Kako Sjedinjene Države, koje su znatno bogatije od Narodne Republike Kine, mogu izgubiti u strateškom rivalstvu – predstavlja središnju zagonetku današnjeg geopolitičkog krajolika.
O tome, 16. prosinca, piše američki specijalizirani medij National Security Journal u autorskom tekstu Daniela Blumenthala, višeg suradnika u Američkom institutu za poduzetništvo, gdje se fokusira na sigurnosna pitanja istočne Azije i kinesko-američke odnose.
Autor najprije navodi kako prema svim mjerama nacionalnog bogatstva, SAD uživa ogromnu prednost nad Kinom. Krajem 2024. bogatstvo američkih kućanstava doseglo je 162 bilijuna dolara, u usporedbi s otprilike 85 bilijuna dolara u Kini – što je rekordna razlika. Osobni dohodak u SAD-u, najjasnija mjera prosperiteta, bio je više od deset puta veći od kineskog u 2022. Nominalni BDP Amerike premašio je 10 bilijuna dolara u 2024.
A Kina ne pokazuje znakove sustizanja. Suočava se s dugoročnom strukturnom ekonomskom stagnacijom – rasipnim ulaganjima, ozbiljnim demografskim padom i političkim napadima na privatno poduzetništvo.
Bogatstvo nije nužno i moć
Ipak, bogatstvo nije nužno moć – navodi dalje autor teksta američkog medija. Ono što je važno u geopolitičkom natjecanju jest koliko učinkovito neka zemlja pretvara ekonomske resurse u vojnu, diplomatsku i tehnološku polugu. I ovdje Kina ima ogromnu strukturnu prednost. Peking se prema bogatstvu odnosi kao prema alatu državništva. Washington ga tretira isključivo kao prekrasan proizvod slobode, kojim mogu upravljati pojedinci.
U središtu kineske strategije je težnja za onim što Peking naziva „sveobuhvatnom nacionalnom moći“ – združivanjem vojne snage, tehnoloških kapaciteta, industrijske dominacije i geopolitičkog utjecaja u jedinstveni nacionalni projekt.
Kina gradi najmoćniju vojsku u Indo-Pacifičkoj regiji, utemeljenu na obrambenoj industrijskoj bazi kojoj SAD sve teže može parirati. Ekonomski – koristi državnu moć kako bi dominirala strateškim industrijama i naoružala lance opskrbe.
Amerika, nasuprot tome, optimizira stvaranje privatnog bogatstva i dobrobit potrošača. Doprinosi li uspješan poduzetnik nacionalnoj moći nebitno je za američki sustav. Osim ako zemlja nije u ratnom stanju, Washington se bori pretvoriti ekonomske resurse u geopolitičku prednost.
Kineski napor za širenje nacionalne moći
Nasuprot tome, jedna od ključnih funkcija Komunističke partije Kine je usmjeravanje kapitala prema industrijama koje proširuju nacionalnu moć – čak i ako generiraju malo profita.
Razmotrimo ključne minerale. Kina ne prednjači zato što su njezini poduzetnici predvidjeli unosnu budućnost, već zato što je Peking odlučio da će strateška dominacija donijeti političku prednost. Bio je u pravu: prisila rijetkih minerala prisilila je Washington da ublaži svoj stav tijekom nedavnog trgovinskog spora.
U Kini, eliminacija stranih konkurenata nije slučajna nuspojava „kreativnog uništenja“. To je cilj. Peking je spreman pretrpjeti gubitke zbog bankrotiranih konkurenata i steći moć prisile. Trenutni val kineskih automobila, na primjer, uništava njemačke proizvođače, a Peking pozdravlja taj ishod.
Slična dinamika pojavljuje se u umjetnoj inteligenciji. Amerika bi mogla proizvesti najnaprednije svjetske tvrtke za umjetnu inteligenciju, s tržišno superiornijim modelima i vrhunskim poslovnim proizvodima. Ali Kina će primijeniti umjetnu inteligenciju radi geopolitičke koristi. Dok se američke tvrtke fokusiraju na monetizaciju, Peking će svoje sustave umjetne inteligencije ustupiti partnerima poput Brazila, ugrađujući kinesku tehnologiju u ključne sektore poput energetike i logistike.
Inovacija je Pekingu najvrjednija utoliko što unapređuje geopolitičku moć – i ako suzbijanje globalnih inovacija služi kineskim interesima, to će učiniti i on.
Xi Jinping je reorganizirao kinesko gospodarstvo u tom smjeru. Kina je najznačajnija svjetska proizvodna sila, proizvodeći više robe nego sljedećih devet zemalja zajedno. Najveći je proizvođač automobila, posebno električnih vozila, i dominantni brodograditelj.
Predvodi svijet u novim tvornicama poluvodiča, čak i ako su u nižem segmentu, i pozicioniran je da nadmaši većinu tradicionalnih proizvođača čipova. Spreman je preuzeti dominantnu poziciju u lancu opskrbe biofarmaceutskim proizvodima.
Od bogatstva do geopolitičke moći
Da bi SAD pretvorio svoje ogromno bogatstvo u geopolitičku moć, trebalo bi mu temeljno preispitivanje mirnodopske ekonomske strategije. To bi zahtijevalo održiva ulaganja u obrambene industrijske kapacitete, ciljanu podršku strateškim industrijama i spremnost na restrukturiranje savezne potrošnje.
No, fiskalna stvarnost Washingtona je sumorna: velik dio saveznog proračuna troši se na zdravstvo, mirovine i kamate na 35 bilijuna dolara duga. Porezni prihodi daleko su od pokrivanja tekućih obveza, a kamoli velikih novih strateških ulaganja. Kada Washington ostvari više prihoda, razmišlja o smanjenju poreza. To možda jest dobro za rast, ali ne pomaže u natjecanju s Kinom.
Izgradnja nacionalne moći je skupa. Održavanje vojne nadmoći samo u Aziji zahtijevalo bi godišnje razine potrošnje iznad trenutnih putanja. Jačanje otpornosti lanca opskrbe poluvodičima putem CHIPS-a i Zakona o znanosti bio je dobar početak – ali slične inicijative potrebne su za sektore poput kritičnih minerala.
Sve će to biti skupo – Zakon CHIPS koštat će porezne obveznike oko 250 milijardi dolara tijekom 10 godina – a bez promjene fiskalne politike, Washington nema novca.
„Dobra“ vijest je da se financijska situacija Kine pogoršava. Razina duga je ogromna, a stagnirajuće gospodarstvo ne može podnijeti neograničenu stratešku industrijsku potrošnju. Peking financira i masivnu vojsku i sustav unutarnjeg nadzora koji će biti teško održavati.
Ako SAD može isključiti Kinu iz ključnih lanaca opskrbe – posebno u čipovima, ključnim mineralima i farmaceutskim proizvodima – to može pogoditi srž pekinškog ekonomskog modela i geopolitičke poluge. Poskupljenje kineskih programa je važno.
SAD i dalje drži vodeću poziciju u bogatstvu, revolucionarnim inovacijama i ljudskom kapitalu. Ali pretvaranje tih prednosti u moć zahtijeva nacionalnu strategiju koja ekonomiju tretira kao instrument državništva. Kina to već čini.
Bez ovog EU gubi svaku mogućnost održavanja svog statusa na geopolitičkoj karti svijeta
