Ako do sada je bilo onih koji su smatrali da se mađarski premijer Viktor Orbán “malo preračunao” kritizirajući srednjoeuropske vlasti i neobuzdanu militarizaciju Zapada – nakon njegovog “povijesnog govora” održanog krajem srpnja na 33. ljetnom studentskom kampu Balvanios Sveučilište u Rumunjskoj – nema ni najmanje sumnje da ovaj “glavni europski nacionalist” radi proračunato, nepokolebljivo i s uvjerenjem misionara.
U četiri nastavka Geopolitika.news donosi sve ključne ocjene, zaključke i poruke iz tog “povijesnog govora” mađarskog premijera – od kojih su mnoge u zapadnim medijima ismijane ili zataškane, nedovoljno jasno prenesene ili karikirane .
U ovom, drugom nastavku, “velikog Orbánova govora” saznat ćete zašto se Mađarska tako često sukobljava s kolektivnim Zapadom po pitanju geopolitike; zašto nacionalna država nije ustavna apstrakcija, a nacija nije provizorna tvorevina; zašto se “suverenisti” i “globalisti” ne razumiju; tko su “agresivni patuljci”; zašto je “istrošenost” zapadne demokracije takva dramatična opasnost; zašto je LGBTQ ideologija postala jedna od najvažnijih preokupacija Zapada?
Zašto je Mađarska u latentnom sukobu sa Zapadom?
“Za nas Europljane, za nas u Europskoj uniji, a posebno za nas u Srednjoj i Istočnoj Europi, pravi je izazov ponovno razumjeti Zapad u svjetlu aktualnog rata u Ukrajini, budući da mi, Srednjoeuropski gledamo Zapad kao iracionalan. Ali što ako se taj “kolektivni Zapad” ponaša logično, a mi ostali ne razumijemo tu logiku?
Ako bismo mogli pronaći odgovor na ovo pitanje, shvatili bismo zašto se Mađarska redovito i latentno sukobljava sa zapadnim zemljama Europske unije i “kolektivnim Zapadom” općenito o pitanjima geopolitike i vanjske politike. Odgovor je sljedeći: Zamislimo da se svjetonazor nas, srednjoeuropljana, temelji na nacionalnim državama! Zapad, s druge strane, smatra da nacionalne države više ne postoje. Nama je to nezamislivo. Dakle, koordinatni sustav u kojemu mi srednjoeuropljani razmišljamo o “kolektivnom Zapadu” očito je potpuno irelevantan…
Prema našoj mađarskoj koncepciji, svijet se sastoji od nacionalnih država koje uživaju domaći monopol moći, pritom stvaranje stanja općeg mira. U odnosima s drugim državama nacionalna država je suverena. Drugim riječima, ima kapacitet samostalno određivati svoju vanjsku i unutarnju politiku.
„Nacionalna država nije pravna apstrakcija, a nacije nisu privremene tvorevine“
U našem poimanju, nacionalna država nije pravna apstrakcija, nije pravni konstrukt: nacionalna država je ukorijenjena u konkretnoj kulturi svake konkretne nacionalnosti. Ima zajednički skup vrijednosti, kao i antropološku i povijesnu dubinu. Iz takve subjektivnosti proizlaze zajednički moralni imperativi temeljeni na konsenzusu. Tako mi kao nacionalna država razmišljamo.
Štoviše, mi to ne vidimo kao fenomen koji se razvio u 19. stoljeću: vjerujemo da nacionalne države imaju biblijsku osnovu, budući da pripadaju redu stvaranja. Jer u Svetom pismu čitamo da će na kraju vremena doći sud ne samo pojedincima, nego i narodima. Prema tome, prema našem poimanju, nacije nisu privremene tvorevine.
No, sasvim suprotno, zapadnjaci vjeruju da nacionalne države više ne postoje. Oni stoga niječu postojanje zajedničke kulture i na njoj utemeljenog javnog morala. Oni nemaju javni moral: ako ste gledali ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara – to ste jasno mogli vidjeti.
Zbog toga imaju drugačije mišljenje o migracijama. Smatraju da migracija nije prijetnja ili problem, već način da se pobjegne od etničke homogenosti koja je temelj nacije. To je bit progresivno-liberalnog internacionalističkog poimanja prostora. Zato nisu svjesni apsurda – ili to ne tretiraju kao apsurd – da istovremeno sa međusobnim ubijanjem stotina tisuća kršćana u istočnoj polovini Europe, na zapad Europe dovodimo stotine tisuća ljudi iz, ipak, stranih civilizacija…“
Zašto “suverenisti” i “globalisti” ne razumiju? “
… S naše srednjoeuropske točke gledišta, odnos Zapada prema migrantima je u svojoj biti – sama definicija apsurda. Ali o ovom pristupu se na Zapadu niti ne razmišlja. (U zagradama bih istaknuo da su europske zemlje u Prvom i Drugom svjetskom ratu izgubile ukupno 57 milijuna svojih Europljana. Da su oni, njihova djeca i unuci preživjeli, današnja Europa ne bi imala demografskih problema i deficita). Europska unija ne samo da razmišlja na način koji sam opisao, već to i propovijeda i nameće kao obvezu svima drugima.
Ako pažljivo čitamo europske dokumente – jasno je da je cilj nadvladati naciju. Istina je da na Zapadu imaju veoma čudan način pisanja i iznošenja ove ideje, tvrdeći da se nacionalne države moraju nadvladati, uz zadržavanje samo nekih njihovih manjih tragova. Ali poanta je da na kraju vlast i suverenitet država i naroda treba prebaciti na zajedničke organe Unije u Bruxellesu. U njihovim glavama, nacija je povijesna ili tek prolazna kreacija rođena u 18. i 19. stoljeću, pa isto onako kako je nastala, tako treba i da nestane. Za njih je zapadna polovina Europe već post- nacionalna.
Ovo nije samo politički drugačija situacija. Pokušavam dokazati da se radi o potpuno novom mentalnom prostoru kojeg ćemo prihvatiti, ili ćemo ga odbaciti.
Ako, dakle, na svijet ne gledate s točke gledišta nacionalnih država, potpuno različita realnost vam se otvara pred očima. U tome leži problem, odnosno razlog zašto se države na zapadnoj i istočnoj polovini Europe međusobno ne razumiju, zašto se ne možemo složiti…“
„Agresivni patuljci“
… Ako sve ovo projektiramo na SAD, to je prava bitka koja se tamo vodi. Što bi SAD trebale biti? Bi li tribale ponovo postati nacionalna država ili nastaviti svoj marš ka post-nacionalnoj državi?
Jasni cilj predsjednika Donalda Trumpa je da američki narod vrati iz post-nacionalnog liberalnog stanja, da ih izvuče, natjera nazad, da ih uzdigne ponovo do nivoa nacionalne državotvornosti. Zato je ulog na predstojećim američkim predsjedničkim izborima tako ogroman. Zato ovih dana i viđamo stvari koje nikada prije nismo vidjeli. Zato sile post-nacionalnog globalizma žele spriječiti Trumpa da se uopće i upusti u izbornu utrku. Zato ga žele smjestiti u zatvor. Zato mu žele oteti imovinu. A ako to ne uspije, zato će ga ponovo poželjeti ubiti. I ne zavaravajte se da je ono što se nedavno desilo definitivno posljednji pokušaj atentata u ovoj predsjedničkoj kampanji!
E sad, ako pokušamo razumjeti kako je nastalo razmišljanje Zapada – što ćemo zarad jednostavnosti nazivati „post-nacionalnim” razmišljanjem i stanjem – onda se moramo vratiti na veliku iluziju 1960-ih. Ona je imala dva oblika: prvi je seksualna revolucija, a drugi pobuna studenata za više liberalizma. Zapravo, bio je to izraz uvjerenja da će pojedinac biti slobodniji i veći ako se oslobodi od bilo kakvog kolektiviteta.
„Velika iluzija“ iz 1960-ih
Više od 60 godina kasnija postalo je jasno da, naprotiv, pojedinac jedino može postati veliki kroz zajednicu, i unutar nje, da sȃm nikada ne može biti slobodan, nego vječito usamljen i osuđen na samosažimanje.
Na Zapadu su sve međuljudske veze uspješno presječene: metafizička veza s Bogom, nacionalna veza s domovinom, krvna veza s obitelji. Ponovo ću ukazati na nedavno otvaranje Olimpijade u Parizu: sada kada su se uspjeli otarasiti svega toga, očekujući pojedinca koji će postati veći, otkrili su da osjećaju unutarnju prazninu.
Nisu, dakle, postali veliki, nego su postali mali. Zato ljudi na Zapadu više i ne teže velikim idealima ili velikim, inspirativnim, zajedničkim ciljevima.
Ego je nova filozofija Zapada kojom se pokušava nadvladati društvenost, nacija i identitet društvenog bića i nacije. Da bismo što bolje razumjeli ovaj fenomen devolucije čovjeka kao eminentno društvenog bića, ovdje moramo razmotriti i tajnu Veličine…
Što je tajna Veličine?
Tajna Veličine je u služenju nečemu većem od nas samih. Kako biste ovo postigli, najprije morate prihvatiti da u svijetu postoji nešto veće od vas samih, a onda morate i posvetiti sebe služenju tim velikim stvarima. Njih nema puno. Imate svog Boga, svoju zemlju i svoju obitelj!
Ali ako to ne činite, nego se umjesto toga fokusirate na vlastitu veličinu, vjerujući da ste pametniji, ljepši i talentiraniji od većine ljudi, ako svoju energiju trošite na to, na saopćavanje toga svima ostalima – onda nećete postići Veličinu nego pretencioznost.
I zato danas, kadgod pričamo sa zapadnim Europljanima, u svakoj njihovoj gesti mi Mađari prepoznajemo pretencioznost umjesto veličine. Zato moram reći da smo sada stigli do stanja koje slobodno možemo nazvati ispraznošću, a osjećaj izlišnosti sam po sebi potiče agresivnost. Otuda pojava „agresivnog patuljka” kao novog tipa osobe.
Da sumiram: ono što želim reći je da kada govorimo o Centralnoj Europi i Zapadnoj Europi mi ne govorimo o razlikama u mišljenju, nego o dva različita pogleda na svijet, dva mentaliteta, dva instinkta i otuda dvije različite argumentacije.
Mi imamo nacionalnu državu, koja nas tjera u strateški realizam. Oni na Zapadu imaju postnacionalne snove koji su indiferentni prema nacionalnom suverenitetu. Stoga oni ne prepoznaju nacionalnu veličinu i nemaju nacionalne ciljeve. Ovo je realnost s kojom se moramo suočiti…“
‘Trošenje” demokracije
Post-nacionalno stanje koje danas vidimo na Zapadu ima ozbiljnu – a rekao bih i dramatičnu – političku posljedicu, a to je ‘potrošnja’ vlastite demokracije. Jer unutar samih zapadnih društava postoji rastući otpor migracijama, rodnoj ideologiji, ratu i globalizmu. I to stvara politički problem između zapadne elite i naroda, elitizma i populizma. To je definirajući fenomen zapadne politike danas.
Ako čitate tekstove u novinama, ne morate ih razumijeti, oni uostalom i nemaju uvijek smisla. Ali izrazi koje ćete najčešće pronaći i pročitati u tim novinama su da elite osuđuju narod zbog „skretanja udesno“. Stvarna i realna osjećanja i ideje naroda se etiketiraju kao ksenofobija, homofobija, nacionalizam. Zauzvrat, narod optužuje elitu da je ne interesira ono što je narodu bitno, i da je potonula u neku vrstu poremećenog globalizma. Posljedično, elite i narod se ne mogu složiti i surađuivati. Mogao bih navesti mnoštvo primjera u različitim zemljama. Ali ako se narod i elite ne mogu složiti i surađivati, kako to može proizvesti predstavničku demokraciju?
Pošto imamo elitu koja ne želi predstavljati narod i ponosna je što ga ne želi predstavljati, a potom imamo narod kojeg ne predstavlja nitko. U stvari, u zapadnom svijetu danas imamo situaciju u kojoj mase ljudi s fakultetskim diplomama više ne predstavljaju, kao ranije, manje od 10 posto populacije, nego 30 ili 40 posto. I zbog svojih gledišta ovi ljudi ne poštuju one koji su manje obrazovani – što su obično radnici, ljudi koji žive od svog manualnog rada. Za elite, jedino su mišljenja diplomaca prihvatljiva, jedino su ona legitimna – što je samo po sebi obespravljenost.
Europa ‘dopuštene’ i ‘nedopuštene’ političke zajednice
To je gledište sa kojeg se mogu razumjeti i rezultati nedavnih europskih parlamentarnih izbora. Europska narodna partija (EPP) okupila je glasove „plebejaca“ sa desnice koji žele promjene, pa je onda te glasove odnijela ljevici i napravila dogovor sa ljevičarskim elitama koje imaju interes da održe status quo u europskim institucijama. To ima dugoročne posljedice za Europsku uniju. Jedna od posljedica je da službeni Bruxelles ostaje pod okupacijom liberalne oligarhije. Ova oligarhija ga drži čvrsto u svojim rukama. Ova lijevo-liberalna elita zapravo organizira transatlantsku elitu: ne europsku, nego globalnu; ne zasnovanu na nacionalnoj državi, nego na platformi federalizma; i ne demokratsku, nego oligarhijsku elitu.
Ovo također ima posljedice i po nas u Mađarskoj i cijeloj centralnoj Europi, jer se u Bruxelles vratila politika takozvanog „3P”: zabranjeno, potrebno i promovirano (u originalu na engleskom prohibited, permitted and promoted, što bi u direktnom hrvatskom prijevodu moglo značiti „zabranjeno, dopušteno i poželjno”). Mi u Mađarskoj spadamo u kategoriju zabranjenih. ‘Patriotama za Europu’ (naziv bloka koji je Orban formirao u Europskom parlamentu; prim. prev) stoga je zabranjeno da dobiju bilo koju funkciju. Mi dakle danas živimo u svijetu dopuštene političke zajednice.
Za to vrijeme, naši domaći protivnici – a naročito novajlije u Europskoj narodnoj partiji – nalaze se u snažno promoviranoj kategoriji. To najbolje pokazuje kako su zapadne vrijednosti – koje su nekada bile esencija tzv. „meke moći” Zapada – postale sada bumerang. Ispostavilo se da zapadne vrijednosti, za koje se vjerovalo da su univerzalne, bivaju demonstrativno označavane kao neprihvatljive i odbacivane u sve više zemalja širom svijeta. Ispostavilo se da modernost, moderan razvoj, nije zapadni ili makar ne isključivo zapadni izum, pošto je i Kina moderna, Indija postaje sve modernija, a i Arapi i Turci se moderniziraju ne oslanjajući se primarno na ‘zapadne vrijednosti’…
LGBTQ ideologija, ključna preokupacija Zapada?
Za to vrijeme, zapadnu meku moć zamijenila je ruska meka moć, jer je na Zapadu danas ključni element propagiranja ‘zapadnih vrijednosti’ postalo propagiranje LGBTQ vrijednosti, što ogromna većina čovječanstva, naravno, ne prihvaća niti može prihvatiti kao univerzalnu vrijednost i kao obilježje civilizacijskog progresa.
No, svako tko ne prihvaća LGBTQ ideologiju, svrstavan je u ‘nazadnu’, nezapadnu kategoriju čovječanstva. Ne znam jeste li obratili pažnju, ali mislim da je nevjerojatno da su u posljednjih šest mjeseci pro-LGBTQ zakoni usvojeni na vrlo zanimljivim područjima svijeta, a izvan EU koja s Amerikom u tome prednjači: u Ukrajini, Tajvanu, Japanu… Posljedica je da je danas Putinovo najsnažnije taktičko oružje pružanje otpora i protivljenje zapadnom nametanju LGBTQ ideologije. To daje najsnažniju međunarodnu atraktivnost Rusiji, pa ono što je nekada bila meka moć Zapada sada je, poput bumeranga, postala meka moć Ruske Federacije.
Sve u svemu, rat u Ukrajini nam je pomogao da mnogo realnije shvatimo stanje stvarne moći u svijetu. Uvjeren sam da je Zapad u svojoj najnovijoj misiji pucao sebi u koljeno, što je ubrzalo promjene koje svijet naše najskorije budućnosti vode u nezaustavljivu, ali još uvijek ne sasvim jasnu, transformaciju.
Viktor Orban: Aktualni traktat o današnjoj Europskoj uniji, ratu i miru
