Mirna večer u zgradi u tadašnjoj Ulici generala Ždanova na današnji dan 1975. godine bila je prekinuta pucnjevima koji su odjeknuli stubištem. Stanar Dušan Sretković kasnije je ispričao kako mu se, dok se penjao prema svom stanu, “učinilo da netko iz prizemlja doziva susjeda Jakšu”, tek nekoliko trenutaka nakon što su se rastali ispred ulaza.
Jakša Vuletić, šezdesetogodišnji umirovljeni kapetan JNA, već je bio na pragu svog stana u prizemlju kada je čuo dozivanje. Hodnik je bio u mraku jer rasvjeta danima nije radila, a napadača je mogao vidjeti tek kao obris koji mu se naglo približio. Nije stigao reagirati – u zgradi se ubrzo začulo šest revolverskih hitaca. “Vrata su se pod teretom tijela širom otvorila”, svjedočila je njegova supruga Savica, “i ugledala sam muža kako sav u krvi leži na pragu.”
Vuletić je na mjestu preminuo od rana zadobivenih mecima kalibra devet milimetara. U prvim satima nakon zločina nitko nije imao objašnjenje. Činjenica da je ubojica žrtvu pozvao po imenu upućivala je na to da su se poznavali, ali su se prijatelji pitali: “Tko bi imao razloga dignuti ruku na Jakšu?” Bio je poznat kao aktivan društveno-politički radnik i nositelj brojnih ratnih odlikovanja.
‘Strašan nesporazum’
Ubojstvo je isprva tumačeno kao “strašan nesporazum”, no neki su ipak naslućivali drukčiju pozadinu i o tome razgovarali s istražiteljima beogradskog SUP-a. Nekoliko dana poslije pokazalo se da su bili u pravu: počinitelj se sam predao vlastima u Titogradu (današnjoj Podgorici). Bio je to Branko Keković, viši inspektor Službe državne sigurnosti, koji je priznao zločin nakon više od četiri dana bijega.
Keković je obitelji i prijateljima ostavio pismo u kojem je pokušao objasniti motive. “Ovo nije bio čin mržnje, nego odmazda koju sam smatrao pravednom”, napisao je. Priča, kako je tvrdio, započela je još 1942. godine, usred Drugog svjetskog rata, smrću njegova brata Veljka Kekovića, političkog komesara partizanske jedinice, koji je poginuo nakon što je ranjen i zarobljen u sukobu s četnicima.
Tijelo Veljka Kekovića pronađeno je osakaćeno, a krivac nikada nije pouzdano utvrđen. Godinama su kružile glasine da je Jakša Vuletić, koji je navodno veći dio rata proveo na suprotnoj strani prije nego što se priključio partizanima, imao veze s tim događajem. Vuletić je 1947. čak bio kratko pritvoren i ispitivan zbog te smrti, ali je oslobođen “zbog nedostatka dokaza”. Sumnja je, međutim, ostala.
‘Zar on nekome priznaje staž?’
Presudni trenutak za Branka Kekovića došao je, prema njegovim riječima, kada je doznao da Vuletić potpisuje svjedočanstva o priznavanju boračkog staža. “Zar on nekome priznaje staž?”, navodno se pitalo u boračkim krugovima u Danilovgradu. Stare rane su se otvorile, a Keković je zapao u višegodišnju moralnu krizu, uvjeren da “pravda nikada neće biti zadovoljena sudskim putem”.
Tjedan dana prije ubojstva Keković je došao u Beograd, promatrao zgradu u Resavskoj i raspitivao se o Vuletiću. Posljednju provjeru obavio je telefonom, lažno se predstavljajući kao službenik PTT-a. Kada se Vuletić 27. siječnja vratio kući, sve je bilo spremno. “Čekaj, Jakša!”, bile su, prema kasnijim nalazima, posljednje riječi koje je čuo prije nego što su pucnji prekinuli njegov život.
