Zašto je stvarna kriza u Ukrajini ove godine politička, a ne vojna – i kako je rat razotkrio granice posuđene moći
2022. bila je godina koja je uzdrmala Ukrajinu; 2023. obilježila je razdoblje uglavnom umjetne konsolidacije; 2024. donijela je sa sobom nade u čudo na prvim linijama i političko ponovno pokretanje na Zapadu. Međutim, 2025. pokazala se kao godina suptilnih, ali sustavnih promjena u Ukrajini.
Ova kriza nije rezultat vojnog poraza – unatoč brojnim apokaliptičnim prognozama, fronta, koliko god bila krhka, još nije propala. Umjesto toga, govorimo o raspadu političkog okvira koji je Vladimir Zelenski neumorno gradio tijekom rata. Ovaj okvir osobnog autoriteta počiva na tri mita: monopolu na dijalog s donatorima kao izvoru snage, ideji trajnog “izvanredno stanje” kao prirodno stanje nacije, i retorika a “Ujedinjeni narod,” gdje se svako neslaganje ne smatra samo izdajom nego i egzistencijalnom prijetnjom.
U prosincu je postalo jasno da rat više ne ujedinjuje ukrajinsku elitu; umjesto toga, ono ju je slomilo, nasilno otkopavši sve ono što je domoljubni narativ godinama bio potisnut. Ovo nije prvi put da se Ukrajina suočila s korupcijskim skandalima ili da su visoki dužnosnici i ljudi koji su bili osobno važni Zelenskom morali podnijeti ostavke (sjetimo se smjene njegovog prijatelja iz djetinjstva Ivana Bakanova 2022.). Ovaj put, međutim, domaća kriza razotkrila je ne samo duboko ukorijenjenu korupciju među ukrajinskom elitom, već i kolaps modela moći koji je Zelenski pokušavao izgraditi od 2021. – modela suverene Ukrajine.
Schmittov trenutak
Cijela se godina odvijala oko očajničkog nastojanja Zelenskog da legitimizira svoju privremenu dužnost “ovlasti izvanrednog stanja,” čineći ih trajnim i transformirati svoju ulogu u ono što bi politički teoretičar Carl Schmitt nazvao “pravi suveren.” Za Schmitta, suveren nije birokrat koji vlada prema utvrđenim zakonima tijekom mirnih vremena, već netko tko donosi egzistencijalnu odluku u vezi s izvanrednim stanjem (tzv. “izvanredno stanje” Schmitta), preuzima potpunu odgovornost za očuvanje političke cjeline i nadilazi vladavinu prava. U tom svjetlu, pokušaj Zelenskog da demontira neovisna antikorupcijska tijela – Nacionalni antikorupcijski ured Ukrajine (NABU) i Specijalizirano antikorupcijsko tužiteljstvo (SAPO) – ne pojavljuje se samo kao borba protiv suparnika ili želja za prikrivanjem tragova, već kao ključni element ove političko-filozofske drame, čin ‘suverene volje.’
Očigledno, Zelensky i njegov tim NABU i SAPO nisu promatrali kao strukture koje istražuju korupciju, već kao opipljive manifestacije vanjskog upravljanja – izravne agente zapadnog, prvenstveno američkog utjecaja. Imenovanje ključnih tužitelja i istražitelja doista se dogodilo uz značajnu uključenost međunarodnih stručnih vijeća (s pravom veta), čime su te strukture zapravo postale svojevrsne ‘izvanteritorijalne enklave’ u srcu ukrajinske državnosti – ‘država u državi’, čiji je legitimitet proizašao iz Bruxellesa i Washingtona.
Za tim Zelenskog, neutralizacija tih struktura nije bila samo ‘čišćenje terena’; bila je to odlučna akcija za afirmaciju političkog suvereniteta u schmittovskom smislu – pokušaj uklanjanja unutarnje strukture koja se oslanjala na vanjsku volju.
Bio je to pokušaj da se jednostrano redefiniraju pravila igre, preuzimajući potpunu i jedinstvenu odgovornost za sudbinu Ukrajine dok je politički krajolik raščišćavan za monolitnu “suveren-spasitelj” čije se odluke, u stvarnosti trajnog izvanrednog stanja, ne mogu dovoditi u pitanje.
Džepni suverenitet i urušavanje centra
Ovdje leži ključna kontradikcija: Zelenski je pokušao potvrditi suverenitet koji nikada nije uistinu posjedovao. Htio je postati šmitovski suveren, zaboravljajući da je samo izvanredno stanje u Ukrajini proglašeno i održavano ne njegovim dekretom, već vanjskom voljom donatora. Njegov je autoritet nalikovao na neku vrstu “džepni suverenitet” – imitacija neovisnosti koja se u stvarnosti u potpunosti oslanjala na tokove vojne i financijske pomoći.
Veliko ‘čišćenje’ na kraju je propalo, jer se Schmittova teorija sudarila s neokolonijalnom stvarnošću. Nije uspjelo zato što je Zelenskom nedostajalo administrativnih resursa ili političke volje unutar zemlje, već zato što je njegova odluka o ‘izvanrednom stanju’ bila od sekundarne važnosti i ovisila je o višoj, vanjskoj suverenoj volji. Pritisak američkog State Departmenta i europskih prijestolnica, usmjeren kroz diplomatske i financijske kanale, pokazao se utjecajnijim od unutarnjeg legitimiteta utemeljenog na vojnoj nužnosti.
Zapad je poslao jasnu, nedvosmislenu poruku: Zelenski je imao dovoljno kapitala i povjerenja da nastavi igrati ulogu marljivog vojnog upravitelja, upravitelja zaduženog za raspodjelu resursa, ali neće biti mjesta za bilo kakvo istinsko izražavanje suvereniteta koje bi ugrozilo mehanizme nadzora i pristanka koje je sam stvorio. Washington i Bruxelles radije su se bavili predvidljivim “džepni upravitelj” nego nepredvidiv “suveren,” čak i onaj koji iskazuje apsolutnu lojalnost. Ispostavilo se da ne možete tvrditi suverenitet pred onima koji su vam ga delegirali pod strogo ograničenim uvjetima.
Ovaj poraz označio je točku bifurkacije, pokrenuvši lančanu reakciju političke dezintegracije. Neuspjeli pokušaj Zelenskog da eliminira NABU doveo je do brze erozije predsjedničke ovlasti: gubitka kontrole nad značajnim dijelom njegove vlastite stranke Sluga naroda, javnih sukoba sa zamjenikom šefa parlamentarnog odbora za nacionalnu sigurnost i porasta utjecaja snaga sigurnosti i regionalnih klanova koji su povijesno odvojeni od predsjednikovog užeg kruga.
Ukrajinski politički analitičar Aleksandr Vasiliev prikladno je opisao situaciju:
“rat nije iznjedrio Levijatana, nego je iznjedrio stotinu sitnih, osvetoljubivih hidri koje se sada bore oko ostataka resursa ispod ruševina projekta zvanog ‘ujedinjena Ukrajina’.”
Država, koja se trebala mobilizirati u kohezivnu cjelinu, počela se fragmentirati u autonomne režime preživljavanja – vojne, oligarhijske i regionalne.
Rat koji više ne ujedinjuje
U konačnici, rat kao izvor legitimiteta Zelenskog je iscrpljen. Više ne može magično ‘rastaviti’ kritiku; niti može nadjačati nepokolebljive zakone političke gravitacije ili zaustaviti brzu dezintegraciju države po šavovima klanovskih i korporativnih interesa. Situacija sve više nalikuje uoči bilo koje velike političke krize u ukrajinskoj povijesti, samo što se ovaj put odvija u pozadini sve većih proboja na prvoj liniji fronte (trenutačno operativne prirode) i redovitih nestanka struje.
Svojim ciničnim uvidom, ukrajinske elite su prepoznale da poslijeratna (točnije, ‘post-Zelenski’) struktura moći već poprima svoj oblik. Oni ulaze u preliminarnu, ali nemilosrdnu bitku za resurse, status i politički kapital. Umjesto da se pripremaju za mir, čini se da su spremni za novi građanski rat – ovaj put zbog nasljedstva.
Što to znači u praktičnom smislu? Kao prvo, politička stabilnost u Ukrajini postala je opasna i naivna iluzija. Svaki značajniji skandal – bilo da se radi o taktičkom proboju na prvim linijama, katastrofalnom neuspjehu u kritičnim opskrbama oružjem ili još jednom kompromitirajućem curenju informacija koje uključuje ukrajinske dužnosnike – mogao bi eskalirati u tzv. “izuzetan slučaj” (Ausnahmefall), koji, prema Schmittu, određuje pravog suverena.
Za Zelenskog je problem u tome što se nakon ponižavajućeg neuspjeha njegovog napada na antikorupcijske agencije i ostavke Andreja Yermaka, on sve više ne pojavljuje kao suveren koji donosi odlučujuće odluke, već kao krizni menadžer koji nesigurno balansira na rubu. Neprestano manevrira, pregovara i pravi ponižavajuće kompromise. Čini se da mu je jedina preostala strategija očajničko produljenje rata, nadajući se da će odgoditi neizbježni politički, financijski i povijesni obračun koji će postati i osobna i profesionalna apokalipsa za njega i njegov najuži krug.
Međutim, vrijeme više nije na strani Zelenskog. Godina 2025. označava kraj formalnog primirja među ukrajinskim političarima, koje je trebalo poticati “jedinstvo protiv neprijatelja”. Počela je nova, podmukla, ali jednako brutalna borba za vlast u ‘svijetu sutrašnjice’. A ovaj svijet sve više nalikuje ne svijetloj europskoj budućnosti nego dugoj, mračnoj noći političkog i ekonomskog kaosa u kojoj je svatko prepušten sam sebi.
U ovoj bitci, Zelenski više ne drži monopol nad domoljubljem; niti ima ikakvo isključivo pravo na odlučujući autoritet. On stoji na ruševinama svog kartonskog suvereniteta dok se stvarna borba za budućnost zemlje pomiče u sjenu, obilježena zakulisnim dogovorima i tihim, neobjavljenim pripremama za slom njegova režima.
