Vijesti o cijenama blagdanskih, ali i redovitih potrošačkih košarica redovito su među najčitanijima, osobito kada se uspoređuju s prošlim godinama ili s cijenama u drugim zemljama. Razlog je jednostavan: riječ je o temi koja izravno pogađa svakodnevni život građana, piše N1.
Gotovo po nepisanom pravilu, svaka predblagdanska rasprava o potrošačkim košaricama završava istim zaključkom – nikad skuplje. No iza te rečenice krije se pitanje koje se rijetko ozbiljno razmatra: kupuju li građani iz godine u godinu isti skup proizvoda koji jednostavno poskupljuje, ili se količina i struktura potrošnje ipak mijenja, unatoč rastu cijena?
Ministar gospodarstva Ante Šušnjar nedavno je poručio kako rast blagdanske potrošnje treba tumačiti kao signal da gospodarstvo jača i da građanima rastu prihodi. Inflacija, priznaje, ima utjecaj, ali istodobno tvrdi kako su povećanja mirovina te prosječnih i minimalnih plaća znatno nadmašila stopu inflacije.
S druge strane, sindikati i udruge za zaštitu potrošača – koji najčešće i izrađuju izračune potrošačkih košarica – upozoravaju da u okolnostima općeg rasta cijena nije realno očekivati jeftiniju blagdansku kupovinu.
Ekonomski analitičar Damir Novotny smatra, međutim, da obje strane pojednostavljuju problem.
„Nisu u pravu ni sindikati ni ministar. Tema je neusporedivo složenija nego što se prikazuje“, kaže Novotny, ističući da sindikalni izračuni često polaze od unaprijed postavljenog cilja, a zatim se metodologija prilagođava kako bi se taj cilj potvrdio.
Posebno problematičnom smatra pretpostavku da potrošači imaju jednake navike i preference. „To jednostavno nije točno, bez obzira na ekonomski status kućanstva. Uz to, izbor proizvoda i način određivanja cijena često su površni. Razlike među prodavačima su ogromne – purica može koštati 19 eura po kilogramu na tržnici, a devet eura u diskontu. Isto vrijedi za meso, vino i niz drugih proizvoda“, navodi.
Prema njegovu mišljenju, takav pristup je metodološki nekonzistentan i politički obojen, s ciljem da se dokaže kako se u Hrvatskoj živi lošije nego što to pokazuju širi ekonomski pokazatelji. Zbog toga, kaže, već godinama odbacuje potrošačke košarice kao relevantan alat za procjenu stanja u gospodarstvu.
No Novotny se ne slaže ni s tezom da rast potrošnje sam po sebi dokazuje opće blagostanje.
„Ekonomski rast postoji i vidljiv je u podacima, ali pitanje je kako je taj rast raspoređen i koga zapravo zahvaća. Najviše profitiraju javni sektor i djelatnosti povezane s državnim investicijama, poput graditeljstva. Obrtnik u manjoj sredini od toga često nema nikakvu korist“, upozorava.
Dodatni problem vidi u snažnoj sivoj ekonomiji, osobito u turizmu i jadranskim regijama, koja stvara iskrivljenu sliku stvarnog stanja. „Može se reći da se dobro živi, ali ne svugdje i ne svima.“
Zbog svega toga smatra da bi izračune blagdanskih košarica možda trebalo uzimati s velikom rezervom – ili ih u potpunosti izbjegavati.
„Ako polazite od pogrešnih pretpostavki, dobit ćete pogrešne zaključke. Hrvatska nije zemlja u kojoj svi gladuju, ali nije ni društvo općeg blagostanja kakvim je ponekad prikazuje politička retorika“, kaže Novotny.
Govoreći o potrošnji, upozorava i na još jedan aspekt koji često izmiče javnoj raspravi: s rastom ekonomije rastu i očekivanja.
„Kako se rješavaju osnovne egzistencijalne potrebe, javljaju se nove. Većina građana ima riješeno stambeno pitanje, mnogi posjeduju i više nekretnina. Automobil je postao standard. Prije dvadeset godina to nije bio slučaj“, podsjeća Novotny, zaključujući da je upravo u tom neskladu između rastućih potreba i ograničenih resursa dio objašnjenja trajnog osjećaja nezadovoljstva – bez obzira na statistike, piše N1.
