Kada je prije desetak godina Andrej Plenković iz Bruxellesa stigao na domaću političku scenu predstavljajući se kao političar centra i zazivajući promjene u vrhu HDZ-a, nitko nije mogao naslutiti da će hrvatskom državom i Vladom upravljati cijelo desetljeće. U jednom trenutku te duge vladavine okrenuo se strankama desnog predznaka iako je preduvjet za njegov dolazak na hrvatsku političku scenu bila upravo marginalizacija desnog krila vladajuće stranke, u čemu mu je uvelike pomogao HDZ-ov vječni spavač i operativac nad operativcima – Vladimir Šeks. U to je vrijeme Plenković tražio i dobio širinu pa je, korak po korak, zahvaljujući toj širini, postao jedini relevantan faktor na domaćoj političkoj sceni.
Toliko da druge članove HDZ-a i Vlade javnost gotovo i ne zna, osim pokoje iznimke koju predstavljaju Ivan Anušić, Gordan Jandroković ili Oleg Butković. No s njima Plenković, unatoč glasinama o tenzijama i njihovim ambicijama, ipak uspijeva pronaći određeni balans. Pronalaženje balansa i jest jedna od tajni njegova opstanka svih ovih godina, u kojima smo nerijetko svjedočili gnjevu desnice usmjerenom prema Plenkoviću. Prema njihovoj prosudbi, on je kompletan HDZ i cijelu Vladu previše pozicionirao u političkom centru. Plenković je često i sam naglašavao kako on uistinu jest političar desnog centra, bježeći od bilo kakve radikalizacije.
Sve se, međutim, počelo mijenjati poslije posljednjih parlamentarnih izbora. U želji da zadrži vladajuću funkciju, Plenković je silom prilika pristao na suradnju s Domovinskim pokretom, ulazeći u koaliciju koja sigurno nije njegovo prirodno političko stanište. Njegovo bi stanište bili liberali, HNS i manjinci, s kojima je uspješno surađivao do posljednjih izbora. No tada je kao saveznika jednostavno morao prigrliti Ivana Penavu i njegove momke, iste one koje je u borbama što ih je vodio u svojem HDZ-u stjerao na marginu.
Pravila igre
U Plenkovićevo političko djelovanje upleo se tako vanjski faktor na koji nije mogao utjecati pa je izgubio onu širinu zahvaljujući kojoj je uspješno vladao sve do suradnje s Domovinskim pokretom. Prihvaćajući tu koaliciju, uglađeni briselski premijer prihvatio je takozvane desničare i bećare s kakvima se nikada prije nije susretao, a silom prilika i njihov narativ, popuštajući im i tamo gdje možda nije trebao jer su domovinci uzletjeli toliko da su mu u jednom trenutku nametnuli svoja pravila igre ucjenjujući ga skromnom većinom. Znajući u kakvom se društvu našao, Plenković je doista odlučio popustiti Penavi i njegovim momcima u maniri one “pamti pa vrati”. No, kako se i u društvu situacija otela kontroli te se nakon ljetošnjeg koncerta Marka Perkovića Thompsona probudio domoljubni duh, svoje je djelovanje i svoj HDZ morao prilagoditi tom ozračju u kojem nije prirodan.
Takva višemjesečna prilagodba nedavno mu je donijela bolan udarac – pad osobnog rejtinga, što ga je, kako tvrde njegovi najbliži suradnici, ozbiljno zabrinulo jer se to nikad prije nije dogodilo. Uviđajući da situacija izmiče kontroli i da mu radikalizacija ipak počinje štetiti, Plenković je tu štetu odlučio smanjiti medijsko-političkom strategijom koju je pomno osmislio sa svojim najužim savjetničkim timom, u kojem jednu od najvažnijih uloga ima bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić. Rezultat te strategije i jesu napisi o navodnom preslagivanju vladajuće većine, o čemu se ozbiljno polemiziralo otkako je nedavno izglasan proračun za iduću godinu, kojemu je potporu dala bivša SDP-ovka Boška Ban Vlahek, postavši tako dio vladajuće većine.
Kada je postalo jasno da bivša SDP-ovka, po uzoru na niz svojih kolega, postaje dio Plenkovićeva tima, u javnom se prostoru počelo nagađati da bi Plenković u jednom trenutku naprasno iz svoje koalicije mogao izbaciti Penavin Pokret – naglo i neočekivano, baš kao što je nedavno učinio s direktorima državnih poduzeća – te da bi nakon tog izbacivanja mogao formirati novu koaliciju s političarima koji se deklariraju kao pripadnici centra i zagovaraju umjerene političke ideje koje su i njemu bliske.
Stabilna većina
Određeni doticaj njegova HDZ-a i nekolicine liberalnijih zastupnika postoji i vidljiv je s vremena na vrijeme u nekim glasanjima, no pitanje je kakva je doista situacija na terenu i što ti pojedinci od HDZ-a traže da bi pristali na nove “dealove”. Upućeni u odnose u vladajućoj koaliciji ipak spuštaju lopticu pa kažu kako preslagivanje koalicije zasad nije sasvim realna opcija jer je Plenković nakon lokalnih izbora ipak djelomice pripitomio DP-ovce kupujući mir foteljama.
Otkako je izgubio vlast u Vukovaru, Penava više nije bahat kao što je bio, a nakon podizanja optužnice, sve se manje oglašava i pucač Dabro, pa dio HDZ-ovaca zaključuje kako bi do preslagivanja moglo doći samo ako se DP raspadne, no pitanje je kada će i hoće li do toga doći. S DP-om ili bez njega, Plenkoviću je važnije doći do stabilne većine u parlamentu, svjedoče naši sugovornici, koji kažu da je premijer zadovoljan time što je s Boškom Ban dobio još jednu ruku, a to je i simbolična poruka. Prije svega, Plenković je time Penavi još jednom dao do znanja da je vrijeme njihovih ucjena prošlo, a osim toga, svima je pokazao da uz minimalnih 76 ruku koje su mu dosad osiguravali koalicijski partneri, zatreba li, u sabornici može naći nove ruke.
U tom su se kontekstu, osim Boške Ban, posljednjih mjeseci spominjali IDS te zastupnici Platforme Sjever Matije Posavca. Kao potencijalni novi Plenkovićevi suradnici već se neko vrijeme spominju i Dario Zurovec te Krešo Beljak, koji ionako u politici više nema što izgubiti, a s HDZ-om može samo dogovoriti da još ponešto dobije. Na glasanju o proračunu HDZ nije dobio glasove IDS-a, čiji su zastupnici ostali suzdržani, dok se Posavčevi u glasanje nisu ni uključili.
Žestoke polemike
Dio naših sugovornika iz HDZ-a smatra da Plenković takvim ishodom ipak ne može biti zadovoljan jer su njegovi arbitri vodili pregovore na kojima mu je zajamčeno da će na glasanju o proračunu imati više od 77 ruku. To se može zaključiti i iz glasina koje dopiru iz IDS-a, u kojem se dan prije glasanja o proračunu održala sjednica Predsjedništva, na kojoj je odlučeno da će na glasanju o proračunu biti suzdržani, što je izazvalo žestoke polemike članova stranke. Polovica vodstva, predvođena novim predsjednikom stranke Lorisom Peršurićem, zagovarala je stav da se proračun treba podržati, a drugi dio tomu se suprotstavio pa je na koncu suzdržanost bila kompromisno rješenje između Peršurića i Dalibora Pausa, koji također u sabornici brani IDS-ove boje, ali, za razliku od novog šefa stranke, pripada struji koja se snažno protivi zbližavanju IDS-a s HDZ-om.
U IDS-u se, dakle, još pronalazi kompromis, slično kao i u Posavčevu Sjeveru. Župan Posavec za suradnju s HDZ-om ne želi ni čuti, ali time što nisu glasali protiv proračuna, njegovi su zastupnici Plenkoviću dali do znanja da su otvoreni za neke buduće razgovore o eventualnoj suradnji. Tim prostorom i daljnjim pregovorima Plenković ne može biti potpuno zadovoljan, ali barem može odahnuti jer je potporom Boške Ban Vlahek suzio manevarski prostor Željku Lackoviću, koji je nedavno srušio Vladin prijedlog izmjena Zakona o kaznenom postupku.
Ipak, ostaje činjenica da je premijer u posljednjih nekoliko tjedana više puta, što javno, što među svojim najbližim suradnicima, iskazao žaljenje zbog toga što svoju treću vladu, umjesto s Pokretom, nije oformio sa strankama centra i manjinama. Unatoč tomu, dobar dio HDZ-ovaca uvjeren je da izbacivanje DP-a iz koalicije u ovom trenutku još nije opcija za kojom će posegnuti.
Smirivanje tenzija
No zato je ovih dana odlučio smiriti unutarstranačku oporbu koja se počela buditi na valu domoljublja, pa ih je vratio na početne postavke nizom smjena direktora u javnim poduzećima. No ni tu nije kraj njegovim brigama. Jedan od njegovih bliskih suradnika kaže nam kako premijeru nije toliko važno hoće li se, i kako će se, riješiti onih koji mu u parlamentu osiguravaju većinu, trenutno mu je važnije da se kao političar vrati u svoje prirodno stanište – na centar, gdje je djelovao autentičnije i gdje se vrlo dobro snalazio. Premijerov suradnik uvjeren je, primjerice, da bi se on s Thompsonom fotografirao i da je s njime u koaliciji bio Pupovac, no isto je tako uvjeren da bi tada to u javnom prostoru bilo drukčije predstavljeno i protumačeno.
Od ljetos situacija u društvu izmiče kontroli, što prvi put u Plenkovićevoj političkoj karijeri na vidjelo izbacuje njegovu ranjivost i verbalno nesnalaženje. To pokušava iskoristiti ne odveć vješta lijeva oporba, koja sve ozbiljnije radi na predizbornom savezu SDP-a i Možemo. Istini za volju, Plenkovića bi bilo naivno podcijeniti jer je mnogo puta dokazao da zna i umije preživjeti krize, pa je moguće da će tako biti i sada, i da će se iz ove situacije izvući tako da mu javnost to previše ne zamjeri. Da bi se to dogodilo, najprije mora smiriti ratove između lijevih i desnih koji pune medijski prostor i zahvaćaju političku scenu.
A preliju li se na ulicu i eskaliraju, kao što opozicija najavljuje, Plenković će se naći u nezavidnom položaju pa ne iznenađuje što je trenutno mnogo više fokusiran na smirivanje tenzija i povratak vlastitog centrističkog imidža nego na raskidanje koalicije s Pokretom. Zbog želje da smiri tenzije i oporavi rejting, Plenković u jeku prosvjeda i društvenih pobuna otvara teme životnog standarda, proračuna i investicija, pokušavajući tako vratiti i “starog Plenkovića”, onog briselskog, koji je imao širinu i stabilnost koja mu je i donijela tri premijerska mandata.
