Prošlog je tjedna u Zagrebu predstavljena najveća bukara na svijetu, koja bi mogla ući i u Guinnessovu knjigu rekorda. “Fondacija Bukovica” i Adrijan Siniša Rakić zaslužni su za nastanak ovog tradicijskog proizvoda vrijednog divljenja zbog svojih dimenzija, a bukara sada ide u “obilazak” manifestacija.
Tradicijski obrt koji je izradio ovu – kako se hvale – najveću bukaru na svijetu, smješten je u ličkom selu Kuterevu, u kojem majstor Tomo Rožman Tošan već 50 godina izrađuje tradicijske, ali i ostale proizvode od drva. Iz radionice ovog majstora zanata izlazi štošta, od stolova i stolica, barskih stolova i šankova, pa do tamburica, bačava i bukara.
– Godinama već izrađujem bukare, baš kao i niz ostalih tradicijskih proizvoda, tako da ni s ovom nisam imao nekih većih problema. Jedini mi je problem stvarala ručka. Naime, ona je od živog drva, koje se prvo suši, a potom se kuha kako bismo je mogli lakše saviti, što nije lak posao. Bukara je izrađena od visokokvalitetnog drva s Velebita, točnije sa Štirovače, a to se drvo koristi i za izradu tamburica jer daje dobar zvuk – opisuje Tomo Rožman Tošan umijeće izrade ove drvene tradicijske posude iz koje se pije vino.
Izradio i bačvu od tri metra
Inače, bukara je tradicijski proizvod koji se izrađuje od rascijepljenih komada drva, najčešće smreke ili vrbe, točnije od nekoliko međusobno priljubljenih daščica (dužica) i učvršćenih obručem od drva vrbe. Šira je u gornjem dijelu, a uža u donjem. Dimenzije su najveće bukare na svijetu 50 x 50, a u nju stane čak 50 litara vina.
Kako kaže autor bukare, ni velike dimenzije za njega nisu predstavljale problem, a za izradu bukare treba mu nekoliko dana, naravno, ovisno o željama i dimenzijama. “Umijeće izrade bukare i suska” upisano je Registar kulturnih dobara Hrvatske kao zaštićeno kulturno dobro, a prakticira se gotovo na čitavom hrvatskom krškom području, od Like, preko kontinentalnog dijela Dalmacije do doline Neretve te na nekim otocima.
– U početnom dijelu ide ugradnja dužica, zatim slijedi slaganje u skladu s dimenzijama. Stavljaju se obruči, potom slijedi vanjska obrada i na kraju finiširanje iznutra. Meni je to već rutinski jer se time bavim godinama, a konkretno, za izradu ove bukare trebala su mi tri do četiri dana nakon nabave materijala – objašnjava Rožman Tošan.
Trenutno u obrtu najveći dio posla i dalje nosi samostalno, no kad se poveća obujam posla i narudžbi, po potrebi povećava i broj zaposlenika.
– Ova bukara nije moja prva narudžba koja ima velike dimenzije. Izradio sam bačvu od tri metra za općinu Buje u Istri. To je bilo toliko veliko da nije stalo u radionicu, radio sam u dvorištu. Od Istre do Dubrovnika, nema gdje nisam radio i svojim sam proizvodima nosio dašak tradicije – pohvalio se za kraj Rožman Tošan.
Drvo zna ‘kao svoj džep‘
– Znate kako se kaže u Bukovici – što je bukara veća, to je i srce veće! Htjeli smo napraviti nešto posebno, nešto što će pokazati koliko nam tradicija znači i koliko nas spaja. Na projektu moje zaklade “Fondacija Bukovica” iz Amsterdama radi i Ilija Krneta iz Kistanja sa svojom udrugom “Kistanjski zalasci sunca”, pa je cijela priča dobila još jednu lijepu, prijateljsku dimenziju. Bukara je simbol prijateljstva, dobrih ljudi i starih običaja koje ne smijemo zaboraviti. Ovaj projekt donio nam je puno radosti, povezao nas je i podsjetio tko smo. Na kraju dana – tradicija živi samo ako je ljudi nose sa sobom – objašnjava Adrijan Siniša Rakić iz “Fondacije Bukovica”.
Za majstora Tomu Rožman Tošana, koji ju je napravio, kaže da je čovjek koji drvo zna “kao svoj džep”.
– Proces je bio dug jer je trebalo pronaći smreku s granom u baš savršenom obliku za dršku. U bukaru je ušlo puno truda, strpljenja i ljubavi. Tošan je majstor staroga kova – zna što radi. Kad je gotova bukara stigla, prvo smo je gledali, pa smo se smijali, pa smo je slikali, pa opet gledali. Stvarno je najveća bukara koju ćete ikad vidjeti – baš onakva kakvu smo sanjali – s ponosom govori Rakić.
Prošlog mjeseca imali su prezentaciju u Zagrebu, a budući da je, kako kažu, ova bukara zamišljena kao jedinstvena – prva, posljednja i “kraljica svih bukara”, u planu je “prošetati je” – pokazivat će je ljudima na sajmovima, kulturnim programima i okupljanjima. Prijavljuju je i za Guinnessovu knjigu rekorda, a kad za to dođe vrijeme, poklonit će je Muzeju Bukovice.
– Pa kad smo je već napravili za rekord, šteta bi bilo ne prijaviti je! Treba zapisati da se i u Bukovici može naći ponešto rekorda – osim rekordne količine kamena – ističe Rakić.
Muzej u pripremi
Rakić otkriva i da je Muzej Bukovice u pripremi.
– Znate kako je s dobrim stvarima – ne žuri se, da ispadne kako treba. „Vrag odnija prešu“, rekli bi naši stari, ha-ha. Fokus će biti na kulturnoj baštini: predmetima, običajima, pričama i načinu života. Muzej bi trebao biti u Kistanjama, u srcu Bukovice, a nadamo se da će najveća bukara na svijetu tamo imati svoje počasno mjesto. Turisti obožavaju autentičnost, a ovo je baš takva priča – domaća, iskrena, posebna. Tradicija bukare ima veliki turistički potencijal, od radionica do tematskih programa. I da, to nam je sigurno jedan od ciljeva: pokazati svijetu našu priču onako kako se i živi – srdačno i s osmijehom – kaže Rakić.
Na pitanje kako se može pomoći očuvanju tradicijskih proizvoda i običaja, poput ispijanja vina iz bukare, odgovara da je recept jednostavan.
– Koristiti ih, pokazivati, govoriti o njima, uključivati mlade, priređivati radionice, čuvati priče. Kad ljudima staviš tradiciju u ruke – ona ostaje. Ako je sakriješ u ladicu – nestane – smatra Siniša Rakić.
