Jedna se nedavno proslavila kao model u kontroverznoj reklami za američke traperice, a drugu su očarale ljepote Visa gdje je svojedobno snimala romantičnu glazbenu komediju ‘Mamma Mia‘. Dvije miljenice publike sad je povezala ‘Kućna pomoćnica‘ (The Housemaid), psihološki triler s primjesama erotskog u kojemu Sidney Sweeney i Amanda Seyfried glume saveznice iz nužde.
Film snimljen prema književnom predlošku autorice Freide McFadden, liječnice specijalizirane za ozljede mozga skrivene iza pseudonima, odvodi nas u bogatu ali disfunkcionalnu obitelj Winchester koja za kućnu pomoćnicu upošljava djevojku bremenite prošlosti. Prvotna idila brzo se rasprši, a tajni život domaćina kod pridošlice izaziva prepast.
Girl power tandem Sweeney-Seyfried već u uvodnim scenama dobro trasira svoje uloge koje potom nadograđuje i rastvara u službi jačanja tenzija. Sweeneya kućna pomoćnica Millie mlada je survivorica koja svoj ograničeni manevarski prostor koristi najbolje što zna. Starija i iskusnija Seyfried ipak nadvisuje zvijezdu serijala ‘Euphoria‘: kao Milliena filmska poslodavka Nina s dosta truda uspješno oslikava ona psihičku (ne)stabilnost svoje junakinje.
Nakon role dobroćudne nevjeste s grčkog otočja po kojoj je najviše pamtimo, ovaj twist bio je za Seyfried rizičan, ali doista krupan pomak nabolje. Brandon Sklenar (It ends with us, Mapplethorpe), glavni muški protagonist, Ninin suprug Andrew, debelo kaska za ženskim dijelom ekipe. Glumački inferioran, na momente je neusredotočen i nedorastao složenoj ulozi koja samo na prvi pogled počiva na ljepuškastom licu dobričine. Epizodist Michele Morrone kao zagonetni vrtlar Enzo u nekoliko pojavljivanja zaokupi više pažnje od tog zbrkanog pater familiasa kojemu kreveljenje pristaje bolje od fine mimike.
‘Kućna pomoćnica‘ na početku, dok s mjerom koristi trilerske elemente, djeluje intrigantno, no u narativnom smislu odmakom radnje sve više gubi na snazi i uvjerljivosti. Ključni preokret događa se prerano, čime se briše faktor iznenađenja. Prema završnici slijedi ubrzana degradacija likova i događanja do granice banalnosti.
Posebno je to uočljivo u prizorima induciranog samoozljeđivanja koje Sweeney iznosi glumački mnogo uvjerljivije od Sklenara koji ga obavlja kao uljez iz nekog trash horrora. U filmu redatelja Paula Feiga (Spy, Bridesmaids) k tomu je potpuno zapostavljen socijalni podtekst koji je mogao pridonijeti slojevitosti zbivanja. Millie je pripadnica white trasha, Nina skorojevićka udana za pripadnika društvene elite. Klasne razlike prolaze ovdje nezamijećeno. Ženska solidarnost protiv mizoginije u finalu je prenaglašena, a psihijatrijske dijagnoze supružnika ostaju bez dublje razrade.
Podgrijavanje atmosfere iz ‘50 nijansi sive‘ kroz intimne scene Sweeney i Sklenara umjetno je nakalemljeno i potpuno nefunkcionalno. Za kraj filmske 2025. dobili smo razvodnjeni triler koji pažnju zavređuje smo u par uvodnih scena. U ostatku mu ne mogu pomoći ni glazbene zvijezde Lana Del Rey i Taylor Swift čiji se songovi, tko zna zbog čega, sporadično provlače kroz fabulu.
