i na Punti Bajlo i na Silbi. Lijepo je s njima raditi, izvrsno kad ih nešto naučiš i zanimljivo. Čovjek je tada zadovoljan. Usavršavat ću se, dakako, jer želim dati djeci najviše što bude moguće.
Dok je bila u natjecateljskom sustavu Marija je jedrila u klasi 420.
– Da, da… bila sam poslije, a i sad sam na krstašima, idemo na regate. Jedrenje okuplja ljude, a ovdje na Vitrenjaku to je golema obitelj.
Na Marinu konstataciju da je Uskok golema obitelj, Zele potvrdno kima glavom, a uključila se u ćakulu i gospođa Irena:
– Ma, ja ću samo reći ovo: Ovoj dici našoj u klubu su Mate tata, a Mare im je mama! Djeca na najbolji mogući način dožive zajednicu, ovdje je sve pozitivno. Mate, na primjer, ima razbuktalu maštu i izvrstan je s djecom, Mare je brižna… Svi su povezani doista poput obitelji. Ovakvo ozračje još imaju i planinari i izviđači, to je taj svijet.
I gospođa Irena dovela je dva sina.
– Jedrila sam i ja nešto, ali sam prestala. Dovela sam Šimu i Lovru, nek’ uživaju!
Za stolom se odjednom pojavila Mila.
– Imam sedam i pol godina! Idem u OŠ Š.K. Benje, u prvi razred. Učiteljica mi je Maja.
Dok se Mila bori s nekoliko ćevapa i fetom kruha, u nekoliko riječi kaže i zašto je došla:
– Ovdje mi je lijepo! Brzo naučiš jedriti. I poznajem Lučana i on jedri!
Stanka za objed gotovo je završila. Profesor Mate i Mare zovu djecu… Ipak, kako je došao u jedrenje, uspio je objasniti Emanuel.
– Kako? Tako, tata mi je preporučio i sad sam ovdje. Sviđa mi se!
Njega zovu i Neo, a tata mu je, valja reći, Krševan Santini, bivši vrhunski nogometni vratar.
Na moru, pak, zamreškalo se. Pojavila se bava i bilo je još uru, uru i po svitla.
– Idemo još jedan đir! – zove profesor Mate.
Isplovljavaju. Vješti su, nema zbora. Nisu, doista nisu, onih 100 sati potrošili uzalud. U srijedu, 17. prosinca 2025. u klubu će onima koji su diplomirali svečano biti uručene… diplome, što drugo!?
Prema popisu profesora Mate u Školi jedrenja su Lucija Nemeš, Mateo Markanović, Martin Mijolović, Anđela Božić, Maro Marušić, Marin Matulić, Adrian Miller, Tino Bilan, Šimun Matulić, Kristian Juhas, Romeo Knežević, Emanuel Neo Santini, Toni Špralja, Valentina Dunat, Andro Ivanković, Marčelina Sutlović, Šime Parić, Dominik Jukić. Tu su neki koji su tek došli, najmlađi Toni Zupčić (nekidan napunio šest godina!), te Luka Bukulin, Mila Medić, Mihovil Nemeš, Luka Bakotić, Šimun Protić, Lovre Parić.
Ima li nešto prikladnije za kraj ove pričice do li znamenite izreke slavnoga Jacquesa Cousteaua: More, jednom kada te opčini, zauvijek te drži u svojoj mreži čuda.
