Prošlosezonska, šampionska Rijeka Radomira Đalovića jesenski je dio prvenstva odradila bez poraza u ligi, u 18 uvodnih kola bijeli su imali 9 pobjeda i isto toliko neriješenih rezultata s izvanrednom gol razlikom od 26 postignutih i svega sedam primljenih pogodaka. Riječani su tada imali tek četvrti napad lige (iza Hajduka, Dinama i Osijeka), no i uvjerljivo najbolju obranu na kojoj je sve počivalo. Usporedbe radi, Dinamo i Hajduk primili su tada 14 golova, dok je druga najbolja obrana bila ona varaždinska s primljenim pogotkom manje. Kapital koji su tada stekli, kao i prednost nad dotadašnjim prvakom države, Dinamom, od velikih sedam bodova (36 u odnosu na 29) u konačnici je bila dovoljna da u turbulentnom, rezultatski znatno slabijem proljeću, prvi prođu kroz ciljnu ravninu i ostvare još jedan nevjerojatan uspjeh riječke momčadi.
Đalović, jasno, nije tako dobro ušao u aktualnu sezonu, svega jedna pobjeda u pet uvodnih kola (protiv Slavena u prvoj utakmici) uz dva domaća poraza (Dinamo i Varaždin) uz još neka slaba europska izdanja u konačnici su presudili trofejnom treneru Rijeke koji će vječno ostati upisan u šampionske anale.
Uspoređujući aktualnu polusezonu i onu prošlosezonsku, ispada da su Riječani najveći gubitnici među prvoligašima. Iako imaju utakmicu manje koju će nadoknaditi uoči nastavka prvenstva, Bijeli su u istom vremenskom periodu osvojili čak 12 bodova manje u odnosu na prošlu sezonu, jednako toliko manje ih trenutačno ima još samo – Osijek. Stvari bi bile nešto bolje kada bi Rijeka u Puli odgođenu utakmicu kod rezultata 1:1 pretvorila u pobjedu, no tih devet bodova razlike, u najboljem slučaju, morat će se nadoknaditi negdje drugdje. Dinamo u istom razdoblju ima čak devet bodova više, dok je splitski Hajduk na bodu više u odnosu na prošlu polusezonu.
Victoru Sanchezu trebalo je neko vrijeme da posloži svoju momčad i nove riječke karike, tek iz četvrtog ligaškog pokušaja Rijeka je pod paskom španjolskog stratega stigla do prve pobjede, nakon devet odigranih kola Bijeli su na kontu imali skromne – dvije pobjede. U narednih osam kola riječki dečki taj su učinak utrostručili, stigli do ukopno šest ligaških pobjeda i najavili da bi proljeće, prema svemu, trebalo biti i rezultatski i igrački znatno bolje od jesenskog dijela, neovisno tko ostane u riječkoj momčadi.
Naravno da puno toga kod aktualnih prvaka počiva na Toniju Fruku i njegovim nerijetkim trenucima nadahnuća, no Sanchezova je Rijeka stvorila okvire u kojima je dobivena i prijeko potrebna kvalitetna širina te sustav u kojem jedan igrač, pa makar se on zvao i Toni Fruk, ne radi takve tektonske poremećaje u izvedbi momčadi kao što je to bilo kod Đalovića. Bez Fruka ili, primjerice, Petroviča te Jankovića (koji je kod Sancheza i dalje na marginama), Đalovićeva Rijeka gotovo je u pravilu bila lišena povoljnog rezultata…
Iako Rijeka i u aktualnoj polusezoni ima treći najbolji napad i treću obranu lige, na zimsku su pauzu otišli kao petoplasirana momčad prvenstva, uz mogućnost da slavljem u Puli stignu do te željene treće pozicije, minimuma koji ova momčad po svemu i zaslužuje.
Rijeka definitivno može žaliti za nekim utakmicama i bodovima koji su spletom okolnosti ove jeseni otišli na stranu protivnika, nitko Bijele u ligi nije nadigrao pa čak niti aktualna vodeća momčad Dinamo u kojim su dvobojima Riječani oba puta teško oštećeni od strane sudaca. Oba poraza protiv Varaždina, pa i nesretni gubitak kompasa u Vinkovcima protiv Vukovara 1991 gdje su već dobivenu utakmicu Riječani u konačnici izgubili, jasan su pokazatelj da je, prema kvaliteti, ova momčad trebala imati barem osam, devet, bodova više nego što ih ima…
Tko te pita, kazao bi Đalović, nekad te nogomet nagradi i uzmeš bodove (ili prolaz) tamo gdje ih nikako nisi zaslužio, a u ovom slučaju ti ih uzme tamo gdje si ih definitivno zaslužio. Valjda će na proljeće biti i više sreće koju svakako treba i zaslužiti. Ova je Rijeka pokazala da to zna i može…
