Desetljećima je u Zabiokovlju kolinje bio običaj kojim se dočekivao Božić, svaka kuća imala je minimalno dvije svinje, a one bogatije i pet-šest komada.
Uz vatru na ognjištu i večernje priče, uz nekoliko barila vina kratila bi se zima i snjegovi. Nažalost, sve je manje ljudi po selima, kao i oštrih zimskih dana s vijavicama, ali i svinja. Ostale su samo uspomene i priče o ne tako davnim vremenima i događajima. Vrgorski veterinar dr. Ivo Ajduković najbolji je svjedok tog vremena i odličan poznavatelj stočnog fonda u ovom dijelu Hrvatske. U više od tri desetljeća rada na ovom području, bezbroj puta prošao je svako selo, zaselak… Zna svaki kamen, poznaje dobro situaciju na terenu, uostalom kod njega svi donose uzorke mesa na pregled. Stoga nas je zanimalo koliko je ove godine svinja stradalo u Vrgorskoj krajini.
– Glavom i bradom 52 komada. No, to je sa zapadnim dijelom Dubrovačko-neretvanske županije, naseljima Otrić-Seoci i Staševica, odakle je došlo 20 uzoraka – odgovara spremno dr. Ajduković.
U pojedinim selima, posebno uz plodna kraška polja Jezero i Rastok već godinama nitko ne drži svinje, svjedoči nam to i naš sugovornik. Prošli smo gotovo svako mjesto.
– Iz Draževitića, Umčana, Dusine, Velikog Prologa i Milošića, naselja uz polje Jezero, nije došao nijedan uzorak. U Dusini kao najvećem mjestu već godinama nitko ne drži svinje. Možemo se prebaciti preko Ilića brda pa krenuti sa selima uz polje Rastok. Znači, tu su samo u Banji dvije svinje išle pod nož, a u Podprologu i Orahu nitko se s tim ne bavi.
Trinaest komada mi je došlo iz Kokorića, s imanja Jugoslava Juge Buloga. U Kotezima, Rašćanima, Zavojanima, Mijacima, Poljicima… nije bilo ni jedne. Tri komada su bila u Kutcu, četiri u Prapatnicama, a ostatak u Stiljima, u dvije obitelji. To vam je cijeli svinjogojski fond u 26 sela, negdje 30-ak svinja.
A recimo prije 25 godina bilo ih je 1700 komada – objašnjava vrgorski veterinar. Paradoks je da je u Vrgorcu smještena najveća mesna industrija u ovom dijelu Europe i sušara Dalmatinskog pršuta, a svinje nema za lijek. Moderan stil života, sela pusta i prazna, uglavnom sa starijim i nemoćnim stanovništvom doveli su do toga da je „lakše“ otići u dućan i kupiti nekoliko kilograma mesa, dva, tri komada pancete, pečenice ili pršuta nego uzgajati svinje.
– A čime ćemo ih uzgajati? Recite mi koliko površina ima posijano s domaćim kukuruzom. Mi sve uvozimo, upitne kvalitete i genetike. Ovih 30 komada što je stradalo u kolinju, većinom su iz uvoza, prate ih markice. Kupljene su kao odojci i onda su se mjesecima tovile do 150-200 kilograma.
Mislim da se nikad više stara vremena, od prije deset ili dvadeset godina neće vratiti. Jednostavno, došli su neki drugi trendovi, koji po meni nisu dobri. Međutim, teško ćemo ih promijeniti. Vi nemate više divenice u ovom kraju za lijek, a prije su se svi gušili u njima – veli dr. Ajduković.
Praktički kolinje sve svelo na 5-6 obitelji, jedan dio njih nije spreman medijski se izlagati, a drugi su danima čekali kad će malo zahladnjeti i tempereture se spustiti prema nuli da im muhe ne bih uništile cjelogodišnji trud i muku. Ipak, napravili smo jednu fotografiju koja će se uskoro možda čuvati u muzeju kao „posljednji primjerak“.
– Imam petero djece i želim da znaju što jedu. Nije mi problem držati svinje, radim u polju, donesem im domaće hrane: tikava, kupusa, blitve…Tako da je meso prvoklasno – kazao nam je Joze Tolj Pajo iz Stilja.
