U studiju Dalmacije Danas sučelili smo Hanu Matić iz udruge Spasimo male obiteljske iznajmljivače i Melis Mladineo Brničević iz Građanske incijative Stanari zajedno. Tema je – je li turistima mjesto u stambenim zgradama? U raspravi su se otvorila pitanja kućnog reda i jasnih pravila, suživota stanara i apartmana “još iz vremena Jugoslavije”, ali i tvrdnje o suglasnosti sustanara, (ne)legalnosti rješenja te o tome može li se uopće generalizirati da su “turisti ti koji svugdje rade buku”.
Kliknite za pregled
Dva prava i pitanje prednosti u koliziji
Kako po vama treba pomiriti dva ustavna prava koja ulaze u sukob, pravo stanara na miran i siguran dom i pravo stanara da raspolažu svojom imovinom? Što ima prednost kad su u koliziji?
Hana: Ta dva prava nisu u izravnoj koliziji; ona mogu biti vrlo komplementarna. Nepovredivost vlasništva nešto je što je Ustavom zaštićeno kao najviša vrednota, a Ustav ne prepoznaje termin „pravo na miran život“. Nužno je da se svakome osigura pravo na mir i sigurnost. To se mora regulirati kroz pravila. U svijetu imamo stotine tisuća zgrada u kojima stanari žive u suživotu između apartmana i života u toj zgradi. Pravila moraju biti jasna, kućni red mora biti jasan. Pravila se moraju znati, a iznajmljivač mora reagirati ako se bilo što krši – i to je ono što je najvažnije. Mi nemamo apartmane u zgradama 10 godina; to traje već jako dugo, još iz vremena Jugoslavije.
Melis: Zakoni se mijenjaju i podložni su promjenama. Sada su se samo donijeli uporabna dozvola i vlasnički list. Sva su rješenja nelegalna jer se nije tražila suglasnost ostalih sustanara. Govorili ste o nepovredivosti vlasništva – stambena zgrada je u vlasništvu svih nas. Ako nas deset ne želi i ne dajemo suglasnost, onda to ne može ići, a naše se pravo na nepovredivost vlasništva uzima zdravo za gotovo. U ovom slučaju vlasništvu apartmana davalo se pravo. Naše je ustavno pravo na miran i dostojanstven život. To nam nitko nema pravo uskratiti, a to nam se uskraćuje već godinama. Naši suvlasnički udjeli u zgradi su povredivi i zato su sva rješenja koja su izdana nelegalna. Dosta se banalno tumači ta nepovredivost vlasništva. Ako se remeti mir i sigurnost i uništava im se zdravlje, onda postoji drugi zakon. Želimo da se striktinije definira; nismo za zabranu ničega. Ako je netko dobar vlasnik, mi nemamo problem s tim. Već godinama trpimo zlonamjernost.
“Ne možemo generalizirati” i “stambena zgrada namijenjena stanovanju”
U raspravi se otvorilo i pitanje generaliziranja, ali i toga što je prihvatljivo u stambenim zgradama.
Hana: Mene šokira ideja da su sva do sada izdana rješenja nezakonita, a to znači da su brojna ministarstva i brojni državni uredi radili mimo zakona – to je nešto što je šokantno. Turisti nemaju nikakav pravni imunitet ako krše bilo što i provode nasilje, a priča je u konačnici diskriminatorna i pravno upitna tvrdnja da su turisti odjednom ti koji svugdje rade buku. U Hrvatskoj nije zabilježen niti jedan slučaj da je netko, turist, u stambenoj zgradi napao nekoga u zgradi. Ako se nešto dogodilo, dogodilo se na javnoj površini. Incidenti su rijetki, gotovo da ih nema s obzirom na to koliko imamo turista. Mi ovakvih situacija nemamo; vaša osobna situacija koju vi imate, a vjerujem da je neki ljudi prolaze, ne ignoriram, ali to nije mjerilo da bi se istim metrom „gađalo“ cijelu državu ili cijeli grad. To je nezapamćeno na razini EU. Moram pohvaliti Turističku zajednicu Grada Splita, koja upozorava sve na bilo kakvo kršenje te poziva stanare i iznajmljivače da pozovu nadležne službe ako nešto primijete. Ne možemo generalizirati i ne možemo reći da je to svugdje tako.
Melis: Mislim da ovo potvrđuje ono što sam govorila, a to je da je stambena zgrada namijenjena stanovanju. Nije prihvatljivo da turisti u stambenoj zgradi rade buku – a ne samo turisti, nego i vlasnici apartmana koji primaju goste u svako doba dana i noći. Na razini države imamo problem; to traje jako dugo i sada je došla voda do grla. Ovo nije naš problem, nas nekoliko – ovo je problem na razini države. Ne vidim problem u suglasnostima; ne znam čega se plašite. Mi ništa ne branimo, želimo samo da se poštuje zakon.
Suglasnosti, praksa i pitanje represije
Jedna strana naglašava granice raspolaganja tuđom imovinom i upozorava na posljedice represije, dok druga traži da se zakon uskladi s praksom i da se pitaju stanari.
Hana: To bi značilo da je svaki vlasnik kriv. Ne možete vi raspolagati mojom imovinom, niti ja mogu vašom. Ne može vlasnik dovoditi druge u nepovoljnu situaciju da trpe nešto što ne mogu prihvatiti. Represija ne vodi do rješenja.
Melis: Zakon se mora uskladiti sa praksom i treba se pitati ostale stanare žele li to u stambenoj zgradi.
Odvjetnički ured, “turist iz Nizozemske” i iskustvo stanara
U jednom trenutku otvorilo se i pitanje drugih sadržaja u stambenim zgradama, kao i doživljaja stanara.
Hana: Kako onda u stambenoj zgradi može biti odvjetnički ured, primjerice?
Melis: Vi niste poslovna djelatnost; vi u stambenim zgradama iznajmljujete.
Hana: Ne smeta vam psihijatrijski bolesnik koji možda dolazi u neku kliniku se liječiti ili možda neki kriminalac koji dolazi u neki odvjetnički ured, ali vas je strah nekog turista koji je došao odnekud, iz Nizozemske?
Melis: Ništa ne generaliziram. Govorim vam iz iskustva što sam doživjela, kao i moje dijete.
Cijeli Dalmacija Danas duel možete pogledati u video zapisu ispod:
Moja reakcija na članak je…
