U trećem nastavku „povijesnog govora“ Viktora Orbana održanog krajem srpnja na 33. Ljetnom studentskom kampu „Balvanios Sveučilišta“ u Rumunjskoj, donosimo njegova manje poznata stajališta o prekrajanju globalnog svjetskog poretka i “novom svijetu”; o padu i mogućoj obnovi američke globalne dominacije; o budućnosti Europe i EU; o tome što čeka Ukrajinu; te o ulozi Mađarske u prekrajanju novog svjetskog poretka i stvaranju “novog svijeta”.
Što je sljedeće?
Već u prvoj rečenici ovog, trećeg nastavka Orbanovog „velikog godišnjeg govora“ naglašava se da „danas postoji prostor za nezavisnu politiku Mađarske prema Americi, Aziji i Europi…Taj manevarski prostor je širi nego u posljednjih 500 godina, što će u konačnici i definirati granice mađarskog postupanja u “novom svijetu” u nastajanju.
Prvo, potrebna nam je intelektualna hrabrost. Zato morate i vi studenti, mladi, inteligencija raditi u širokim potezima kičice, jer sam uvjeren da sudbina Mađara ma gdje živjeli, zavisi od toga shvaćaju li što se događa u svijetu, i shvaćamo li mi u Mađarskoj kako će taj svijet izgledati nakon rata u Ukrajini.?
Po mom mišljenju, pred nama je novi svijet. Premda ne možemo biti optuženi za nemaštovitost ili intelektualnu inerciju, čak smo i mi – i i ja osobno kada sam posljednjih godina govorio ovdje na Otvorenom univerzitetu – podcijenili smo obujam promjena koje se događaju i kroz koje sada prolazimo.
Mi već živimo u promjeni kakva nije viđena 500 godina. Ovo nam do sada nije bilo toliko očigledno, jer smo u posljednjih 150 godina imali velike promjene kod nas i oko nas, ali je u svim ovim promjenama dominantna sila je uvijek bio Zapad. I naša ključna polazna točka u svemu tome uglavnom se svodila na to da će promjene koje vidimo danas pratiti tu istu dosadašnju, zapadnu logiku. Međutim, sada imamo potpuno novu situaciju.
Kao što rekoh, u prošlosti su promjene dolazile sa Zapada: Habsburzi su se uzdizali pa propali. Španjolska se uzdizala i bila centar moći, pa je propala. Onda su se Englezi uzdigli. Prvi svjetski rat dokrajčio je monarhije. Britance su kao svjetske lidere zamijenili Amerikanci koji su potom pobijedili i u Hladnom ratu protiv Rusa… Ali svi ovi događaji ostajali su unutar naše, zapadne, logike.
Novi svjetski poredak se prvi put kroji iz Azije
Sada nije takav slučaj, i to je ono što moramo razumjeti, jer zapadni svijet se ne suočava sa izazovom koji potiče iz, i unutar, zapadnog svijeta pa je prethodno opisana logika promjena poremećena. Ono o čemu govorim, tj. ono sa čime se sada suočavamo, zapravo je promjena međunarodnog poretka koja ovoga puta dolazi iz Azije. Da bih bio još direktniji i jednostavniji – za mnogo narednih desetljeća, a možda i stoljeća (s obzirom na to da je prethodni svjetski sistem postojao 500 godina) dominantni centar svijeta će biti u Aziji: Kina, Indija, Pakistan, Indonezija… Oni su već stvorili svoje formate, svoje platforme – BRICS u kojem su već okupljeni, a tu je i Šangajska organizacija za suradnju (ŠOS) kroz koje ove države već uveliko uspostavljaju novu svjetsku ekonomiju.
Smatram da je ovo neizbježan proces, jer Azija ima demografsku prednost, ima tehnološku prednost u sve više oblasti, ima prednost u kapitalu, a svoju vojnu moć uzdiže do nivoa ekvilibrija sa Zapadom. Azija će imati – a možda već i ima – najviše novca, najveće financijske fondove, najveće kompanije na svijetu, najbolje fakultete, najbolje istraživačke institute i najveće burze. Imat će – ili već ima – najnaprednije svemirske programe i najnapredniju medicinu. Uz sve to, mi na Zapadu – pa čak i u Rusiji – dobrano smo utjerani u kraj ovog novog entiteta koji nastaje. Pitanje je samo je li ovaj proces reverzibilan ili ne, i ako nije, kada je postao nepovratan?
Mislim da se ta nepovratnost dogodila 2001. godine kada je Zapad odlučio pozvati Kinu u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Od tada je ovaj proces gotovo nezaustavljiv i nepovratan!
Može li Trump spasiti američku dominaciju?
Predsjednik Trump radi na pronalaženju američkog odgovora na ovu situaciju.
Zapravo, pokušaj Donalda Trumpa je vjerojatno posljednja šansa da SAD očuvaju svoju svjetsku dominaciju. Mogli bismo reći da četiri godine nisu za to dovoljne, ali ako pogledate koga je odabrao za potpredsjednika – mladu i veoma snažnu osobu – i ako Donald Trump početkom studenoga doista pobijedi, nakon njegove četiri godine naslijedit će ga njegov potpredsjednik. Trumpov nasljednik ima pravo na dva mandata, a to je onda ukupno 12 godina. Za 12 godina moguće je implementirati nacionalnu strategiju očuvanja Amerike kao svjetskog lidera.
Uvjeren sam da većina Amerikanaca smatra da je Donald Trump u stanju vratiti i očuvati američku prevlast. Povratkom Trumpa na mjesto predsjednika, cilj cijele američke nacije će biti obnova i jačanje Sjeverne Amerike. To ne znači samo SAD, nego i Kanade i Meksika, jer se radi o zajedničkoj ekonomskoj zoni. Zato i vi, sada mladi ljudi a sutra možda lideri, morate uzeti za ozbiljno ono što predsjednik Trump sada govori: „Amerika na prvom mjestu! Sve da se vrati kući!”
Mi u Europi već trpimo posljedice ovakve strategije: velike europske kompanije zaustavljaju investicije u Europu, odlaze u Ameriku jer se na horizontu nazire mogućnost za privlačenje kapitala. Ne znam jeste li pročitali što je predsjednik Trump već rekao: da SAD nisu osiguravajuće društvo, i da bi Tajvan, ako želi svoju sigurnost, to morao i plaćati. Natjerat će i nas Europljane, NATO i Kinu da platimo cijenu svoje sigurnosti. A kroz pregovore s Kinom, Amerika s Trumpom na čelu, postići će se trgovinski balans u korist SAD-a.
Ponovnim dolaskom Trumpa u Bijelu kuću pokrenut će se i ogromni infrastrukturni projekti u SAD-u, ulagat će se u vojna istraživanja i inovacije. Ostvarit će energetsku i sirovinsku samodovoljnost pa će se konačno “vratiti sebi” i u ideološkom smislu, odustajući od “izvoza” vlastite demokracije diljem svijeta. Izvozu američke demokracije s Trumpom dolazi kraj. „Amerika na prvom mjestu“ je nova američka ideologija. To je esencija eksperimenta koji Amerika poduzima kako bi odgovorila na opisanu globalnu situaciju i prevlast Azije.
Europa pred izborom
Koji je europski odgovor na promjenu globalnog poretka? Imamo dvije opcije. Prva je ono što nazivamo „muzej na otvorenom”. To je ono što imamo danas: Europa, potpuno apsorbirana od strane SAD, bit će ostavljena u stanju nerazvijenosti. Bit će to kontinent kojem će se svijet i dalje diviti, ali koji više neće posjedovati dinamiku gospodarskog razvoja.
Druga opcija – koju zagovara francuski predsjednik Makron, je strateška autonomija. Drugim riječima, moramo ući u nadmetanje za promjenu globalnog poretka. Na kraju krajeva, to je ono što i SAD sada čine slijedeći vlastitu logiku nadmoći.
Je li moguće ponovo stvoriti kapacitet Europe koja će privlačiti kapital? Moguće je. Moguće je europski kapital vratiti i iz Amerike. Moguće je napraviti velike infrastrukturne poduhvate, naročito u Centralnoj Europi, npr. kroz brze pruge Budimpešta-Bukurešt i Varšava-Budimpešta – da spomenem samo projekte koji se nas dotiču.
Potrebno nam je europsko vojno savezništvo sa snažnom europskom obrambenom industrijom, istraživanjima i inovacijama. Potrebna nam je europska energetska samodostatnost, koja neće biti moguća bez nuklearne energije. A nakon rata u Ukrajini trebat će nam i novo pomirenje s Rusijom.
To ne znači da se Europska unija mora odreći svojih ambicija političkog projekta, već sebe ponovo ojačati kao ekonomsku zajednicu i stvoriti Uniju kao snažan obrambeni projekt.
Što je s Ukrajinom?
U oba slučaja: „otvoren muzej” za divljenje kao sada, ili nadmetanje – moramo se spremiti za činjenicu da Ukrajina neće biti članica NATO-a ili EU, jer mi Europljani za to nemamo dovoljno novca.
Ukrajina će se vratiti u položaj tampon države. Ako bude imala sreće, do te pozicije će doći uz međunarodne sigurnosne garancije koje će proklamirati američko-ruski sporazum u kojem će, možda, moći sudjelovati i Europljani.
Poljski eksperiment će propasti jer oni sami nemaju resurse, a SAD će odustati od Poljske. Ova zemlja će se morati vratiti Centralnoj Europi i Višegradskoj grupi (centralno-europski savez Poljske-Mađarske-Češke i Slovačke, op.a.). Radujemo se, dakle, tom povratku naše poljske braće i sestara!
Orbanov traktat o renesansi nacionalnog identiteta, europskim sukobima, agresivnim patuljcima i LGBTQ ideologiji
Misija Mađarske
Što bi Mađarska trebala raditi u ovoj situaciji? Prije svega, da se podsjetimo da je prije 500 godina, u vrijeme prethodne promjene svjetskog poretka, Europa bila pobjednik, a Mađarska gubitnik.
Bilo je to doba kada se, zahvaljujući geografskim otkrićima otvorio novi ekonomski prostor za Zapadnu Europu. To je bio prostor u kojem Mađarska nije mogla sudjelovati. Na našu žalost, istovremeno nam je na vrata zakucao i civilizacijski sukob, s islamskim osvajanjima koja su stigla u Mađarsku, što nas je za mnogo godina pretvorilo u ratnu zonu. To je rezultiralo ogromnim gubitkom stanovništva kroz žrtve i iseljavanje, čije posljedice vidimo i danas. Nažalost, nismo tada imali kapacitet da se iz takve situacije izvučemo sami. Nismo se mogli osloboditi vlastitim naporima, pa smo nekoliko stoljeća morali nevoljno provesti pripojeni germanskom habsburškom svijetu.
Da se podsjetimo također i da je prije 500 godina mađarska elita u potpunosti shvaćala što se dešava. Razumjeli su prirodu promjena, ali nisu imali snage i sredstva koja bi im omogućila da pripreme državu za promjenu. Bio je to uzrok neuspjeha u pokušaju da se proširi prostor – politički, ekonomski i vojni – i izbjegnu nevolje: pokušaji da se rasiječe naš put izlaska iz pat-pozicije nije uspijevao.
Takav pokušaj načinio je kralj Matija (Korvin; prim. a.), koji je – slijedeći Sigismundov primjer – nastojao da postane sveti rimski car (misli se na vladara tzv. Svetog Rimskog carstva; prim. a) i tako uključi Mađarsku u promjenu svjetskog sistema. To nije uspjelo. Ali bih ovdje, također, naveo i pokušaj Tome Bakača Erdödyja (Mađar hrvatskog podrijetla, prim.a.) da postane papa, što bi nam pružilo novu priliku da postanemo pobjednici u ovoj globalnoj promjeni poretka. No, ni ovi pokušaji nisu uspjeli. Stoga je mađarski simbol ove ere zapravo simbol mađarskog neuspjeha, a njen vojnički poraz je poraz na Mohaču. (Bitka kraj Mohača u Ugarskoj dogodio se 29. VIII. 1526. kada je nadmoćnija Osmanska vojska predvođena sultanom Sulejmanom II. Veličanstvenim porazila hrvatsko-ugarsku vojsku na čelu s kraljem Ludovikom II. Jagelovićem, prim.a.). Drugim riječima, početak dominacije moći zapadnog svijeta koincidira s padom moći tadašnje Mađarske“.
Viktor Orban: Aktualni traktat o današnjoj Europskoj uniji, ratu i miru
