Recep Tayyip Erdogan, čovjek koji danas u Turskoj vlada gotovo apsolutno, put do svoje moći gradio je polako, ali sustavno. Od karizmatičnog gradonačelnika Istanbula, koji je narodu obećavao čistoću, red i poštenje, došao je do pozicije modernog autokrata koji već desetljećima kontrolira zemlju, guši medije, zatvara neistomišljenike i obračunava se sa svakim tko mu se nađe na putu.
Njegova politička priča, istodobno fascinantna i zastrašujuća, najbolje opisuje kako se idealizam može pretvoriti u potpunu kontrolu.
Rođen u siromašnoj obitelji u Istanbulu, Erdogan je rano shvatio moć vjere i populizma. Kao mladić aktivan u islamističkim pokretima, 1990-ih postaje gradonačelnik Istanbula i stječe popularnost rješavanjem praktičnih problema građana.
Narod kao žrtva nepravde
No nakon što je javno citirao religiozne stihove koje su vlasti protumačile kao poticanje na mržnju, završava u zatvoru. Taj kratki boravak iza rešetaka, umjesto da ga slomi, učvrstio ga je u uvjerenju da ga narod vidi kao žrtvu nepravde.
Nakon izlaska iz zatvora osniva Stranku pravde i razvoja, poznatiju kao AKP, koja ubrzo postaje najjača politička snaga u zemlji. Erdogan se predstavljao kao umjereni reformator koji želi pomiriti islam i demokraciju. Kao premijer, u početku gradi mostove prema Zapadu, pokreće pregovore o pristupanju Europskoj uniji, otvara gospodarstvo i modernizira državu. Svijet ga tada vidi kao novo lice turske politike, čovjeka koji može spojiti tradiciju i suvremenost.
No što je više učvršćivao moć, to se više udaljavao od demokratskih načela. Kritičari i novinari postaju mete, a sudstvo i vojska sve više pod njegovom kontrolom. Erdogan se pokazuje kao majstor političkog preživljavanja – eliminirao je protivnike iznutra, marginalizirao sekularne elite i pretvorio predsjedničku funkciju u središte vlasti.
Kada su se pojavile prve naznake nezadovoljstva, reagirao je silom. Tijekom masovnih prosvjeda u parku Gezi 2013. godine, policija je brutalno ugušila demonstracije. Nakon toga, Erdogan zatvara tisuće novinara, profesora, vojnih časnika i političkih aktivista, optužujući ih za pokušaje rušenja države.
Vrhunac njegove autoritarne vladavine dogodio se 2016. godine, kada je dio vojske pokušao izvesti državni udar. Dok su tenkovi izlazili na ulice, Erdogan se obratio građanima putem društvenih mreža.
Ironijom sudbine, platforme koje je godinama zabranjivao i ograničavao tada su mu spasile život. Pozvao je narod da izađe na ulice i obrani “demokraciju”. Stotine ljudi poginule su u sukobima, ali pokušaj puča propao je, a Erdogan iz njega izlazi jači nego ikad.

Čišćenje sustava
Nakon toga slijedi masovno “čišćenje” sustava. Deseci tisuća ljudi gube posao, tisuće završavaju u zatvoru. Erdogan ukida parlamentarni sustav i prelazi na predsjednički, koncentrirajući svu moć u svojim rukama. Turska, nekad primjer sekularne republike, postaje zemlja u kojoj su vjera, država i vođa spojeni u jedno.
Danas Erdogan vlada kao moderni diktator. Uspio je preživjeti vojne udare, gospodarske krize, međunarodne pritiske i brojne afere. Istodobno, njegovi pristaše ga obožavaju, smatraju ga “ocem nacije” i braniteljem turskog ponosa. Kritičari pak upozoravaju da je Turska pod njegovim vodstvom izgubila slobodu, pluralizam i ravnotežu moći.
Njegova priča nije priča o jednom čovjeku, nego i o narodu koji je, umoran od nestabilnosti, izabrao autoritet umjesto slobode vodeći se svojevremeno maksimom američke vanjske politike da je bolja labava demokracija nego izvjesna diktatora. Mada Erdogan sve više klizi u ovo drugo.

