Rat u Ukrajini završava četvrtu godinu bez jasnog rješenja na vidiku. Sukob koji se rasplamsao ruskom invazijom u veljači 2022. prerastao je u dugotrajni iscrpljujući rat s dubokim geopolitičkim posljedicama, ne samo za Ukrajinu i Rusiju, već i za Europu i globalni poredak.
Na terenu je 2024. i početkom 2025. obilježila postupna, ali kontinuirana ruska ofenziva. Iako bez velikih proboja kakve je Moskva priželjkivala u prvim mjesecima rata, ruske snage uspjele su osvojiti dodatne teritorije na istoku Ukrajine, posebno u Donjeckoj oblasti.
Rusija je konsolidirala kontrolu nad većim dijelom okupiranih područja, učvrstila obrambene linije i postupno potiskivala ukrajinske snage na pojedinim sektorima bojišnice. Napredovanje je sporo, ali stalno, što Kremlj koristi za jačanje narativa o “neizbježnoj pobjedi”.
Veliki problemi za Ukrajinu
Ukrajina se, s druge strane, suočava s ozbiljnim problemima: Nedostatkom ljudstva, streljiva i protuzračne obrane. Iako ukrajinska vojska i dalje pruža snažan otpor, rat ulazi u fazu u kojoj brojnost i industrijska snaga sve više dolaze do izražaja.
Poseban udarac za Kijev predstavlja promjena političke klime u Sjedinjenim Državama. Povratak Donalda Trumpa na vlast 2025. godine označio je zaokret u američkom pristupu ratu. Trumpova administracija sve otvorenije dovodi u pitanje obujam i trajanje američke vojne pomoći Ukrajini. Naglasak se stavlja na “brzo rješenje” i pregovore, čak i po cijenu teritorijalnih ustupaka, što u Moskvi doživljavaju kao stratešku pobjedu.
Vladimir Putin iz Trumpove politike crpi dodatno samopouzdanje. Rusko vodstvo procjenjuje da vrijeme sada radi za Moskvu – vojno, politički i ekonomski. Slabljenje zapadne potpore Ukrajini smatra se ključnim preduvjetom za ostvarenje ruskih ciljeva. Unatoč pritiscima, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i dalje odbacuje bilo kakav dogovor koji bi značio gubitak teritorija. Za Kijev bi takav ishod predstavljao politički i povijesni poraz, ali i opasan presedan.
Dok se Washington koleba, Europa je počela ubrzano mijenjati svoju sigurnosnu politiku. Gotovo sve članice Europske unije povećale su obrambene proračune, a ulaganja u vojnu industriju dosegnula su razine nezabilježene desetljećima. Njemačka, Francuska, Poljska i baltičke zemlje predvode europsko naoružavanje, uz jasnu poruku da se Europa više ne može u potpunosti oslanjati na SAD kao jamca sigurnosti.
Rat u Ukrajini tako je postao katalizator duboke transformacije europske obrambene politike. Govori se o jačanju zajedničkih vojnih kapaciteta, razvoju europske vojne industrije i dugoročnoj pripremi za mogući širi sukob s Rusijom. Istovremeno, sankcije protiv Moskve nastavljaju se gomilati, ali nisu slomile rusku ratnu sposobnost. Rusko gospodarstvo prilagodilo se ratnim uvjetima, a vojna proizvodnja radi punim kapacitetom.
Rusija se oslanja na masovnu proizvodnju oružja, ljudsku brojnost i spremnost na dugotrajan rat iscrpljivanja. Strategija nije spektakularna, ali je postojana i prilagođena realnosti bojišnice. Za Ukrajinu 2026. godina mogla bi biti jedna od najtežih. Bez jasnih jamstava dugoročne američke pomoći, Kijev je sve više upućen na Europu, koja još uvijek gradi vlastite kapacitete.
Prognoze uoči četvrte godišnjice rata nisu optimistične. Kratkoročno, ne očekuje se veliki mirovni sporazum, već nastavak borbi i mogući pokušaji Rusije da dodatno proširi osvojena područja. Dugoročno, rat prijeti pretvaranjem u “zamrznuti sukob” s povremenim eskalacijama, što bi Ukrajinu ostavilo trajno oslabljenu, a Europu u stanju stalne nesigurnosti.
Trumpov povratak na vlast dodatno komplicira odnose unutar Zapada, jer Europa mora balansirati između podrške Ukrajini i prilagodbe novoj američkoj realnosti. Četvrta godina rata tako označava prijelomni trenutak: Rusija vjeruje da je bliže ciljevima nego ikad, Ukrajina se bori za opstanak, a Europa se ubrzano naoružava svjesna da sigurnost više nije zajamčena. Rat koji je navodno trebao trajati nekoliko tjedana pretvorio se u sukob koji oblikuje novu Europu.
