Koliko povike na ZDS! Očito ta tri slova u sebi utjelovljuju sve zlo svijeta. I, naravno, kako su brojni upozoravali, sva ta hajka neće rezultirati ičim doli inatom. Policija traži Boyse koji su na Dinamovom stadionu – očito u inat Tomaševiću – podigli ZDS transparent i postavili na isti način i pitanje “A kaj sad, gradonačelniče?”, a nedavno ih je netko zatrolao i time što je na kućnu ogradu izvjesio božićnim lampicama ispisano “Znam Da vam Smeta”. Još samo nedostaje da ponovo uskrsne pomalo zaboravljena Zagorska Demokratska Stranka. Sandra Benčić osudila je spomenuti transparent na stadionu i ustvrdila da svi oni koji na bilo koji način zazivaju NDH udaraju na “ustavne temelje Hrvatske”. Pa kud baš na ustavne temelje države! Po njima, ova zemlja nema temelja osim antifašizma, samo ne znaju objasniti zašto se onda više ne zove SRH. Ustvrdila je da je to “hrvatska verzija njemačkog nacističkog pozdrava”. “Radi se o državi koja je bila zločinačka i genocidna, koja je ubijala ljude isključivo na temelju njihove nacionalne, vjerske pripadnosti ili političke orijentacije”, rekla je Benčić.
Meni je fenomenalno kad se antife pozivaju na Ustav koji je pisao Šeks i na Tuđmanove citate o HOS-u. Inače bi si s tim istim ustavom najradije stražnjicu obrisali, a Tuđmanu bi da je živ sudili za ratne zločine i za izdaju Jugoslavije i socijalizma. A fenomenalno je i to što ga ili nisu ni pročitali ili, ako jesu, izvuku iz konteksta tri riječi koje im se sviđaju i ponavljaju da se drže nečega – antifašizma – što u tom smislu u kojem oni to spominju i ne postoji u Ustavu. Uostalom, nema tome desetak dana da je Sabina Glasovac (SDP) obilježila godišnjicu Tuđmanove smrti njegovim slikama u partizanskoj uniformi te navela da je na današnji dan umro general JNA, partizanski prvoborac, pripadnik 10. korpusa i predsjednik FK Partizan – Franjo Tuđman. Nijednim slovom nije ga spomenula kao utemeljitelja hrvatske države.
Kasnije je tek dodala “povjesničar, prvi hrvatski predsjednik”. Eh, kako bi antife voljele da je ovo njihova država, koju su oni stvarali, da je Hrvatska stvarno antifašistička! Samo, tada ne bi bila ni demokratska ni Hrvatska. Uostalom, ako im je tako važan ZAVNOH u Ustavu, zašto su onda ubili njegova tvorca Hebranga? Dodatno pitanje za Sandru i ekipu koja bi zabranila ZDS, “jer su pod tim znakom ubijani ljudi”, a onda se okite petokrakama: po čemu se jedan dan Ivana Denisoviča u Kolimi razlikovao od jednog dana Prima Levija u Auschwitzu? Po čemu su žrtve Jasenovca teže poginule, a Titove su bile samo lakše mrtve? Zašto je bilo u redu ubijati pod petokrakom? Što, uzet ćemo logiku one Tese da to “nije ista petokraka”? Malo je više pastelno crvena i ne tako oštrih rubova?
✌🏼
byu/coksi25 inhreddit
Tata Rajko se ranije uključio
Petokraka je, pak, osvanula i na HRT-u. U obliku božićnog dara za članove Vlade. Radi se o podmetačima za čaše, što je uz priloženu fotografiju istih s logom HRT-a na društvenim mrežama ismijao zastupnik DP-a Ivica Mesić, što je potaknulo žustru raspravu na mrežama o dobrom ukusu i o tome je li petokraka – crvena – baš simbol Božića. Redakcija Direktnog je pak iz svojih izvora dobila dojavu da je HRT članovima Vlade kao božićni dar poslao crvene podmetače za čaše, upakirane u kartonsku kutiju s otvorom u obliku zvijezde petokrake. Također je do redakcije došla informacija da su neki dar i primili te da je HRT dijelio te podmetače svojim zaposlenicima. Iz HRT-a se, pak, peru da se radilo samo o ideji i da sve skupa nije istina. Odnosno da spomenuti paket nije božićni dar te da nije poslan Vladi, već da je u pitanju uzorak koji je dostavljen kao “ilustrativni primjer mogućih grafičkih opcija”. Znajući kakva je ideološka klima na HRT-u, gdje rade neki od najzadrtijih ideoloških aktivista prerušenih u novinare – da, Maja Sever, koja bi zbog kršenja novinarskih načela trebala dobiti onu opomenu koju su ona i njezina “gurnimo Židove u more” ekipa namjestili Borisu Havelu – i uzevši u obzir da se radi o riječi HRT-ove službe za PR protiv riječi svih ostalih koji su petokraku primili – nekako sam skloniji vjerovati svima drugima. Uostalom, da se pita neke ljude u samom vrhu hrvatske dalekovidnice, petokraka ne bi bila samo na podmetačima za čaše. Bila bi na najavnim i odjavnim špicama, prije svakog reklamnog seta i u ponoć bi se odsvirala himna. Hej, Slaveni, naravno.
U Supetru je, pak, ponovo izbila frka oko ZDS-a i grbova HOS-a, koje se tamošnja vrlo agilna gradonačelnica potrudila ukloniti, uz grafite Vukovara i Škabrnje. Usput je zaplakala da joj neki zbog njezinih diverzantskih akcija prijete ocu branitelju, Rajku Klisoviću. Nije u redu napadati ičijeg oca i obitelj zbog političkih neslaganja, ali nije da se njezin otac još ranije nije uključio u kampanju nasilja pa napadao ljude koji su kritizirali njegovu kćer. On je već prije, u više navrata, pijan prijetio susjedima i terorizirao ih, nastupajući, prema riječima mještana, kao snagator za svoju kćer koja se ponaša kao šerif na Divljem zapadu. Klisoviću je izrečena i mjera zabrane približavanja vlasniku lokalnog hotela Svpetrvs Marionu Duzichu. Zgodno je to, 20 godina pričati kako su svi branitelji lažni, a onda negdje iskopati kojeg u familiji. Njezin otac je branitelj samo po tome što je, tvrde lokalci, bivši milicajac koji je u prošloj državi proganjao mlade Supetrane zbog hrvatske zastave na utakmici Hajduka. A svima koji su radili u SUP-u u onoj državi pa pristali prijeći u MUP priznat je status branitelja, pa da su baš radili u odsjeku izdavanja osobnih iskaznica (“ličnih karata”) ili lijepili prometne kazne. Isto je bilo i s vojskom. Eto odakle toliko branitelja.
Ivana nije, pak, rekla da je njezin otac nedavno priveden, ponovo, zbog narušavanja javnog reda i mira i prijetnji, da je inače u mjestu na glasu kao nasilan te da mu je tijekom pretresa policija oduzela dva pištolja. Ona kaže kako neće dopustiti da joj sad netko “nameće šutnju”. Nitko joj ne nameće šutnju, ona pokušava ušutkati oporbu u mjestu, one kojima Vukovar i Škabrnja nešto znače. No, tko joj je nametnuo šutnju onda kad su granatirani i razarani naši gradovi, tko joj nameće šutnju sad kad se obilježava Oluja ili pad Vukovara? Kao da joj se otac borio na Sutjeski! Eh, u povodu “antifašističkih” datuma se oglašava i nitko joj ne nameće nikakvu šutnju!
Nered nikad nije bio veći
Tomašević i dalje marljivo radi na boljitku svekolikog pučanstva grada Zagreba, ali je svejedno uspio odvojiti nekoliko minuta svojeg dragocjenog vremena za intervju Večernjem listu. Kaže da je prvi mandat utrošio na “čišćenje Bandićevog nereda i oporavak grada”, a u drugom najavljuje naglasak na razvoj. “U proljeće otvaramo bazen Špansko, prvi na zapadu grada, koji se obećavao više od 30 godina, a tad završavamo i Sarajevsku ulicu, prvu tramvajsku prugu sagrađenu nakon 25 godina. Uskoro kreću i radovi Hrvatskih autocesta na vijaduktu kod Ranžirnog kolodvora kako bi se uz cestu i prugu na Sarajevskoj realizirao novi južni ulaz u Zagreb”, kaže Tomašević.
Lijepo da se hvali radovima na Sarajevskoj, to je jedini projekt u Zagrebu koji napreduje po planu. I to zahvaljujući tome što je Grad iz tog projekta – potpuno isključen. Novi ulaz u Zagreb iz smjera Velike Gorice i Buzina radi HAC, Zagreb nema ništa s tim, kako je i Tomašević, valja priznati, stidljivo, ali ipak napomenuo. Samo, čemu onda to uopće spominjati kao svoju zaslugu? Što se čišćenja “Bandićevog nereda” tiče, to je tek teška komedija; nered u javnom prijevozu nikad nije bio veći (kažem to kao roditelj čija supruga mora zivkati ZET da joj izdaju ispričnice za dijete koje je zakasnilo u školu jer prijevoza nije bilo), a na pretrpane kontejnere i neredovit i neuredan odvoz smeća su se građani već navikli, kao i na neuredan javni prijevoz.
Ah, da, Grad je nabavio i nove tramvaje. Odnosno, opet, nabavio ih je zapravo EU, a sve je išlo preko Ministarstva. Iskreno, volio bih da se vratimo u taj nered. Mislim, što će nam, uostalom, javni prijevoz i prohodne prometnice?! Tomašević će realizirati 15-minutni grad pa ćemo do svega moći pješice! Recimo, s Kustošije ćete do Dolca stići za 15 minuta. Ili do ZOO-a u Maksimiru. I djeca do gimnazije ili faksa. Do posla isto. Super je ta ideja 15-minutnog grada. Nema gužvi u prometu, kad vam je sve unutar 15 minuta. Hej, znate li ijednu ženu koja ide frizerki zato jer joj je blizu, unutar 15 minuta hoda?
Na to bih odmah stavio soma eura
Što se Vjesnika tiče, e tu Tomašević briljira. Kaže, jest da grad nije vlasnik, ali oni bi svejedno htjeli sudjelovati u natječaju. “Iako Grad nije vlasnik, želimo dati svoj doprinos u odluci o sadržajima koji će tamo biti, a smatram da bi bilo dobro da tamo budu javni sadržaji i da ih gradi javni investitor”, kaže Tomašević. On bi bio i suinvestitor s državom. Ma hajde. Ako javni investitor gradi javne sadržaje, to znači da je netko uzeo moj novac da bi napravio nešto u svom, ne mom interesu. Gledajte to ovako: prvo, “javni investitor” je eufemizam za političara koji se igra tuđim, ne svojim novcem. Novcem za koji ne odgovara nikom.
To se zove politička distorzija: projekti se mogu birati zbog političke koristi (npr. udovoljavanja biračima), a ne zbog ekonomske vrijednosti, što dovodi do raspodjele sredstava na ono što ih nikad neće vratiti. Ostali ste bez svog novca, zauzvrat niste dobili ništa, osim što ste omogućili da se nekoliko stotina uhljeba, povezanih s vladajućima, lukrativno zaposli na nepostojećim i nepotrebnim radnim mjestima. Usto, nema pritiska na smanjenje troškova ili poboljšanje kvalitete, za razliku od privatnog sektora gdje korisnici mogu promijeniti pružatelja usluga. Ima tu još razloga, no nema prostora.
Tomašević kaže da ankete pokazuju da SDP i Možemo mogu zajedno pobijediti HDZ, no da ne želi biti premijer. Istina je da i ne može biti premijer, jer ga narod nikad ne bi niti izabrao. Tlapnje o anketama? Da možete jednostavno zbrojiti glasove Možemo i SDP-a, možda, ali ne bi išlo. Jer puno birača SDP-a ne bi biralo SDP – Možemo koaliciju, za početak. Prosječni SDP-ov birač, naime, stariji je od 60 godina i, paradoksalno, dosta konzervativan. Nadalje, biračko tijelo Možemo doseglo je vrhunac i ne mogu dalje rasti zbog mržnje, antagonizma i zlovolje koje šire oko sebe. Da se može tek tako zbrojiti rezultate anketa, HDZ ne bi bio na vlasti ni četiri godine nakon 2000., a SDP bi vladao cijelo ovo vrijeme. Tu su “treće opcije”, raspored birača po izbornim jedinacima (a svi birači Možemo su u onima zagrebačkim), i tako dalje. Nakon svakih izbora ide kmečanje da izborni sustav nije fer, kao da pravila igre nisu poznata unaprijed. Uglavnom, lijepo je da Tomica ne želi biti premijer. To je ionako Benčićkina ambicija. A nijedno od njih ionako nikad neće biti premijer. Ne volim se upuštati u takve prognoze, ali na to bih stavio soma eura bez razmišljanja.
Idu putem Kube i Sjeverne Koreje
Dogodilo se nevjerojatno: Srbija je uputila službenu ispriku Hrvatskoj. Ne zbog agresije i petnaestak tisuća mrtvih, oni rat i dalje smatraju opravdanom reakcijom na ustaštvo u Hrvata, i to im ne možete zamjeriti. Mislim, zašto bi itko u Hrvatskoj zamjerio Srbiji to što se ne želi ispričati za ubijanje ustaša u ratu devedesetih, kad i hrvatski antifašisti dan danas vode rat protiv ustaša u Hrvatskoj i ne žele se ispričati za to što su ih njihovi preci ubijali od Bleiburga do Ovčare? A i stav o hrvatskoj neovisnosti ne razlikuje se bitno kod hrvatskih antifašista i srpskih antifašista četnika. Povod za ispriku je izjava nekog Borisa Bratine, koji je ministar nečega u Srbiji.
Toliko bitan da ni Plenković za njega nikad nije čuo. Taj ministar nečega je dao intervju tamošnjoj režimskoj televiziji Informer.tv, prema kojoj je TV Zagreb iz vremena socijalizma uzor neovisnog i objektivnog novinarstva. Zapravo, nasuprot njima i kubanska državna televizija – u rijetkim trenucima između nestašica struje u kojima emitira program – djeluje objektivno i uravnoteženo. Inače, na Kubi se TV signal emitirao još 1946., u vrijeme kad je zapad Europe o tome mogao samo sanjati, a 1958., neposredno prije revolucije, postali su tek druga država na planetu koja je emitirala program u boji. Naravno, nakon revolucije, taj kapitalistički izum je ukinut, jer je TV u boji nepotrebno buržujsko preseravanje, da bi se vratio tek 1975., pa ste Fidelove osmosatne govore mogli gledati u boji. No, pustimo Kubu, ovo nije o njoj. Ovo je o Srbiji, koja ide putem Kube i Sjeverne Koreje. Tko drugi još ima ministra informiranja?! Bratina je u emisiji režimskog Informera ispalio da Hrvati moraju biti kažnjeni zbog sudjelovanja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a posebno za događaje od 1990-ih do danas. “Baš kao i Ukrajinci, moraju to platiti teritorijem. Nema tu druge kazne”, rekao je.
Dakle, kad bismo Srbiji predali dio teritorija, oni bi nam oprostili što su nas napali, a oprostili bi nam i to što su pokrenuli Prvi svjetski rat. Naravno, nema smisla s bilo kime tamo o tome raspravljati, pa i kad su izjave tako izvanzemaljske da se čak i tamošnja vlast mora ispričavati. Ali dobro je da takvi postoje u Srbiji. Kao prvo, kad god vam se učini da je netko od naših političara krkan i glupo govedo, možete baciti pogled preko Drine pa će vam i Kerum s pršutom na čelu djelovati kao utjelovljenje profinjenosti i kulture. Potom, zbog antifa-idiota koji marširaju s parolama “Balkanska federacija bez granica i nacija”, a što će Srbi pročitati kao “Velika Srbija bez hrvatskih granica i nesrpskih nacija”. Fenomen je da u Hrvatskoj postoje ljudi koji bi da se Hrvatska, koja je unutar gornjih dvadesetak posto svjetskih država po kupovnoj moći stanovništva (kaže CIA, ne ja), udružila s kokuz-državom BiH i Srbijom, koja zadovoljava manje-više sve kriterije da je se proglasi za “failed state”, propalu državu u kojoj je vlada izgubila efektivnu kontrolu nad situacijom i ide prema raspadu ili revoluciji. Takve države često postaju nestabilne, opasne zone s konkurentskim frakcijama koje se bore za vlast.
Bratina zapravo radi za sve nas
No, postoji još jedan razlog zašto je dobro da postoji Bratina, kao i šef mu Vučić. Na prvi pogled, to djeluje paradoksalno, jer svakom normalnom je u interesu da za susjeda ima nekog normalnog i uspješnog. Ne želite problematične, bučne, nasilne i agresivne susjede. I nama bi bilo u interesu da je Srbija normalna država, s normalnom vladom, poput one ubijenog Đinđića, kad bi Hrvatska bila normalna država. Kad ne bismo imali velik dio stanovništva koji s oduševljenjem gleda na protuustavnu mogućnost ujedinjenja sa Srbijom i s velikom dozom nostalgije na propalu SFRJ, koja je posljednjih desetak godina svog postojanja bila prezadužena, bankrotirana i razorena hiperinflacijom. Dakle, Bratina je tu kao podsjetnik s kakvom državom i kakvim mentalitetom i načinom razmišljanja u susjedstvu imamo posla. To nije samo vlast, to je prilično dominantno razmišljanje u Srbiji, po kojem su krivci za rat “ustaše, balije i Šiptari”.
Također, indikativno je da se nitko iz srpske zajednice u Hrvatskoj – koja je, doduše, svedena na jednog čovjeka koji govori uime svih još od neovisnosti i koji je sam po sebi problem za odnose Srba i Hrvata u Hrvatskoj, a ne dio rješenja – nije osvrnuo na to neviđeno teritorijalno prisezanje. I zato su nam potrebni takvi poput Bratine, da bismo i to malo rasvijetlili. Ostaje pitanje treba li Hrvatska na takve idiotarije službeno reagirati ili sve izignorirati? S jedne strane, to ne smije proći bez reakcije, jer Bratina je ipak ministar u susjednoj državi, ma kako on osobno bio nebitan i ma kako Srbija u međunarodnim odnosima trenutačno bila nebitna. S druge strane, takvim bolidima ne treba pridavati previše pažnje niti ih popularizirati. Plenković je, smatram, dobro postupio: izignorirao je samog Bratinu, jer mu on, kao premijer civilizirane države, ne želi davati na važnosti time što bi ga komentirao, osim što je rekao kako nema pojma da je taj “gospodin” ministar, ali je također uputio na MVEP-ovo priopćenje koje potpisuje naš ministar Grlić Radman.
Ministarstvo je, pak, oštro osudilo izjavu srbijanskog ministra informiranja Borisa Bratine, nazivajući je agresivnom, nedopustivom i skandaloznom. “Svjedoci smo politički skandaloznih i nedopustivih izjava srbijanskog ministra za informiranje Borisa Bratine iz zemlje koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku, i ne samo na Hrvatsku. A sada vidimo i narativnu agresiju”, rekao je Grlić Radman novinarima, dodavši da se “trebamo svi zabrinuti zbog ovog narativa u susjedstvu”. No, takve slične izjave zapravo daju i domaći antifašisti, njihova narativna agresija na Hrvatsku ne razlikuje se pretjerano od one četničke. Naime, Grlić Radman upozorava da se “ponovno pokušava kolektivno i moralno diskvalificirati hrvatski narod uz korištenje nekakvih metafora o takozvanoj krivnji, o tobožnjoj kazni”, dodavši da takve izjave “ne pridonose dijalogu, nego uznemiruju regionalni prostor zapadnog Balkana”. Ne znam što je to “regionalni prostor zapadnog Balkana”. Mi smo prostor srednje Europe i Mediterana, a Srbija je prostor Balkana, ali hrvatski Jugoslaveni i antifašisti podjednako pokušavaju kolektivno i moralno diskvalificirati hrvatski narod na temelju podmetanja ustaštva i stalnog palamuđenja o ratnim zločinima iz devedesetih, počevši s Aleksandrom Zec pa nadalje.
Krkanu bi iskopali afere i ljubavnika
Na kraju ostaje pitanje je li Srbija ta koju treba kazniti za posezanje za teritorijem Hrvatske i BiH devedesetih, kao što oni predlažu da se kazni nas? I kako? Oduzimanjem Vojvodine? Ne, očito. Uostalom, što bismo s teritorijem Srbije, ne možemo napučiti ni svoj, a posljednja stvar koja nam treba u državi je nekoliko stotina tisuća ili koji milijun Srba. Zapravo, slično je i u Srbiji, pa je s te strane ideja o nekakvoj srpskoj aneksiji teritorija ne samo bezobrazna, nego neizvediva, glupa i nakaradna. No, treba se zapravo vratiti pitanju ratne štete. Naime, da je Srbija stvarno poražena, a ne samo zaustavljena na avnojskim granicama RH, vjerojatno bi Zapad išao u neku izgradnju demokratske infrastrukture u njoj, no to se nije dogodilo. Dogodio se Đinđić, činilo se da stvari idu u smjeru normale, a onda se dogodio atentat u režiji nelustriranih elemenata “starog režima”.
Toliko o tome da lustracija nije potrebna. Jest, jer oni uvijek gledaju kako ukinuti demokraciju i vratiti se na vlast te uvesti diktaturu. Srbija je istjerana iz Hrvatske, ali ne posve i iz BiH, u kojoj je instalirala marionetsku državicu; sudbina kojoj je Hrvatska izbjegla zahvaljujući “ustašama”. Da naše tajne službe rade onako kako rade neke druge, tom bi krkanu iskopali nekoliko afera, možda kakvu pronevjeru ili maloljetnicu, možda ljubavnika, i pustili to u srpske medije. Samo, čini se da nismo vični tome, a i teško je pustiti nešto u medije u zemlji koja ima ministarstvo informiranja, a nema spomena vrijednih neovisnih medija. Najmanje što treba uraditi je, smatram, svesti diplomatske odnose sa Srbijom na razinu otpravnika poslova, i to ne samo zbog te izjave, nego zbog kompletnog odnosa službene Srbije prema Hrvatskoj. Potom, treba inzistirati na plaćanju ratne odštete kao uvjetu Srbiji za ulazak u EU. Znam, tada Srbija nikad ne bi ušla, neće vjerojatno ući ni ovako, jer im se tamo zapravo ne ide ako bi zbog toga morali mijenjati bilo što u ponašanju, ali problem sa Srbijom je što oni stvarno, poput njihova tulavog ministra, vjeruju da je NJIMA nanesena “vaseljenska nepravda” u ratovima devedesetih, koji su, iz njihove perspektive, bili pravedni, antifašistički i oslobodilački.
Bojim se da Srbiju nitko i ništa neće izliječiti od svega onoga što je muči, bez novog rata koji će vjerojatno ona sama – a zbog svojih unutarnjih konflikata i frustracija – pokrenuti. Jer, kad režimi poput Vučićeva dođu u slijepu ulicu, obično pokrenu rat. A ovo nije izolirana izjava srpskog političara, nego de facto politika susjedne države. Zato se cijela ta situacija ne smije ignorirati. Srbiju ne treba “šamarati” niti ponižavati, ona je sama sebi ionako najveći neprijatelj, ali joj ne treba ni pomagati da stane na noge dok ne dođe do ozbiljne, tektonske promjene. Koja nije na vidiku. Ukratko, najbolja politika je trenutačno – držati Srbiju što dalje od sebe, u svakom pogledu, time i od EU-a. I stalno podsjećati one poput Ive Josipovića, koji su “dobrohotno” zagovarali zajednički ulazak Srbije i Hrvatske u EU, da tada ne bismo ušli do 22. stoljeća.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
