Sanda Kaiser je 2006. godine Makarsku zamijenila Londonom, a glavna motivacija bila je ljubav prema sadašnjem suprugu Zdenku kojeg je upoznala u Makarskoj. U protekla dva desetljeća mijenjala je posao više puta, a zadnje četiri godine radi kao knjigovođa za svjetsku marketinšku agenciju WPP koja posjeduje franšize diljem svijeta te zastupa neke najveće tvrtke poput Coca-Cole, Amazona i drugih poznatih kompanija. Međutim, novac nije prioritet, kaže nam Sanda.
– Međuljudski odnosi su kudikamo važniji. Imala sam super posao i prije, ali dva mobitela su neprekidno zvonila, a od kolega se stalno očekivao “nož u leđa”. Vodila sam restorane i kafiće i prošla mnogo toga, no za razliku od Hrvatske, u Londonu imate puno prilika i ako želite, sebi uvijek možete naći bolji posao. Dovoljno je da ste sposobni i pametni. Mnogi misle da rad u ovako velikoj tvrtki podrazumijeva mobing ili presing, međutim to se najčešće događa kod iskompleksiranih šefova i usuđujem se reći – češće je na našim prostorima. Ovdje je važno da želiš raditi, a u procesu učenja ako nešto i pogriješiš umjesto kritike dobićeš podršku.
Njen devetogodišnji sin Filip krenuo je u školu s četiri godine, a Sanda smatra da je obrazovanje od neprocjenjive važnosti te u Londonu namjerava živjeti sve dok Filip ne završi školu.
Nema tepanja djeci
Koja je razlika u obrazovnim sustavima?
– Drago mi je da Filip ide ovdje u školu jer smatram da znanje i mogućnosti koje mu se ovdje nude u Hrvatskoj nisu dostupne. Radionice, muzeji, zoološki vrt, svaki dan možete negdje otići, a mnogo toga je besplatno. Filip je trenutno peti razred i djeca u toj dobi još uvijek nemaju sistem ocjenjivanja. Tek se naglasi zadovoljava li učenik ili ne, a roditeljima se ukazuje na čemu treba poraditi s djetetom.
– Učitelja se sluša i uvažava, roditelj se ne suprotstavlja niti ignorira rečeno, a za eventualnu prijetnju profesoru ili nastavniku, osoba bi bila odmah sankcionirana. Ljudi se tamo ne miješaju u ono što ne znaju, a učiteljice, pedagozi i tete u vrtiću su poštovani i cijenjeni. S djetetom se govori normalnim jezikom, bez tepanja, jer jedino tako dijete uči pravilno govoriti. Uviđam da je pomoć logopeda postala prijeka potreba današnjeg društva, no mislim da tome kumuje i tehnologija.
Koliko je vršnjačkog nasilja prisutno u školama u Londonu?
– U Londonu možete biti šta god želite, nitko neće komentirati vaš izgled već svi gledaju na vas kao na osobu. Sviđa mi se da moje dijete biva izloženo i upućeno na razne profile ljudi te da je tolerantno, svjesno i obrazovano. Čarke su normalne, a nasilje se rješava odmah, ako uopće do njega dođe.
Ima li i London svoje minuse?
– Naravno da ima, a to je veličina samog grada. Ne možete viđati ljude onako često kako biste željeli, niti možete iskoristiti vrijeme onako kako bi mogli u manjem mjestu, no smatram da plusevi u mnogočemu nadvisuju minuse. U Londonu možete doslovno raditi šta god hoćete, pa i ako poželite drugima vezivati špigete, imat ćete svoju klijentelu.
Ljudi iz Makarske me uvijek pitaju fali li mi more, kao da je to presudno u odlučivanju mjesta boravka. Naravno da mi fali Makarska, ali ja u Hrvatsku dođem godišnje na mjesec dana, a u toku godine često negdje otputujem s obitelji ili prijateljima jer je iz Londona lako i jeftino otputovati bilo gdje. O koncertima da i ne govorim, svaki vikend možete gledati i slušati nekog svjetski poznatog umjetnika.
Gdje ste sve bili i koliko je Hrvatska skupa u usporedbi s drugim državama Europe?
– Hrvatska je jako skupa u usporedbi s ostalim zemljama Evrope. Proputovala sam dosta, a više puta bila u Španjolskoj, Portugalu i mediteranskim zemljama jer Zdenko i ja volimo taj mentalitet i spizu. U Makarskoj je teško doći do kvalitetne tune, girica, inćuna, a cijene su dvostruko ili trostruko veće negoli u inozemstvu.
Probali smo hamburger vrhunskog šefa u Londonu (koji ima samo osam stvari na meniju) i kad sam jela promislila sam kako nikad više u životu neću nešto tako dobro pojesti. Rapsodija okusa u hamburgeru, a cijena mu je, za njihove pojmove, bila visoka – 18 funti. Ovdje presušena pljeskavica s malo pomfrita košta više. Odrastala sam na finoj spizi i veliki sam hedonist po pitanju hrane, a u drugu ruku, u kući uvijek moram imati barem deset konzervi sardina u limenci.
Nemojte ih tjerati
Što ste jeli ovdje, a da vas je bar približno oduševilo?
– Probala sam u Gastrodive smokvu punjenu mladim kozjim sirom i omotanu slaninom – mmmm!
Suprug Zdenko također dijeli istu vrstu hedonizma, a sve to uspješno prati i sin Filip. Zlatno pravilo je da ako netko nešto ne voli, ne mora jesti.
– Gledam ovdašnje majke kako pitaju i hrane svoje dijete, to je strašno. Trče za njima, tiskaju im blitvu u usta, neke imaju zacrtani plan što dijete mora jesti. Iznenadila me pojavnost toga jer u Londonu to ne viđam. Suprug i ja volimo sve probati, tako jede i naš sin. Ako nešto ne voli, ima pravo i na to, kao što ni ja ne volim sve… ima druge hrane. To je nekad i promjenjiva kategorija, pa ako ste nešto voljeli prije, ne morate sad i obrnuto.
Hedonizam kao vrijednost neminovno podrazumijeva slične temeljne vrijednosti koje Sanda i Zdenko dijele.
– Kod nas je sve poprilično jednostavno. – Jesmo li zdravi? Jesmo! Možemo li se danas nečemu nasmijati? – Možemo !- Imamo li krov nad glavom? – Imamo! Što ti to u životu treba da budeš sretan? Što je popis duži, utoliko je čovjek nesretniji. U manjoj sredini svatko traži greške u svemu i kod svih, no mislim da je važnije tražiti ljepotu u svemu te biti slobodan, imati nekog tko te voli i koga voliš. Bez mnogo toga se može, ali ljubavi mora biti – tvrdi Sanda.
Nekoliko tetovaža, među kojima i srdele u konzervi, izazivaju pozornost prolaznika, ali Sanda je već navikla.
– Imam nekoliko tetovaža koje za mene imaju značenje. Moja mama je davno nacrtala portret koji je dugo visio u našem stanu, pa sam ga preslikala na ruku, tu je i crtež moje prijateljice i likovne umjetnice Edite Brtan, a hoću li još nešto tetovirati još uvijek ne znam.
Ničega previše
Sanda je uvijek rado viđena u Makarskoj, pa je teško s njom razgovarati jer redovito netko upada u konverzaciju, nakon čega slijedi grljenje, cika i vika.
– Da, kad su nam prijatelji iz Londona došli u posjet ovdje nisu se mogli načuditi tome. U Makarskoj svak svakog zna što je istovremeno i slatko i iritantno. Meni je slatko jer sam ovdje rijetko.
Sandu ćete sresti kako jede, pije, šeta ili uživa u morskim radostima. Slobodno se poslužite bilo čime iz njenog tanjura, sve rado dijeli i savjetuje vam što još da probate. Zna koja su dobra vina, najbolji prošeci i ukusna predjela. Svega mora biti, ali ničega previše. Sanda – hedonist s mjerom, netko tko će vam dan učiniti ljepšim i ukazati vam na ljepotu koja vam je možda promakla.
