Lokomotiva protiv “velikog susjeda” na Maksimiru u subotu traži iznenađenje kojim će znatno sretnije kročiti u blagdansko razdoblje. Pauza će, nakon bitke s Dinamom, svakako dobro doći Nikici Jelaviću da bi do kraja utvrdio zašto njegova momčad u drugoj dionici SHNL-a ne bilježi pobjedu ni protiv jedne ekipe, a potom i osmislio adekvatnu reakciju jer na Kajzerici ne planiraju provesti proljeće u borbi za ostanak.
Lokosi su u listopadu dočekali i porazili Modre na krilima znatno sretnijih rezultata i posebice igara – s osam bodova iz pet prethodnih utakmica, s tim da je poraz od Hajduka (0:2), s obzirom na prezentaciju, ulijevao nadu jer Bijeli ih nisu premoćno nadigrali. Ovaj put, nominalni gost mora se “čupati” protiv lidera usred loše serije te nakon što im je Hajduk pokazao što znači sve popularniji izraz među stranim trenerima – nogometna patnja.
Treneri, analitičari, pa i mi novinari u nebrojivo smo navrata istaknuli da je realizacija Lokomotivino polje za napredak, jer taj je dojam snažio veći dio sezone (u onom uspješnijem dijelu momčadi), no treba primijetiti da je bivši centarfor Jelavić u tom segmentu ipak izborio napredak. Stojaković je, recimo, nedavno zabio Rijeci iz polu-šanse, a i protiv Hajduka je pogodak (opet Stojakovića) stigao iz jedne od dviju izglednih prilika.
S obzirom na trenutnu formu i kvalitetu zagrebačkih momčadi, koliko god se Lokosi voljeli nadigravati, izgledno je da će na Maksimiru slabije vladati posjedom i, žele li zaraditi bod(ove), morati iskoristiti malobrojne šanse. Jasno da je pritom ključ u realizaciji, no još je važnija čvrstina obrane u kojoj je potrebno riješiti ozbiljne tegobe. Problem Lokosa se, dakle, u zadnje vrijeme slabije javlja u protivničkom, a izraženije u vlastitom 16-ercu, što je uvjerljivo pokazao Hajduk – gomila praznog prostora između braniča mogla je rezultirati “rešetanjem” već u prvih pola sata. Mučili su se s Antom Rebićem, no Arber Hoxha možda je i brži…
Osjetno slabija kompaktnost i suradnja s veznim redom, te oslabljena moć predviđanja segmenti su koji su narušili defenzivnu prezentaciju Lokosa, koja je početkom sezone izgledala znatno neprobojnije. Lijepom organizacijom prisiljavali su suparnike na ubačaje sa strane, koje bi bez većih poteškoća otklanjali novootkriveni Diop i njegov “mentor” Kolinger. Protivnički pogoci u pravilu bi stizali iz “izoliranih slučajeva” individualnih pogrešaka, nerijetko i u liku “granata” s 20 plus metara, a ne iz pogubljenosti linija.
Ipak, najednom govorimo o, sudeći po primljenim pogocima (28), najslabijoj obrani lige odmah nakon vukovarske (30)…
