Živio je sasvim običan život jednog mladića. Dani su mu prolazili između posla, treninga i druženja s ekipom. Nije propuštao utakmicu, kavu na suncu ni večernji izlazak, a sve je nekako išlo svojim tijekom, bez velikih iznenađenja. A onda je došao taj dan. Prije osam godina dogodila se prometna nesreća koja mu je u trenu preokrenula život. Liječnici mu nisu davali mnogo nade i vjere da će ponovno stati na noge. Unatoč svemu, prkosio je prognozama. Danas hoda, radi, trenira i živi s još više zahvalnosti nego prije.
Mladić, naš sugovornik, zove se Karlo Petković, a ovo je njegova priča je priča o borbi i pobjedi.
No, krenimo redom. Nesreća koja mu je promijenila mu život iz korijena. dogodila se 3. lipnja 2017. godine, u poslijepodnevnim satima. Za naš portal Karlo je ispričao svoju životnu priču.
– Tog 3. lipnja, vraćao sam se s posla kući, spremiti se za svadbu koja je bila u Međugorju. Padala je lagana kiša i cesta je bila mokra. Žurio sam i vozio nešto brže nego što sam trebao. Na brzoj cesti kroz Kaštela u zadnjem trenutku sam se sjetio da moram skrenuti udesno. Naglo sam skrenuo, proklizao i udario rasvjetni stup. U jednom trenu, sve se promijenilo – priča nam Karlo.
Pri udarcu autom u stup mu je pukla lubanja, a mozak mu je bio nagnječen tri milimetra. Zbog težine ozljeda bio je pet i pol mjeseci u komi. Tek su mu prijatelji i bivša djevojka počeli pričati što se dogodilo, a polako, dan po dan, Karlo je počeo vraćati vrijeme unatrag i prisjećati se dijelova tog kobnog dana.
– Rekli su mi da sam nakon udarca prestao disati. Autom sam udario u stup, glavom o volan. A onda se pojavio čovjek koji mi je doslovno dao drugi život. Zaustavio je auto, istrčao, otvorio vrata i pridržao mi glavu, naslonio vratio mi je na naslon. Uhvatio me za bradu i u tom trenutku sam udahnuo. Kažu da sam pljunuo krv i počeo se tresti. Ubrzo su došli policija, vatrogasci, hitna… – emotivno će naš sugovornik.
Karlo je nakon nesreće hitno prebačen u splitsku bolnicu, u Zavod za neurokirurgiju i jedinicu intenzivne skrbi, gdje su liječnici i medicinske sestre radili sve da mu spase život. Tamo je proveo dugačke i teške dane na granici svijesti, okružen aparatima koji su kontrolirali svaki njegov udisaj i otkucaj srca, dok su se borili za svaki trenutak njegovog života.
Nakon gotovo tri mjeseca boravka u splitskoj bolnici, 31. srpnja prebačen sam u Krapinske toplice na rehabilitaciju.
– Probudio sam se u Krapinskim toplicama. Teško je to bilo – dodaje.
Sedamnaest godina bavio se sportom. Pet godina gimnastika, te dvanaest godina nogometa. Radio je kao konobar, stalno bio u pokretu. Kako nam kazuje, navikao se da mu dan započne i završi na nogama. A onda se probudio i ništa nije znao. Nije znao što se dogodilo, gdje je, tko je oko njega, niti zašto svi gledaju u njega s toliko brige u očima.
Tek kada je postao svjestan situacije, shvatio je najtežu istinu: nije se mogao dignuti iz kreveta. Nije mogao jesti, piti, ni napraviti najjednostavniji pokret bez tuđe pomoći, a nije govorio. Za nekoga tko je cijeli život bio snaga i pokret, taj osjećaj potpune nemoći bio je udarac teži od svakog fizičkog bola.
Tko vam je rekao što se zapravo dogodilo?
– O tome su mi pričali prijatelji i bivša djevojka. Polako, dan po dan, počeo sam vraćati vrijeme unatrag i sve se polako počelo slagati u sjećanja. Sve je dolazilo natrag, kao da mi se život polako vraća u ruke – ističe u razgovoru.
O boravku na rehabilitaciji
– Ne sjećam se baš svega što se događalo u Krapinskim toplicama. Dio vremena sam spavao, dio vremena vježbao… Sve se pojavljuje samo kroz fragmente, u sjenama mojih sjećanja – priča.
O liječnicima i osoblju imam samo riječi hvale.
– Njihova stručnost, strpljenje i podrška bili su mi oslonac kroz najteže trenutke. Tijekom rehabilitacije u Krapinskim toplicama upoznao sam i nove prijatelje i poznanike – dodaje.
Prvi put je došao u Split za Božić 2017. godine, dakle nakon skoro šest mjeseci od nesreće.
– Bio sam u kolicima i puno toga nisam mogao samostalno. Bilo mi je jako neugodno, posebno kad bih išao na Rivu gdje sam prije radio. Osjećao sam se ružno, ranjivo. Ne mogu reći da me itko namjerno uvrijedio, ali taj osjećaj da si u kolicima, da ti je svijet odjednom nekako izvan dosega, bio je grub i bolan. Svaki korak koji sam prije smatrao normalnim sada je zahtijevao napor, strpljenje i… inat – naglašava.
Osjećaj nemoći i inat
Tada je, vođen vlastitim inatom i željom da se vrati, Karlo krenuo vježbati. Svaki pokret, svaki mali napredak bio je pobjeda. U početku su to bile najjednostavnije stvari podići ruku, okrenuti se u krevetu, progutati zalogaj hrane. Svaki korak, koliko god malen bio, davao mu je osjećaj slobode i snage.
Danas Karlo hoda, radi, trenira i živi s još više zahvalnosti nego prije.
– Danas mogu gotovo sve sam. Hodam, jedem, obavljam svakodnevne stvari. Život je opet moj, ali trčati još uvijek ne mogu. Ipak, nisam sam. Najveća podrška su mi obitelj, najbliži ljudi i prijatelji i djevojka. – kazuje nam.
Nakon teške nesreće i dugog oporavka, Karlo je odmah znao što želi: ponovno sjediti za volan.
– Kad sam se probudio iz kome, rekao sam sam sebi: želim opet voziti.
Danas je taksiranje njegov posao. Nije mu bio problem ponovno sjesti za volan.
– I dalje imam poteškoće s govorom i hodom, ali to me ne zaustavlja. Ljeti radim kao taksist, upoznajem ljude, krećem se, osjećam se korisnim. Redovito vježbam u udruzi ‘Vjeruj i djeluj’, kod svog prijatelja Andrije Lipnovića, gdje treniramo, jačamo tijelo i volju.
SPLIT IMA UDRUGU NA KOJU MOŽE BITI PONOSAN! Samo pogledajte osmijehe Ivana, Ele i Antonija, za sve je zaslužan njihov ‘šef’ Andrija. Roboti kojima vježbaju mijenjaju njihove živote
Karlo smatra da Udruga ‘Vjeruj i djeluj’ za mene nije samo mjesto terapije.
– To je zajednica puna podrške, stručnih ljudi i prijatelja koji razumiju kroz što prolazim. Andrija i ostali članovi stvaraju posebno okruženje u kojem se ne samo vježba, nego i vjeruje da se može dalje. Bez njih, njihovog truda, osmijeha i zajedništva, moj put oporavka ne bi bio isti – naglašava.
Karlo Petković prošao je kroz iskustvo koje bi slomilo mnoge, ali on je svojom upornošću, inatom i vjerom u sebe uspio ponovno kročiti životom. Nesreća koja mu je oduzela normalan svakodnevni život nije ga slomila, već ga je potaknula da se bori korak po korak!
Bravo, Karlo!
Moja reakcija na članak je…
